offline
- kenny74
- Novi MyCity građanin
- Pridružio: 17 Maj 2014
- Poruke: 23
|
EOD ::prilog:
aleksandar nenadović: razgovori s kočom
znaci.net/00001/25.htm
Mislim da je upravo Koča bio najbolji partizanski vojskovođa, i još dosta više od toga. Vjerujem da je od svih jugoslavenskih komunističkih zvaničnika upravo on imao najviše ljudskih i intelektualnih kvaliteta, i da je izuzetno puno napravio za svoju zemlju.
Vidim, govori se o Pattonu, Žukovu, Guderianu, Rommelu, i oni su svi redom bili uspješni profesionalni, školovani vojnici, u rat su ušli nakon 20, 30 godina vojnih karijera, rat je bio njihov životni poziv, kad je počeo najveći sukob u ljudskoj povijesti, to je za njih bila prilika koju su vjerovatno čekali cijeli život. Koči Popoviću rat definitivno nije bio poziv, i za razliku od navedenih, nije imao nekih afiniteta prema ratu, preciznije, mrzio ga je, kao što je to primjetio Bill Deakin.
Usprkos tome, u ratu je ostvario niz impresivnih ostvarenja, premda je, naravno, bilo i neuspjeha, o kojima je poslije i sam govorio, bio je među onim partizanskim zapovjednicima koji su otvoreno priznavali osobne i zajedničke pogreške.
Upravo je on bio čovjek kojeg je Tito postavio na čelo 1 proleterske brigade, u trenutku kad je partizanski pokret u Srbiji i Crnoj Gori bio razbijen. Sa njime na čelu, borci iz partizanskih odreda koje je okupator lako razbijao, su postali prava vojska. Naravno, to je bio proces koji je trajao. Kao vrhunski intelektulac, nije se slijepo držao doktrine, bio je duboko svjestan da se partizani, kao logistički najslabija vojska na terenu, moraju situaciji prilagođavati brže od ostalih, a shodno tome, da se partizanski zapovjednici moraju pojedinačno najviše prilagođavati, i bio je jako dobar u tome. Bio je osoba koja dobro procijenjuje situaciju, čovjek koji je odlično komunicirao sa ljudima, i nije ga karakterizirala častohlepnost, što je obilježje mnogih velikih vojskovođa.
Osmislio je i proveo Igmanski marš, koji je u manevarskom smislu bio pravi pothvat. Danas se zna da za tim maršem vjerovatno i nije bilo prijeke potrebe baš u tom trenutku, ali, u tom trenutku se to nikako nije moglo znati.
Prvi veliki uspjeh glavne operativne grupe je bilo prvo zauzimanje Livna, za čije je planiranje i izvedbu bio odgovoran upravo on, usprkos protivljenju Arse Jovanovića, koji je ustvrdio da je to nemoguće. Jedan bataljon 1 brigade je ušao u grad sa juga, odakle ga neprijatelj nikako nije očekivao, i nakon toga se obrana raspala. Taj partizanski uspjeh je bio vrlo značajan, jer su jedinice GOG-a uzimanjem Livna uhvatile vezu sa krajiškim i dalmatinskim partizanima, od kojih će mnogi ući upravo u sastav jedinica GOG-a i sudjelovati u teškim bitkama u idućoj godini.
U 5. ofenzivi je naredio proboj, znalački je našao mjesto gdje njegovi vojnici moraju udariti, usprkos tome što Vrhovni Štab to nije odobrio. Sutjeska je u taktičkom smislu bila težak poraz za partizane, ali, realno je pretpostavljati da bi, bez njegove odluke da u pravom trenutku probije neprijateljske položaje na Balinovcu i na Miljevini, to bila prava katastrofa za njih.
Snage pod njegovim zapovjedništvom su, nedugo nakon tih teških borbi, potpuno razbile jake ustaške snage u Vlasenici i Zvorniku. U drvarskoj operaciji su, opet, jedinice koje je on vodio, bile ključne za strateški neuspjeh iznenadnog njemačkog velikog napada.
Doduše, treba reći da je sve do ljeta 1944 bio na čelu najboljih partizanskih jedinica. Tada je dobio zadatak da vodi novoformirane divizije na jugoistoku Srbije, u kojima je bilo jako malo prekaljenih boraca, nakon toga, 2. armiju kroz sjevernu Bosnu. Može se reći da se u toj, završnoj, frontovskoj fazi rata nije istakao kao u onoj objektivno značajnijoj, gerilskoj, ali, nikako da je bio neuspješan.
Kroz cijeli rat i nakon njega, ga je karakterizirala briga za ljude, odnosno, težnja da sačuva što je više moguće života. Realno, odudarao je od većine pripadnika komunističkog pokreta, kasnijih funkcionera, i ne samo porijeklom i obrazovanjem, već najprije ponašanjem i postupcima. Otišao je iz političkog života svojom voljom, sa 64 godine. I kao što je u onom ratu upravo on bio taj koji je najčešće točno predviđao što će se desiti, to je bio i u osvit ovog rata.
Danas u svom rodnom Beogradu nema svoju ulicu.
|
I slazem se sa vecinom stvari kojih si napisao, ali da bi neko planski bio prebacen iz jednog logora u drugi, potrebno je bilo i malo podmicivanja? 
Све методе су биле дозвољене. Подсетио бих да је Тито прешао 27 европских граница у време када је био један од десет најтраженијих илегалаца Европе...а тек у ратном метежу, па још кад знаш језик, их, где ти је крај...за вештог обавештајца ова ситуација је као риба у води.
