T-34 lice slobode

83

T-34 lice slobode

online
  • voja64  Male
  • Stručni saradnik foruma
  • Pridružio: 10 Okt 2012
  • Poruke: 25468

Jedan T-34 sa komandirskom kupolicom li se vikaše

Po topu iz ranijih serija izdelanija pre 1943 a da je bio i u Wermahtu se vidi po oznaci na kupoli.
Sad ko mu tu kupolicu načini???



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • Pridružio: 31 Dec 2011
  • Poruke: 19102

Nemci, to je kupolica sa Pz III/Pz IV



online
  • voja64  Male
  • Stručni saradnik foruma
  • Pridružio: 10 Okt 2012
  • Poruke: 25468

Znači da mi je zapažanje o budženju bilo na mestu ,mada je šteta što i sami Sovjeti nisu našli neko prosto rešenje za bolje osmatranje iz T-34 u toj ranijoj fazi nastanka.
Mada me je bunio i ovaj sa slike gde je slična kupolica

Slične su one nastale na nekim T-34/85 ali sa ovim topom mi je čudno i neznam da su ga u fabričkoj ugradnji imali modeli sa drugim kalibrima topa ako ne grešim.

offline
  • Pridružio: 06 Nov 2010
  • Poruke: 11646
  • Gde živiš: Vranje

Ja sam sklon da pomislim da je postojanje kupolice na tenku zavisilo od proizvodjača. Ako je zavod u Tagilu pravio jedan tip, STZ u Staljingradu je pravio drugi tip. Na slici iz 1942.g. kupolice nema, a ima je na tenku koji se nalazi u muzeju u Kubinki (mada ne piše kad je proizveden)
Proizvod STZ




Iz muzeja



Nažalost nemam vremena da tragam kada je napravljena kupolica, ali očigledno je da su se preselile na sve primerke koji su nastali nakon bitke kod Kurska (šta je dobro i babi je milo...)

offline
  • povjesničar, pedagog
  • Pridružio: 04 Sep 2012
  • Poruke: 2269
  • Gde živiš: Rijeka

kaže wiki "A commander's cupola was added during the model 1942 production run to improve all-round vision. This variant was known as T-34 Model 1943"

https://en.wikipedia.org/wiki/T-34_variants
http://www.onthewaymodels.com/articles/T-34-85turrets/Identification.htm
http://www.o5m6.de/redarmy_old/t34_76_m1943_ds.html


offline
  • Pridružio: 06 Nov 2010
  • Poruke: 11646
  • Gde živiš: Vranje

Evo dosta kompletnog opisa, pronadjenog ovde https://www.facebook.com/Sveovojsci/posts/1748762412073987 Hvala autoru.

TENK T-34

Prvi sudari ratne mašinerije Crvene armije i njemačkih okupatora u ljeto 1941. donijeli su Njemcima silnu glavobolju. Njihov protivnik je imao T-34, tenk koji je bio bolji od bilo kog njemačkog u naoružanju,oklopu i pokretljivosti. Njemci su ovoj neranjivoj mašini dali nadimak “Wunderwaffe”, ili “Čudo-oružje”. Svi vojni istoričari se slažu da je T-34 bio najuspješniji tenk u Drugom svjetskom ratu – proizvedeno ih je više od 80.000. U čemu je tajna ovog sovjetskog “čuda” – simbola pobjede?

Ako bi se tražila bitka koja bi mogla da označi prekretnicu u II svjetskom ratu, onda bi to svakako bila bitka između Njemaca i Crvene armije kod Kurska 1943. godine. U njoj je učestvovalo 50 njemačkih divizija sa 800.000 vojnika i 2.700 tenkova i 12 sovjetskih armija sa 1.300.000 vojnika i 3.600 tenkova. Njemci se nisu plašili, jer su u svojih 14 oklopnih divizija imali nove tenkove tipa Pancer V “Panter” i Pancer VI “Tigar”. Da ne dužim, bitka je vođena čelikom i danas se tretira kao najveća tenkovska bitka u istoriji – poginulo je 60.000 Njemaca i oko 80.000 Crvenoarmejaca, dok su Njemci izgubili stotine tenkova (oni kažu 300 a Sovjeti 900 komada), a Sovjeti oko 1.500. Poslije ove bitke, Sovjeti su polako preokrenuli rat u svoju korist i krenuli u nezadrživ pohod ka Njemačkoj, što je kulminiralo napadom na Berlin, samoubistvom Hitlera i postavljanjem crvene zastave na zgradu Rajhstaga. Time je vreli rat završen, ali mir nije stigao u Evropu…

Otprilike sredinom 1931. godine u naoružanje Crvene armije počeli su da pristižu točkovno-gusjeničarski brzohodni tenkovi (rus. БТ, быстроходные танки) i njihove brojne modifikacije. Svi oni su se malo razlikovali od svog praroditelja – američkog tenka kojeg je projektovao Džon Volter Kristi. Glavna prednost mašina serije БТ ogledala se u njihovoj velikoj maksimalnoj brzini i pokretljivosti, kao i sposobnosti da se za 20-ak minuta prebaci sa vožnje na gusjenicama na točkove i obrnuto. Svoje prvo vatreno krštenje tenkovi БТ-2 i БТ-5 su imali 1936. u Građanskom ratu u Španiji, a kasnije u I Sovjetsko-finskom ratu.

Bez obzira na uspješnu opštu sliku u korišćenju ovih mašina, one su ispoljavale i određene slabosti: oklop im je bio nedovoljan,a naoružanje male jačine. Uz to, sovjetska obaveštajna služba je javljala o predstojećem mogućem konfliktu sa Njemačkom, koja je u naoružanju imala oklopne tenkove Pancer III i Pancer IV. Serija tenkova БТ zahtevala je duboku modernizaciju, te je državno i partijsko rukovodstvo zemlje 1937. godine izdalo naređenje konstruktorskom birou tenkovskog odjeljenja Harkovske fabrike da proizvede srednji tenk sposoban da prevaziđe inženjerijske nedostake prototipova. Projektovanje novog tenka započeto je krajem 1937. godine, a radovima je rukovodio već proslavljeni konstruktor i inženjer Mihail Iljič Koškin (1898-1940).
Do početka 1938. novi tenk je bio završen, dobivši fabričku oznaku БТ-20/А-20, 25-milimetarski čeoni oklop, novi 12-cilindrični dizel-motor i novi top kalibra 45 mm, koji je mogao kao i njegovi „praroditelji“ da se kreće i na točkovima i na gusjenicama. Ukupno gledano, mašina je bila dobra, iako je i dalje imala neke nedostatke – oklop od 25 mm nije bio dovoljna zaštita od neprijateljskih topova kalibra 45 mm i više. Zato je u maju 1938. na zasijedanju Komiteta odbrane SSSR-a objavljen plan modernizacije prototipa A-20, u pravcu ojačavanja oklopa i ukidanju vožnje na točkovima zarad uprošćavanja konstrukcije.

Novi tenk je dobio indeks A-32 (kasnije T-32), po težini je bio sličan sa A-20, no poslije svih modernizacija dobio je 76-milimetarski top Ф-34, pojačan oklop – od 45 mm – nevjerovatno snažan motor koji je novom tenku omogućavao da “pleše” na bojnom polju.
Nadalje je ova poslednja modifikacija počela da nosi oznaku A-34 (T-34), i pod tim imenom je ušla u istoriju. Prvih 115 komada T-34 sišlo je sa fabričke trake u januaru 1940. godine, a do početka rata njihova količina je porasla na 1.110 komada.
U godinama rata, proizvodnja T-34 faktički je prenijeta u Sibir a posebno na Ural, jer je Uralski tenkovski zavod № 183 (УТЗ, danas „Уралвагонзавод“) bio glavni dubler Harkovskih zavoda. Od oktobra 1941. do početka 1945. godine u gradu Njižni Tagil (Sverdlovska oblast) proizvedeno je na desetine hiljada T-34. Prema podacima istoričara, svaka treća ratna mašina bila je proizvedena na Uralu.

U cilju poboljšanja karakteristika i konstrukcije, ali i umanjivanja cijene proizvodnje,uralski inženjeri su neprestano tokom rata usavršavali tenk. Početkom 1944. Proizvedena je verzija sa topom od 85 mm, označena sa T-34-85, i dva mjeseca kasnije ušla u naoružanje. Tokom ljeta 1944. uralski konstruktori su bili odlikovani ordenom Lenjina za postignute zasluge u izgradnji konstrukcije T-34 i za dalje usavršavanje i poboljšanje njegovih borbenih osobina.
Šasija tenka T-34, proizvedena na osnovu sistema „Kristi“, imala je pet pari velikih “točkova” sa povećanim razmakom između drugog i trećeg para. Vješanje svakog točka je bilo nezavisno i nalazilo se vertikalno ispod opruga unutar korpusa. Radi što manje ranjivosti, pogonski zupčanik se nalazio pozadi, što se na mašinama serije БТ pokazalo kao ispravno rešenje. Široke gusjenice napravljene od manganskog čelika prenosile su težinu tenka na tlo pritiskom od 0,7-0,75 kg/cm2. Kod britanskih, njemačkih i američkih tenkova taj parametar je iznosio 0,95-1,0 km/cm2. Nadgusjenični branici su prekrivali površinski dio sistema vješanja u dužini od 25 cm s prednje strane i 10 cm pozadi.
Vješanje je dozvoljavalo tenku T-34 veliku brzinu čak i po lošem terenu, dok su široke gusjenice omogućavale tenku teškom 28,3 tone da se kreće i po blatu i dubokom snijegu. Korpus, koji je projektovao Nikolaj Kučerenko, natkriljavao je gusjenice i imao nagnute zaštitne kosine naprijed i nazad. Proizveden je od varenih čeličnih homogenih ploča. Debljina oklopa iznosila je 45 mm sprijeda, 40 mm od pozadi, i 20 mm odozgo.
Kvalitet varova je bio jako loš, ali dovoljno dobar da šavovi ne pucaju. Prednja ploča oklopa debljine 45 mm, postavljena pod uglom od 60°, nema nikakve rupe sem otvora za mehaničara-vozača i za kuglu mitraljeza. U otvoru za vozača nalazio se optički periskop.
Nagib oklopa pružao je odličnu zaštitu od projektila i po zaštitnim svojstvima je bio ekvivalentan vertikalnoj oklopnoj ploči debljine 75 mm. U stvari, tenk T-34 je bio najranjiviji 1941. godine. Poklopac zadnjeg dijela korpusa iza turele bio je neznatno uzdignut i u njemu su se nalazili prorezi za ventilaciju motornog odjeljka i cijev auspuha. Gornja ploča I poklopci motora bili su zatvoreni šrafovima. U slučaju potrebe zamjene motora ili mjenjača bilo ih je lako skinuti.
Pogon je bio smješten u zadnjem dijelu šasije, a činio ga je četvorotaktni “V” 12-cilindrični dizel-motor sa vodenim hlađenjem, prvobitno namijenjen tenkovima А-8 (БТ-7М) iz 1937. Ta verzija, zapremine 3,88 litara, bila je modernizovana za T-34. Pri 1.800 obrtaja u munutu motor je razvijao 493 KS. Odnos snaga/težina iznosio je 18,8 KS po toni, što je tenku omogućavalo da razvije brzinu od 54 km/h po putu i 25 km/h po brdovitom terenu uz prosječnu potrošnju od 1,84 litra po km. Motor В-2-34 omogućavao je značajno uvećanje dometa vožnje po putevima (do 464 km) u odnosu na tenkove sa običnim benzinskim motorima sa unutrašnjim sagorijevanjem. Glavni rezervoar za gorivo nalazio se unutar korpusa, četiri pomoćna cilindričnog oblika – sa strane, i dva manja – pozadi. Rezervoari su primali ukupno oko 460 litara, ali kasniji modeli su imali 8 rezervoara i 540 litara nafte. Mjenjačka kutija se nalazila u zadnjem djelu korpusa i ne smeta bojevom dijelu ili upravljačkom dijelu. Početkom rada mjenjači su bili toliko nepouzdani da su neke posade nosile rezerne, vezane konopcima u motornom odjeljenju.
U prosjeku, generalni servis tenkova koji su učestvovali u borbama obavljan je nakon 250-300 motor-časova (1.500-2.400 km).
Svi modeli tenkova T-34 imali su nisku turelu (kupolu). Mada je niska silueta turele bila korisna u boju, ograničavala je nagib cijevi osnovnog i pomoćnog oružja, naročito na malom odstojanju. Uz to, u tureli je bilo tijesno. Iz upravljačkog odjeljenja bilo je moguće direktno ući u turelu. Kod kasnijih modela, u kupoli i korpusu su bile zavarene ručice radi lakšeg ulaženja.
Sama turela je prvobitno bila napravljena od valjanih ploča sa topom u livenoj kolijevci.Na modelima iz 1941. godine livene topovske “kolijevke” su zamijenile ugaone sa zakivcima. Od 1942. u naoružanje su ušle livene kupole sa oklopom debljine 52 mm,mada se one ni u čemu nisu razlikovale od onih od valjanih ploča.
Upravljačko mjesto je odvojeno od motornog otsjeka pregradom i nalazilo se na lijevoj strani korpusa tenka. Odlikovalo se većim otvorom sa poklopcem sa šarkama, u kome se nalazio periskop za osmatranje. Vozač je upravljao tenkom pomoću frikcionih kvačila I kočnica. Upravljanje sistemom se obavljalo pomoću dvije upravljačke poluge i ručice mjenjača i papučica kvačila i kočnice. Zbog tehničkih rešenja i načina mijenjanja brzina, za upravljanje tenkom T-34 bilo je potrebno više fizičke snage nego za upravljanje zapadnim mašinama sličnog tipa. Vozači su često bili primorani da koriste drvene maljeve za slučaj da se poluge zaglave. Četvorostepeni mjenjač je kod poslednjih 100 tenkova modela T-34 iz 1943. godine zamijenjen petostepenim. Rezultat je odmah bio vidljiv, jer je “šaltovanje” postalo lakše a povećana je i brzina tenka. Na podu su se nalazile papučice za ubrizgavanje goriva, kvačilo i kočnica. Tu se nalazila i pedala (nazivana “desantna”) koja je omogućavala zaustavljanje tenka. U tom dijelu su bila priključena i dva balona sa vazduhom pod pritiskom radi startovanja motora pri niskim temperaturama.
Radno mjesto strijelca-radiste nalazilo se s desne strane u prednjem dijelu korpusa.Otvor za evakuaciju posade nalazio se na dnu, odmah ispred strijelca. Njegovo naoružanje se sastojalo od Degtjarjovljevog tenkovskog mitraljeza kalibra 7,62 mm u loptastom mehanizmu koji je omogućavao pucanje 24° lijevo i desno, odn. 6° i 12° dolje I gore. Mitraljez, prvi put postavljen na tipove tenka iz 1942, godine, bio je opremljen oklopljenom maskom. Uprkos tome što zbog nedovoljno radista na početku rata većina tenkova T-34 nije posjedovala radio-stanice, vremenom je njihov broj ipak neprestano rastao. Od 1941. samo su tenkovi komandira odjeljenja bili opremljeni radio-stanicama tipa 71-TK-3. Situacija se popravila tek kada su krajem 1942. počele masovno da se koriste radio-stanice 9-R. Iako je radijus dometa tih stanica bio 24 km, prilikom vožnje su bile efikasne samo do rastojanja od 8 km.
Njemci, koji su posebnu pažnju posvećivali održavanju radio-veze među posadama,odmah su uočili slabu taktičku povezanost sovjetskih bojnih mašina. Zbog nedostatka radio-veze, Sovjeti su često pribjegavali signalnim zastavicama. U praksi je to bilo vrlo komplikovano, jer su zapovjednici vodova već imali pune ruke posla oko upravljanja sopstvenim vozilom i gađanjem. U praksi, on je prosto davao komandu drugim tenkovima da ga slijede. Situacija se popravila kada je obim proizvodnje radio-stanica porastao, te je do ljeta 1943. godine 75-80% svih mašina bilo opremljeno njima. Unutrašnja veza među članovima posade održavana je internom vezom, jer su svi šlemovi tenkista imali slušalice i grlene mikrofone.
Glavni nedostatak svih T-34 bila je skučenost kupole. U njemačkim kupolama su se nalazila tri člana: strijelac, poslužilac i komandir (zapovjednik) tenka, odgovoran za praćenje terena, upravljanje grupom i koordinacijom dejstva sa ostalim vozilima. Sasvim druga situacija je bila tijesnim kupolama T-34 dizajniranim za dvojicu. Pored zadataka koje je obavljao kao i njemački komandir, ovaj je morao još i da gađa iz topa. To je već samo po sebi ozbiljno zaduženje, koje je zahtijevalo da se komandir odvoji od svih svojih drugih zaduženja. Sâmo punjenje topa je oduzimalo puno vremena. Uprkos tome, sovjetska komanda je sprovela kratki i neuspjeli eksperimenat, u kome je komandiru tenka bila dodijeljena dužnost punjenja oružja umjesto paljbe. Članovi posade, koji su bili na dužnosti u tureli, sjedjeli su na sjedištima obješenim o korpu turele. Komandir je sjedjeo lijevo od oružja, a punilac, koji je u isto vrijeme morao da puca i iz mitraljeza, desno.
Kvalitet optičke opreme tenkova T-34 bio je lošiji od odgovarajuće opreme njemačkih tenkova. Glavni 2,5x teleskopski nišan ТОД-6, koji se nalazio na prvim modelima T-34, kasnije je bio zamijenjen modelom ТМФД. Tenkovi koji su u jesen 1942. odlazili u boj direktno sa proizvodne trake Staljingradskog traktorskog zavoda uopšte nisu posjedovali nišane – mogli su da pucaju samo pravo – nišandžija je nišanio gledajući pravo kroz cijev.
Za posmatranje okolnog terena, komandiri i poslužioci su na početku koristili periskope ПТ-6, a kasnije i modele ПТ-4-7 i ПТ-5. Zbog vojnog deficita, često se dešavalo da poslužioci uopšte nisu imali svoje periskope. Vidno polje periskopa je bilo jako usko, I nisu mnogo pomagali ni otvori na oklopu napravljeni na visini ramena komandira I poslužioca. Ispod tih otvora za osmatranja nalazile su se specijalme puškarnice za pucanje iz pištolja, ali kod kasnijih modela T-34 više ih nije bilo.
Mnogi njemački komandiri su voljeli da vode operacije izbacivši glavu iz turele, što im je omogućavalo da imaju uvid u svih 360 stepeni. Sovjetski komandiri to nisu mogli da urade jer su se poklopci njihovih turela tako otvarali da su im zatvarali vidik. Njima je jedino preostajalo da sjede na kupoli, reskirajući ne samo da ga neprijatelj pogodi već i da mu teški čelični poklopac padne u krilo. Dimenzije poklopca su bile tolike da je, kada je otvoren, otkrivao i poslužioca. Modeli tenkova iz 1943. imali su odvojene otvore za komandira i poslužioca, ali su tek poslednji modeli imali optičke sprave koje su omogućavale posmatranje svih 360° okoline.
Prvi modeli tenkova T-34 iz 1940. godine bili su opremljeni Mahanovljevim kratkim topovima Л-11 kalibra 76,2 mm iz 1938. godine sa dužinom cijevi od 30,5 kalibra. Od 1941. godine, vrlo mali broj tenkova T-34 bilo je naoružano dugocjevnim protivtenkovskim topom kalibra 57 mm ЗИС-4 (manji ali veće snage), predviđenim za uništavanje lakih ciljeva na velikoj daljini. Veća snaga topa kompenzovala je manji kalibar. Ali Л-11 je ostao standardni top za sve tipove T-34 u 1940. godini.Međutim, Staljinovi inženjeri su raspolagali još boljim topom, mada je za njegovu upotrebu trebalo preći bezbrojne birokratske prepreke. Konstruktorski biro Nižegorodskog mašinskog zavoda № 92 “Новое Сормово“, pod rukovodstvom konstruktora V. Grabina razradilo je novi 76,2-mm top Ф-32. Prilikom paljbe po oklopnim ciljevima, top je zbog duže cijevi pokazivao neuporedivo bolje rezultate u poređenju sa Л-11, kojim su bili naoružani svi modeli tenka T-34 iz 1939. godine. Krajem 1940, Grabinov saradnik, P. Muravjov, adaptirao je top Ф-32 i predstavio nov model (Ф34, sa dužinom cijevi od 42 kalibra), koji je znatno prevazilazio karakteristike Л-11. Po sopstvenoj inicijativi, V. Grabin i diredktor zavoda № 92 A. Jeljan započeli su da proizvode Ф-34 zajedno sa Л-11 i da oba topa šalju u Harkovski zavod, zadužen za proizvodnju T-34.
Tenkove tog tipa (T-34 model 1941. godine) najčešće su koristili komandiri vodova I četa, a poslije napada njemačke sile pokazali su se jako dobrim u borbama, blagodareći velikoj vatrenoj moći. Staljin je bio svjestan toga na osnovu izvještaja ratnih dopisnika sa fronta. Jedinicama u prvim redovima fronta bili su potrebni veliki tenkovi opremljeni efikasnim topovima Ф-34 a ne prevaziđenim Л-11, pa je od ljeta ’41. Državni komitet odbrane konačno odredio da top Ф-34 postane dio standardne opreme T-34. Ф-34 je imao običan poluautomatski zatvarač. Komandir je mogao da puca kako ručno tako I pomoću pedale; on je mogao horizontalno da okreće kupolu ili ručno ili pomoću elektromotora. Prilikom gađanja iz Ф-34 njegovi projektili su probijali oklope njemačkih РzKpfw III i IV (debljina čeonih oklopa 50 mm) sa praktično bilo koje udaljenosti.
Ф-34 je davao takvu prednost T-34 u dometu i bojevoj moći, da su Njemci imali velike muke da mu se suprotstave. PzKpfW IV sa čeonim oklopom od 80 mm ubačeni su na prve linije fronta tek u jesen 1943. godine, ali Crvena armija je nastavila da održava vodeću poziciju, jer je odgovorila sa potkalibarskim protivoklopnim projektilom БР-350П. On je probijao oklop debljine 92 mm sa udaljenosti od pola kilometra, što je otprilike daljina na kojoj su se tada vodile bitke. Međutim sa pojavom novih njemačkih tenkova na bojnom polju 1943. godine, specijalno konstruisanih za borbu protiv sovjetskih T-34,situacija se kardinalno promijenila. Prilikom gađanja sa običnih daljina, Ф-34 nije mogao da probije oklop „Tigrova“ i „Pantera“. Tokom bitke kod Kurska u julu 1943. Sovjetski tenkovi su bili prinuđeni da se približe njemačkim tenkovima toliko da mogu da ih tuku direktnom vatrom, ili da manevrišu tako da im priđu sa strane ili odpozadi. Problem je riješen kada je koncem 1943. u naoružanje uveden top od 85 mm. Prvobitno, T-34 je mogao da nosi do 77 granata, ali modeli iz 1943. su nosili i do 100 granata. Standardni komplet se sastojao od 19 projektila БП-350ААП, 53 projektila Ф-354 ili ОФ-450ХЕ i 5 projektila СХ-350.
Prvih 115 tenkova modela iz 1940. godine bilo je naoružano mitraljezom ДТ u zadnjem dijelu kupole radi gađanja unazad. Tip mitraljeza iz 1928. godine imao je domet od 800 metara i brzinu gađanja oko 600 zrna u minutu. Da bi se izbjeglo zaglavljivanje I pregrijevanje, brzina paljbe je snižavana na oko 125 metaka u minutu. U redeniku u obliku diska nalazilo se do 60 metaka u dva reda. Standardni bojevi komplet tenka je podrazumevao 35 ovih diskova, od kojih je polovina bila u rancu na radnjem dijelu kupole,a polovina na prednjem dijelu korpusa pored sjedišta strijelca-radiste.
Zamjeniku narodnog komesara i načelniku Glavnog artiljerijskog štaba, G.I. Kuliku,tenk T-34 se nije dopadao, te je insistirao na unošenju različitih izmjena. Zato je čitava proizvodnja tenkova zaustavljena, a Sovjet narodnih komesara je prionuo na razradu programa usavršavanja tenka T-34. Usavršena mašina je dobila oznaku T-34M. Vremena nije bilo puno. Aleksandar Morozov je za T-34M projektovao novu turelu, ispravivši nedostatke uočene tokom bojeve primene ranijih modela. Naprimjer, njemački pješadinci iz jedinica za borbu protiv tenkova peli su se sa strane na tenkove i ispod zadnje izbočine kupole postavljalu protivtenkovske mine. Pored toga, te izbočine su usmjeravale eksplozije projektila pravo na pogon za okretanje kupola. Nova Morozovljeva livena kupola šestougaonog oblika prvi put je montirna na tipove tenkova iz 1943. godine. Bila je lišena mnogih nedostataka, nije imala izbočine, bila je značajno prostija za proizvodnju I veća u odnosu na ranije modele. S toga je u kupoli bilo malo više mjesta za posadu. Ipak,problem malog i skučenog prostora za rad ljudstva konačno je riješen pojavom kupole za tri člana posade kod tenkova T-34-85, čija je proizvodnja započeta u zimu 1943. godine.
Pošto je tenk T-34 proizvođen u različitim fabrikama, među modelima i tipovima je bilo puno različitosti. U avgustu 1939. glavni vojni savjet je proglasio T-34 glavnim srednjim borbenim tenkom Crvene armije. Novi projekat je finalizovan tokom decembra 1939. I postao je poznat kao T-34 model 1940. godine. 19. decembra 1939. crteži i makete novog T-34 predstavljeni su Vrhovnoj komandi, koja je naredila proizvodnju tenka, bez obzira što nije bio napravljen nijedan protitip za testiranje.
Prvi serijski tenkovi T-34 bili su opremljeni 12-cilindričnim “bokser” dizel-motorima V-2,ali su uskoro zbog manjka motora bili prinuđeni da ugrađuju stare tenkovske benzinske avionske motore M-17. Dizel-motore na vodeno hlađenje projektovao je Čelpan K. Fjodorovič, 35-godišnji ukrajinski konstruktor iz Harkovskog zavoda. Maksimalna snaga motora je bila 500 KS pri 1800 ob/min, a radna 400 KS pri 1700 ob/min. Zbog čestih kvarova sa prenosem, mašine koje su išle na ratne zadatke često su morale da nose djelove menjača vezane žicama za poklopac motora.
Tip tenka T-34 iz 1940. Godine (Njemci su ga bilježili kao T-34-76A) posjedovao je kupolu načinjenu od valjanog čelika debljine 15 mm sa kratkocjevnim topom Л-11 kalibra 76,2 mm model iz 1938. godine. Top je konstruisao I.A. Mahanov i na početku je nosio 77 granata. Prije nego što ga je zamijenio napredniji model Ф-34, u zavodima u Nižnim Novgorodu je proizvedeno je oko 750 komada.
Tip tenka iz 1940. postao je standardni model svih kasnijih varijanti. Sve one su imali mnoge zajedničke djelove, kao što su motori, mjenjačke kutije,naoružanje i periskopi. Glavni problem konstruktora bilo je napraviti što jednostavniju konstrukciju. Tenk je imao vareni korpus, napravljen od ploča valjanog čelika marke MZ-2 (И8-С) debljine 13, 16, 40 i 45 mm. Radi zaštite od pogodaka, prednja gornja zaštitna ploča je bila zavarena pod uglom od 60° a donja 53°. Konstruktori su primijenili oprobano vješanje tipa „Kristy“, sa pet udvojenih čeličnih „točkova“ sa svake strane, sa povećanim razmakom između drugog i trećeg para. Snažni pogonski zupčanik se nalazio na kraju vozila i bio je preuzet sa tenkova starije serije БТ. Gusjenice su bile napravljene od manganskog čelika, i u početku bile široke 55 cm i imale po 74 segmenta, koji su se razlikovali od fabrike do fabrike i od godine proizvodnje. Prvi modeli T-34 su imali turele sa velikom izbočinom pozadi i velikom otvorom za dva člana posade, koji je zauzimao čitav zadnji deo kupole. T-34 iz 1940. je posjedovao samo jedan periskop koji se nalazio naprijed s lijeve strane. Krajem 1941. izrađen je mali broj tenkova opremljenih sa dugocjevnim topom ЗИС-4 kalibra 57 mm koji je pogađao ciljeve na većoj daljini od topa Л-11 kalibra 76,2 mm.
Drugi model T-34 pojavio se 1941. godine (T-34-76B). U suštini, to je bio komandni tenk tipa iz 1940. godine. sa kupolom od valjanog čelika i jačim topom Л/41,5 kalibra 76,2 mm. Kupola je zadržala glomazni otvor, no neke varijante su posjedovale dva pribora za osmatranje. Konstrukcija korpusa je ostala ista, ali na desnoj nadgusjeničnoj ploči su postavljene kutije za alat i opremu. Najupečatljivija odlika modela iz 1941. jeste „kolijevka“ topa, koja je od livene promijenjena u uglastu, koja se pričvršćivala šrafovima. Tokom 1942. su se pojavili tenkovi sa livenom kupolom i novim, još širim gusjenicama. Mali broj tenkova je bio opremljen bacačima plamena (ATO-41) i oklopljenim rezervoarima benzina, postavljenim na krmi.
1942. je postala standardna livena kupola. Nova kupola je težila 4,4 tone i imala je prečnik prstena 1,38 metara. Tenk T-34-76C je bio podvrgnut različitim usavršavanjima,zasnovanim na iskustvima iz dotadašnjih bitaka. Komandir tenka i nišandžija su konačno dobili zasebne ulaze. Zato je montiran novi korpusni mitraljez ДТ kalibra 7,62 mm,efikasniji u bliskim borbama. Početkom 1942. godine konstruktori su proizveli novi model – T-34M. On je imao jaču šasiju, preuzetu sa teških tenkova KB (ali sa točkovima manjih dimenzija), i potpuno nov oblik korpusa i kalote. Ipak, taj tenk nije uvršten u serijsku proizvodnju. Jedinstveni elemenat njegove konstrukcije, koji je korišćen u sledećem modelu – T-34-76 tip 1943. – bila je šestostranična kupola. Kao što sam napomenuo ranije, model iz 1943. je ispravio veliki nedostatak uočen na frontu a ticao se izbačenog dijela kupole koji se nadnosio nad krmeni dio korpusa. Novi model je imao povećane kapacitete rezervoara za gorivo i navarene dodatne ploče oklopa. U to vrijeme na svijetu nije postojao bolji tenk u toj klasi.
TENK T-34-76E
Sovjeti su imali vrlo komplikovan sistem obilježavanja modela i tipova svoje vojne opreme (što se nije promijenilo ni decenijama kasnije!), pa su kasniji modeli danas poznatiji u literaturi prema njemačkoj/britanskoj klasifikaciji. T-34-76 je proizvođen u sledećim osnovnim varijantama: „A“ (model 1940.), „B“ (model 1941.), „C“ (model 1942.), „D“ (model 1943.), „E“ (model 1943.) i „F“ (model 1943.).
Poslednji modeli su bili proizvođeni 1943. godine. Korpus i turela T-34-76 ostali su isti,no tenk je dobio nove, još efikasnije sisteme za pročišćavanje vazduha i podmazivanje. Konstrukcija korpusa je bila poboljšana primjenom metoda automatskog varenja materijala, što je davalo spojeve mnogo boljeg kvaliteta. Model “E” je jasno demostrirao uspješnost sovjetske industrije. Postalo je jasno da će svaki naredni model T-34 biti još jači i sa boljem naoružanjem. Mnoge zarobljene tenkove ovog modela Njemci su uvrstili u svoje naoružanje (Panzerkampfwagen T-34 747(r)), neprijatno iznenađeni njihovim performansama.

TENK T-34-76F
Model “F” je spolja izgledao drugačije od drugih modela T-34, ali glavne razlike su se nalazile unutar tenka, jer je T-34-76F dobio usavršenu i mnogo efikasniju šasiju. Stara 4-stepena mjenjačka kutija je zamijenjena 5-stepenom, pa je mijenjanje brzina bilo lakše a brzina vozila veća. Početa je ugradnja usavršenijih i efikasnijih filtera za vazduh.
Mehanički segment T-34-76F je drastično razlikovao od ranijih modela. Ipak, tenkova ovog tipa je proizvedeno malo, jer se situacija ubrzano mijenjala. 1943. godine postalo je jasno da top od 76,2 mm više ne odgovara situaciji na ratištu. Modeli su dobijali mnoga poboljšanja, kao npr. jači oklop, ali naoružanje je ostajalo isto. Pojava njemačkih tenkova,opremljenih dugocjevnim topovima sa zrnima velike početne brzine kalibra 75 i 88 mm,konačno je potvrdila da je T-34 zreo za moćnije oružje. Kao rezultat, pojavio se tenk T-34-85.

TENK T-34-85-1

Proizveden 1943. godine, T-34-85 je bio prvi tenk T-34 naoružan sa topom Д-5Т kalibra 85 mm. Tenk je imao nižu turelu, prvobitno razrađenu za teški tenk KV-8513 sa dimenzijama prstena 1,56 m. U povećanoj tureli napravljeno je mjesto za još jednog člana posade, a komandir tenka je mogao da se u potpunosti posveti svojim obavezama, ne gubeći više vrijeme na gađanje iz topa. Prvi T-34-85-1 su bili poslati u elitne gardijske tenkovske jedinice. Novi top je uskoro dokazao svoje prednosti. Bili su izrađivani na bazi predratnog 85-milimetarskog topa M1939, efikasnog na daljini od 1 km, i kako je potvrđeno, mogli su da probiju čeone oklope njemačkih tenkova “Tigar” i “Panter”.
Motor tenka je opet bio četvorotaktni dizel V-2-34. Njegova težina bez ulja i goriva a sa elektrogeneratorom je iznosila 750 kg. U rezervoare je stajalo oko 545 litara nafte, a spolja u dva dopunska tanka još po 90 l. Sistem hlađenja je bio zatvoren, sa prinudnom cirkulacijom. Postojala su 2 hladnjaka zapremine 95 l.

T-34-85 U JNA

Posle II svjetskog rata, model T-34-85 je korišćen u Korejskom ratu protiv američkih “Šermana” i “Peršinga” na strani UN. Ovi tenkovi su se takođe borili i u Vijetnamu,Bliskom Istoku, Avganistanu i u bivšoj Jugoslaviji. Hrvati su od JNA “naslijedili” 25 ovih tenkova, ali su oni poslije rata povučeni iz naoružanja.
Naši partizani su prve tenkove T-34 vidjeli tek 1944. godine, kada su Sovjeti prodrli u Srbiju. U izvještajima iz NOB-a partizani su ih često miješali sa njemačkim “Panterima”.U jesen 1944. SSSR je poklonio Titu 65 tenkova T-34-85 i tada je na sovjetskoj teritoriji formirana Druga jugoslovenska tenkovska brigada. Odmah po dolasku na našu teritoriju,tenkovi su 21. maja 1945. upućeni kao podrška našoj vojsci u Tršćanskoj krizi. Od tenkovske čete ostavljene u Beogradu, u martu 1946. je formirana Peta tenkovska brigada, za koju su nam Rusi poslali još 66 tenkova. Do kraja decenije, Sovjeti su nam poslali ukupno 425 tenkova, ali većinom polovnih, već djelimično ili potpuno remontovanih.
Poslije krize odnosa sa SSSR-om, Tito je ugovorio zamjenu T-34 američkim tenkovima M4A3 “Šerman” i M47 “Paton”. Od viška ruskih tenkova naša armija je formirala još tri ratne jedinice. Već 1966. Sovjeti su nam ponudili da u sledeće 2-3 godine kupimo 600 komada modernizovane verzije T-34 i tako zamijenimo zastarjele američke tenkove. Naši inženjeri u Mladenovcu i Čačku su uspijevali sami da modernizuju postojeće tenkove, ali taj proces je trajao (i nije bio završen) sve do “našeg” rata 1991. godine.
Sredinom sedamdesetih godina, JNA je imala 1.018 tenkova T-34 i T-34B (naša modernizovana varijanta), što je predstavljalo 45% svih naših tenkova. Tek nakon Dejtona, T-34-85 su povučeni iz našeg naoružanja. Jugoslovenski T-34 su se odlikovali Browningovim mitraljezom 12,7 mm montiranim na nosače na tureli.

online
  • voja64  Male
  • Stručni saradnik foruma
  • Pridružio: 10 Okt 2012
  • Poruke: 25468

Da ispravim samoga sebe jer mi prateći na Vk.com Jurija Pašoloka pade na um da je pred novu 1941 iz konstrukcionog biroa Morozova izrađeno par primeraka verzije T-34M i sa tada tek usvojenim topom F-34 a evo je i slika iz te dokumentacije.

Pošto je u toku početne proizvodnje u Harkovskoj fabrici lokomotiva započet rad na T-34 a Koškin je u opitovanjima za završnu proizvodnju ovog modela T-34 iz 1940 sa topom L-11 umro ostao je ovaj model u nacrtima.

Par detalja koje uz poziciju topa i u poklopcima na kupoli se laHko uočavaju a ta je tehnička dokumentacija koliko je meni poznato iz čitanja na neti i praćenju tekstova od tavariša Jurija predata i Traktorskim zavodima u Staljingradu kao i onom u Lenjingradu što je kasnije bio splet okolnosti koji je dodatno doprineo slavi T-34.Posle smrti Koškina u Harkovu je nastao ovaj model T-34 iz 1941.godine sa tada već uhodanim izradama topa F-34 koji je sa dužinom od beše 45 kalibara bio pri vrhu probojnosti za taj kalibar od 76mm.

Do nastanka novijeg i sa jačim topom T-34/85 je iz već imenovane tri fabrike i dokumentacijom potkovanih sa urala izniklo još par varijeteta kod kojih je ovaj zadnji koncepat dominantan sa sve topom F-34 ali ima niz sitnijih detalja u koje još nisam potpuno zašao da ih na mah prepoznam pa tako i ovaj detalj sa kupolicom još (bar za mene)ostaje misterija dok ga negde do kraja ne iskopam.
Posebno m buni to što se nakon T-34M po Morozovu ta kupolica nije zaživela a ima ovih bastardova od germana što ih kalemiše pa ti sad jado snađi se u tom čorbuljaku..
bojank sad izvini ako sam ga zamumuljio-pomagaj i da to utubim.

online
  • voja64  Male
  • Stručni saradnik foruma
  • Pridružio: 10 Okt 2012
  • Poruke: 25468

Dok sam ja ovo gore čukao Vi izbaciste tri priloga mašala i u njima i deo mojih dilema pa ako se dupliramo nije namera.
Hvala na izvorima.

offline
  • Pridružio: 06 Nov 2010
  • Poruke: 11646
  • Gde živiš: Vranje

Ne može se to samo tako kalemiti. Čak ni u ratu. Očigledno je da je puštena na državnom nivou. Kopirana sa nemačkog tenka da, (a zašto da ne ako je pametno?) ali morala je da postoji državna odluka.
Mene je zbunila činjenica da se pominju četiri (najmanje) fabrike u kojima su tenkovi sklapani. U Nižnjem Tagilu, u Nižnjem Novgorodu, Staljingradu i Harkovu. I sve su radile neku svoju (pod)varijantu tenka!
Nakon gubitka Harkova i uništenja fabrike u Staljingradu, jasno je odakle su stigli tenkovi sa novim, starim komandirskim kupolicama.
Prvi tenkovi iz obnovljene fabrike u Staljingradu su pušteni u jedinice (napominjem da je za vreme bitke, u periodu avgust - novembar 1942.g. proizvedeno oko 200 tenkova i više desetina tenkovskih motora) tek u rano leto 1943.godine. Tačnije 12. juna je u jedinice poslata prva kolona sa remontovanim tenkovima. Istovremeno, radnici fabrike su vozačkim i mehaničarskim sastavom, posadama kao i tenkovima, popunili 99.tbr. koja je branila grad.

online
  • voja64  Male
  • Stručni saradnik foruma
  • Pridružio: 10 Okt 2012
  • Poruke: 25468

Ti Staljingradski su imali i stariji tip benzinskog motora jer se do Staljingrada nije mogao tada još ne osvojeni motor V-2 do svih fabrika tenkova doturiti.
Čak im je i jedan deo tenkova imao izvorni top F-32 sa nešto kraćom cefkom.
T-34 iz Staljingradske fabrike sa ugrađenim kraćim topom F-32 kao i sa benzinskim motorom sklapani u nedostatku V2 motora a slika sa FB DSR.

Pored pobrojanih T-34 je sklapan i u Lenjingradu a kasnije verzije posle 1943 sa modelom topa od 85mm su priča za sebe i ja je baš ne bi ovde sada uvlačio da se ne umrsimo previše.
Dodatne komplikacije su načinili i Nemci jer su sijaset ostavljenih/zarobljenih teknova I serije sami modifikovali i TO.
Dodacima na kupoli,izmenama topa sa svojim ili sa kasnijih a teže oštećenih tenkova kao i dodavanjem dopunskih rezervoara,kutija za alat radio uređaja i sl.
Ovim je nastao samo još veći problem u raspoznavanju modela i tipova a evo i slika tih OSTAVLJENIH i celih zaplena sa početka 1941 i po otpočinjanju Barbarose..
Ovaj nije uz sliku dobio naznaku mesta zaplene a evidentno je prvi model sa topom L-11

Isti tip kao i onaj na slici gore sa oznakom zaplene u Lavov-u.

Da se stvar još više zapetlja je i Sovjetska signatura doprinela kao i način obeležavanja tipova na suprotnoj Nemačkoj strani a posle su sve zamumuljili i drugi svetski znanci ove materije..

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1377 korisnika na forumu :: 40 registrovanih, 10 sakrivenih i 1327 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3195 - dana 09 Nov 2023 14:47

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: A.R.Chafee.Jr., Ageofloneliness, Boris BM, Brana01, CikaKURE, darkangel, draganca, Dukelander, dzoni19, Excalibur13, Georgius, gmlale, hyla, janbo, Kibice, kolle.the.kid, ladro, lord sir giga, Lošmi, Luka Blažević, Mcdado, mercedesamg, Metanoja, milimoj, Milometer, Misirac, Mixelotti, mocnijogurt, Nemanja.M, raptorsi, Smajser, Stanlio, stegonosa, Toper, Vlada1389, vladulns, voja64, yrraf, zbazin, zlaya011