offline
- Danko SVIK VRS
- Mod u pemziji
- Pridružio: 19 Maj 2009
- Poruke: 4983
- Gde živiš: Beograd - Srbija; Novi Grad - Republika Srpska
|
Ljudi moji, bio je to strašni sud. Ko to nije vidio i doživio, on ne zna šta su muka i patnja. Sve sam to svojim očima vidjela – počinje svoju priču Dušanka Pećanac, mještanka Bravskog kod Bosanskog Petrovca u Bosni i Hercegovini, svjedokinja stradanja civila na Petrovačkoj cesti 7. avgusta 1995. godine.
- Bilo je deset sati. Išla sam pokupiti sijeno na livadu, preko ceste. Teško se bilo probiti kroz sav taj metež: djeca, ljudi, traktori, konji… U tom trenutku naišao je avion, preletio preko naroda, prošlo mi kroz glavu da neće biti dobro. Avion se vratio i počeo odmah da tuče po narodu. Bacila sam se na zemlju, zatvorila oči i uši. Trajalo je minut-dva. Prašine je bilo svuda. Ništa se nije vidjelo. Jedan me mladić pitao da li sam živa. Kada sam se digla i vidjela mrtve, ranjene, vatru, kao da sam se probudila iz najstrašnijeg sna. Teretni kamion bio je pun naroda, a u kabini otac, majka i dijete. Tom čovjeku je odma’ odrezalo glavu, kao i djetetu. Iznijeli smo ih van i spustili u kanal, preko puta. Njihova porodica pada po njima, plaču, nemoš’ slušati. Dalje, u autu, čini mi se, plave boje, gore silna djeca. Leti meni neka ženska: “Jao, majko, spašavaj djecu!” Ne moš’ im pomoći. One oči zaprepaštene djece u plamenu nikada neću zaboraviti. Majka od djece tuče se o prsa. Ljudi traže jedni druge. Svi krvavi, gelera posvuda. Onaj ranjen u ruku, onaj u glavu, drugi u nogu. Jauk na sve strane. Nisam razmišljala hoće li u tom trenutku naići avion, iako se neki narod razbježao okolo. Išla sam spasiti što se spasiti da – sva potresena priča nam Dušanka Pećanac.
Avion doletio iz pravca Hrvatske
- Sve je to trajalo dva sata dok se nije raskrčilo. Ne znam tko je poslije uklanjao ostatke od auta, kamiona, šlepera. Majka one djece čekala ih je nešto malo naprijed, pita me žena gdje su njena djeca. Kako ću joj reći? – priča Dušanka Pećanac o tom danu koji joj je zauvijek obilježio život, iako niko od njenih bližnjih nije stradao.
Kaže da su je mnogo puta pitali da li je vidjela čiji je avion bio.
- Crnog sam đavola na avionu vidjela. Legla sam na zemlju i zatvorila oči od stra’. Ali avion je došao iz pravca Hrvatske. Avion je tukao po narodu. U blizini nije bilo vojske. Samo civili – dodaje Dušanka Pećanac.
Sedmi avgust urezao se u sjećanje i Dušanu Beslaću iz Donjeg Lapca, čija je porodica izranjavana na Petrovačkoj cesti.
- Ja sam sav izbušen s lijeve strane. Ova ruka mi je visila samo o žilama i koži. Ova kost prošišala je ovuda, a jabučica otišla skroz tamo – pokazuje nam Beslać svoje “uspomene” sa Petrovačke ceste.
Vjerovao je da će se ubrzo, za nekoliko dana, vratiti kući. Upravo zato je dvije noći u Očijevu kod Martin Broda čekao da se “Oluja” smiri. Kako je vrijeme prolazilo, sve je manje bilo izgleda za povratak kući. Beslaći su krenuli prema Oštrelju i Bosanskom Petrovcu, gdje je došlo do zagušenja kretanja jer su se sastale kolone iz više pravaca.
- Na jednom mjestu kolona je stala. Pored nas, sa desne strane, bio je kamion šleper “Lika-transa”. Iskoristio sam priliku da izađem iz auta i da se napijem vode koju smo držali u gepeku. Moja supruga Mara je otišla da izvrši nuždu, dok su ćerke Dušanka i Zorica ostale na zadnjem sjedištu auta. U momentu kada sam izvadio vodu, pogledao sam prema nebu i vidio mlazni avion kako na maloj visini i malom brzinom dolazi iz pravca Petrovca, prolazi iznad naše kolone prema Ključu, pravi polukrug i okreće se prema našoj koloni. Prvo sam mislio da prati kolonu, da nas čuva. Onda sam osjetio eksploziju i više se ničega ne sjećam. Malo kasnije sam došao svijesti i vidio Dušanku, svu garavu po licu, samo joj se bijele zubi, i opet sam pao u nesvijest – priča za “Novosti” Dušan Beslać. Njegova supruga Mara tada je ranjena u predjelu kičme, dok su obje kćeri, jedna od osam a druga od tri godine, teško izranjavane po tijelu.
- Ranjenog i bez svijesti vozili su me od Mrkonjića, Jajca i Banjaluke do VMA u Beogradu. I tamo sam došao sebi, nakon tri dana. Bio sam u jako teškom psihičkom stanju tako da nikoga od porodice nisam prepoznao. Nakon dva mjeseca sam prohodao. Kći mi je također više puta operirana. Prošli smo strahote. Šest mjeseci nakon toga, u to doba dana, u ušima mi je još granatiranje. Danas sam 80-postotni invalid, nisam sposoban za rad, nisam za penziju – kaže Dušan Beslać.
Dodaje da su na Petrovačkoj cesti poginuli Lapčanin Krsto Vuković, koji je vozio jedan šleper “Lika-transa”, i njegovo troje djece, a u drugom šleperu, koji je vozio Dušan Drča iz Jošavice, poginuo je njegov sin, dok je Dušan teško ranjen.
- Čudno mi je da se ne pokreće proces protiv odgovornih i počinilaca za to krvoproliće. Oba kraka kolone su bombardirana, i mi, ali i Banijci i Kordunaši kod Bosanskog Novog. Oba bombardiranja su bila van Hrvatske. Pita li se itko šta su oni u drugoj državi opće tražili? Nije to bilo slučajno. Netko je to naredio odozgo. Nažalost, za stradanje nedužne djece i civila niko još nije odgovarao – kaže Dušan Beslać.
Drveni krst bez ikakvog natpisa
I seljani zaseoka Janjila iz Bravskog još pamte zvukove i slike sa Petrovačke ceste. Danima su gledali dugu i sporo kolonu koja se protezala kroz njihov živopisni kraj.
- Nije joj se nazirao ni početak ni kraj. Ljudi su bili izgubljeni. Nisu bili svjesni što ih je snašlo. Išli su, a nisu znali kamo idu. Auti, traktori, konjska zaprega, netko je vodio i krave… Gužva. Nekome pukne guma i stane čitava kolona. Djeca jauču i plaču. Traže mlijeko, kru’. Netko je nosio i peć. Na livadi su je ložili i kuvali. Avioni su često prelijetali – priča nam Dragan Babić.
- Vidjeli smo MIG 21. Nisko je letio. Bilo je to bespotrebno bombardiranje. Onaj tko je bombardirao, imao je kolonu na dlanu i dobro je vidio da su tu bili civili i djeca. Poslije je bilo spekulacija čiji je to avion. Svi smo vidjeli da je došao iz pravca Hrvatske i vratio se prema zapadu – dodaje njegov komšija David Pećanac.
I nakon tri dana, na Petrovačkoj cesti bilo je razbacanih dječjih cipela, patika, ostataka tijela.
- Čak smo mi gore u selu, kilometar dalje od ceste, čuli dječju ciku iz vatre, jauke i zapomaganje nemoćnih i nedužnih ljudi – kaže Darinka Babić.
Danas na Petrovačkoj cesti, tek dvadesetak metara od mjesta stradanja, stoji drveni krst, visine oko četiri metra. Kada prolaznik koji ne zna šta se na tom mjestu dogodilo dođe do njega, pita se zašto taj krst uopće tu stoji, jer nema nikakvog spomen-obilježja ili natpisa koji bi objasnio o čemu se radi. Krst je postavljen 22. oktobra 2006. u sjećanje na devetero žrtava: petero djece (dvije djevojčice i trojicu dječaka), trojicu muškaraca i jednu baku, koji su stradali 7. avgusta 1995. na Petrovačkoj cesti.
NA PETROVAČKOJ CESTI
Na cesti Petrovačkoj izbjeglice
i trista djece u koloni,
nad cestom kruže grabljivice ptice -
tuđinski avioni.
Po kamenjaru osniježenom
čelična kiša zvoni...
U snijegu mrtva Marija,
mamina kćerka jedina,
bilo joj je sedam godina.
Tri dana snijeg je gazila
i posrnula stotina puta,
suknju je nosila ni kratku ni dugu
i prsluk malen, premalen,
a povrh svega kabanica
beskrajnih rukava, široka, žuta,
od starog očevog kaputa.
Ponekad mala plakala,
a sad se opet smijala
i vesela bila,
kad bi je mati tješila:
Još malo, rođena,
pa ćemo vidjeti Petrovac,
a to je varoš golema,
tu ima i vatre i ljeb
i kuća - do samoga neba.
Radovala se djevojčica
i vatri i gradu neviđenom,
a sada leži, sićušna ko ptica,
na cesti Petrovačkoj,
na cesti okrvavljenoj.
Oči gledaju širom, al sjaja u njima nema
sa mrtvih usana male optužba teče nijema.
O, strašna ptico, ti si me ubila,
a što sam ti kriva bila?
Sedam sam godina imala,
ni mrava nisam zgazila;
tako sam malo živjela,
i tako malo vidjela
i tako malo vidjela
i svemu sam se divila.
Bila sam bezbrižni leptir, a ti me pokosi ptico,
ti mi ugasi zjene,
polomi ručice moje od gladi otježale,
od zime ukočene...
Optužbe diže dijete, zgrčenih sićušnih pesti,
u okrvavljenom snijegu na Petrovačkoj cesti...
Tuđinski ljudi krvavi
kuću su naši spalili
djetinstvo su mi ukrali.
Tuđinske ptice, gvozdene, nemile,
nad Grmečom su našim letile.
Planino moja visoka, planino ponosna, mila
tek sam sedam godina imala
i tek sam putom prohodala,
a tebe sam u noći pregazila.
Smrači se, rođena goro, i na sve naše pute
pošalji sinove svoje i osvetnike ljute.
Osveti moje noge izrađene
i jutra gladna isplakana
i ruke modre i smrznute.
Zagrmi, tata, iz velikog topa,
pomlati tuđe gadove,
zabubnjaj, braco, iz mitraljeza
mrtva te sestra zove...
Optužbu vapija dijete, stisnutih modrih pest,
u krvi i snijega na
Petrovačkoj cesti.
|
