Zanimljivosti iz (vojne) istorije

2

Zanimljivosti iz (vojne) istorije

offline
  • Pridružio: 20 Sep 2014
  • Poruke: 1969

PD ::Interesuje me jedna stvar u vezi Vijetnamskog rata.Jos u osnovnoj skoli kada smo radili Vijetnamski rat nastavnik nam je pricao kako su obicni seljaci koji su do nedavno obradjivali zemlju nakon obuke od oko mijesec vozili Mig-21 i borili se protiv Juga.Interesuje me kao prvo dali je ovo istina a kao drugo ako je istina kako neko moze posle mijesec dana obuke da vozi takvi masinu?Neki ljudi se spremaju godinama da budu vojni piloti a oni su za mijesec dana mogli da voze Mig 21.

Како другачије наставник деци да дочара борбу вијетнамског пролетеријата...



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • Pridružio: 02 Nov 2010
  • Poruke: 939

Kada se setim samo očeve priče sa jednog predavanja sredinom 1970-ih...
Ulazi profesor mrtav ozbiljan (tužan) i kaže: "Deco, danas je tužan dan...".

Svi u isčekivanju šta je bilo (da se nije nešto desilo "drugu starom").
Sledi: "Deco, danas je po prvi put jedna komunistička država (Vijetnam) napala drugu (Kambodžu) ".
Posle isčekivanja neke "kataklizmične" vesti koja bi svima mogla da promeni živote u razredu nastade olakšanje (mo'š misliti Vijetnam napao Kambodžu)....

Usput rečeno profa je "slučajno" zaboravio da to nije prvi napad jedne suverene komunističke zemlje na drugu (zaboravio je 1956. tj. Madjarsku, brutalnu sovjetsku okupaciju Čehoslovacke 1968. itd)...



online
  • Pridružio: 31 Dec 2011
  • Poruke: 19184

Bogoslov ::...
Како другачије наставник деци да дочара борбу вијетнамског пролетеријата...


Dok je drzava srecno Amerima prodavala municiju 12.7 i 105mm... Dobro, bila je klauzula ugovora da se ta municija ne salje u Vijetnam vec je isla za zalihe NATO-a, a Ameri su odatle vadili drugu koja je isla u Vijetnam...
Smile

offline
  • Pridružio: 19 Feb 2006
  • Poruke: 11156
  • Gde živiš: Banja Luka

PD ::Interesuje me jedna stvar u vezi Vijetnamskog rata.Jos u osnovnoj skoli kada smo radili Vijetnamski rat nastavnik nam je pricao kako su obicni seljaci koji su do nedavno obradjivali zemlju nakon obuke od oko mijesec vozili Mig-21 i borili se protiv Juga.Interesuje me kao prvo dali je ovo istina a kao drugo ako je istina kako neko moze posle mijesec dana obuke da vozi takvi masinu?Neki ljudi se spremaju godinama da budu vojni piloti a oni su za mijesec dana mogli da voze Mig 21.
Prvi pitomacki dan u Rajlovcu kasnio sam na ustajanju 2 minuta. Kad me je komandir, kojeg prvi put vidim, prekorio zbog toga, branio sam se tezom da 2 minuta ne znace nista. On mi je odgovorio pitanjem:
_Znas li ti da Mig-21 za 2 minuta poleti i izvrsi zadatak?
Ja sam mu tad poveroverovao i divio se toj masini i njegovom znanju Laughing
Eto, to je ta paralela.

offline
  • PD 
  • Novi MyCity građanin
  • Pridružio: 12 Feb 2018
  • Poruke: 3

Hahaha dobar ti taj komandir.Kontam ako je vijetnamac(seljak)mogao da vozi miga 21 posle mesec dana obuke mozda postoji nada i za mene da postnem pilot.Inace isorija jako dobra nauka.

I interesuje me npr. evo imamo danas ove kako ih ja zovem placenicke vojske (Legiju stranaca i Marince).Ti ljudi zive da bi ratovali i to je njihova profesija.U proslosti smo imali Templare,Maltesko viteske redove,Hospitalce,Tevtonce.Koje su slicnosti i razlike ovih profesionalnih vojski?Imamo ove srednjovijekovne koji se bore za vijeru dok se ovi danasnji bore za interese drzave ali ta njihova sposobnost, monsako viteski redovi su bili jedno od najobucenihij i najjacih vitezova(gledano na induvidualnom nivou).Dali su Ove danasnje vojske na istom takom nivou dali se moze reci za njih da su najobuceniji i najsposobniji u tom nekom induvidualnom smislu?

Nemojte zamijeriti mozda sam malo skreno sa teme.

Dali je istina za Templare ovo sto danas pricaju da su oni znali istine o gralu i tako tim relikvijama i da su krali pare i tako to bogastvo iz svete zemlje?Koliko ja znam zna se da su bili dobri bankari i ratnici a svoje bogastvo stekli su sto ratovima sto pozajmljivanjem novca mnogim velikanima.Ima li jos sta sto je istoriski tacno o ovim ljudima?

offline
  • voja64  Male
  • Stručni saradnik foruma
  • Pridružio: 10 Okt 2012
  • Poruke: 25481

Американо-русский герой.

Джозеф Байерли считается единственным солдатом Второй мировой войны, который воевал против гитлеровцев и в американской, и в советской армиях.
Его сын Джон Байерли с 2008 года — посол США в России.

offline
  • Gama  Male
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 14 Jun 2004
  • Poruke: 4389

U prošla vremena, za svakog oficira, podoficira i vojnika ženidba je bila značajno pitanje. Međutim, ma koliko danas zvučalo čudno, za ženidbu je bilo neophodno ispuniti određene uslove u službi, a potom je sledilo odobrenje nadređenih da se ženidba izvrši. Odobrenje je bilo objavljivano u Službenom vojnom listu, a potom je obično sledilo objavljivanje datuma ženidbe i javni poziv za ga goste, koji se takođe objavljivao u Službenom vojnom listu.

U prilogu navodim Uredbu o ženidbi oficira, vojnih činovnika, podoficira, kaplara i redova (mornara): vojske, mornarice, granične trupe i žandarmerije od 31. decembra 1934. godine.




Primer kako je to izgledalo u Službenom vojnom listu:



Poništeno rešenje o ženidbi (obeleženo strelicom):


Kada je muzika bila u pitanju, vojska se brinula i o tom problemu.
Izvod iz Pravilnika za neslužbenu upotrebu vojnih muzika od 21. oktobra 1936:



Članovi 7. i 8. Pravilnika definišu kada je vojna muzika besplatna, a kada se naplaćuje - kao što se vidi, za venčanja oficira i drugog vojnog osoblja postoje posebne pogodnosti.

offline
  • 13892 
  • Super građanin
  • Pridružio: 15 Jun 2009
  • Poruke: 1423

Na početku prvog svetskog rata avioni nisu nosili naoružanje a protivnički piloti su kada bi se sreli mahali jedni drugom. Do prvog vazdušnog boja na Balkanu došlo je 27 avgusta 1914 kada je posle jednog takvog susreta austrougarski pilot rešio da sledeci put ponese pištolj sa kojim je pri narednom susretu pucao na pilota Srpskog vazduhoplovstva Miodraga Tomića.

offline
  • Gama  Male
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 14 Jun 2004
  • Poruke: 4389


Autorska prava za fotografiju: Naples, National Archaeological Museum, Alexander Mosaic

Bukefal – konj Aleksandra Velikog

Mnogi od nas su čuli za legendarnog konja Aleksandra Velikog, Bukefala. Ovaj konj koji je, još u antičkom periodu, ušao u legendu nastavio je da bude simbol i u kasnijim vremenima. Danas, na televiziji, u kvizovima čujemo pitanje koje se tiču konja Aleksandra Velikog.
Povezanost Aleksandra i Bukefala u antici je opčinjavala pisce. Posebnu pažnju Bukefalu posvetio je grčko-rimski biograf Plutarh koji je o Bukefalu ostavio dosta tragova, a u svom stilu „početak-kraj“ ostavio je podatke o tome kako su se Aleksandar i Bukefal prvi put susreli i kako su okončali svoj zajednički put posle više bitaka u kojima su nerazdvojno učestvovali.

U nastavku sledi izvod iz Plutarhovih Uporednih biografija.

Citat:
Kupovanje konja Bukefala i Aleksandrovo jahanje

6. Jednog dana neki Tesalac, po imenu Filonik, ponudi Filipu konja Bukefala, da ga kupi za trinaest talanata. Iziđu, dakle, na poljanu da konja ogledaju, ali nađu da je divalj i sasvim neupotrebljiv, jer niti je puštao da ga ko pojaše, niti je mogao da podnosi glas ma koga iz Filipove pratnje, nego se propinjao na svakoga ko mu se približio. Dok se Filip ljutio i naređivao da konja vode dalje, jer je sasvim divalj i neobuzdan, reče Aleksandar, koji je takođe bio ovde: „Kakva li to ata hoće da izgube, samo zato što zbog neumeštva i straha ne mogu da ga jašu?“ Filip u prvi mah ućuta; ali kada mu je sin više puta srdito zamerao, reče: „Zar ćeš ti starijim ljudima prigovarati, kao da sam više znaš nego oni ili kao da umeš bolje jahati?“ – „Bar ovoga“, odgovori Aleksandar, „bolje bih jahao negoli ko drugi.“ „Ali ako ga ne mogneš jahati“, produži Filip, „kakvom kaznom da te kaznim za tvoju drskost?“ – „Diva mi“, odgovori Aleksandar, „ja ću platiti koliko at vredi!“
Svi se nasmeju, i pošto su utvrdili cenu, Aleksandar odmah dotrči do konja, uhvati ga za uzde i okrene prema suncu, po svojoj prilici zato što je bio primetio da se konj plaši senke što mu pada pred oči i igra oko njega. Zatim malo potrči pred njega i pomiluje ga; a kad je video kako se pomalo ljuti i frče, baci mirno svoj ogrtač, pa se konju vine na ramena i čvrsto ga opkroči. U prvi mah pritegne uzdu i ustavi ga bez udaranja ili mamuzanja; ali kada je primetio da konj ne haje za njegovu pretnju, nego samo žudi da trči, pusti mu uzdu i potera ga još jače vičući i nogom ga bijući. Filip i njegove pratioce obuze samrtni strah, te behu kao okamenjeni; ali kad je Aleksandar savio kako treba i natrag dojezdio, pun ponosa i radosti, svi drugi kliknu, a otac mu, priča se, zaplače od radosti; i kada mu je sin sjahao, pomilova ga po glavi i reče: „Sine moj, traži sebi kraljevstvo koje će biti dostojno tebe; Makedonija je za tebe premalena!“

Izvor:
Plutarh, Slavni likovi antike, knjiga druga, Matica Srpska, Novi Sad 1990, 106 – 107.


O smrti konja Bukefala i osnivanju grada, koji je nazvan po njemu, Plutarh donosi sledeće:

Citat:
Osnivanje Bukefalije

61. Posle bitke sa Porom lipsao je i Aleksandrov konj Bukefal, ne odmah, nego docnije, kao što većina priča, i to od rana koje su mu vidali, a kako Onesikrit izveštava, uginuo je zbog starosti i onemoćalosti, jer mu je već bilo trideset godina. Taj gubitak Aleksandar je duboko dirnuo, i bilo mu je kao da je izgubio dobra drugara i prijatelja, pa je zato njemu za uspomenuo osnovao na reci Hidaspu grad i dao mu ime Bukefalija.
A kada je izgubio psa, po imenu Peritu, kojega je sam othranio i voleo, kažu da je takođe osnovao grad po njegovu imenu. Sotion tvrdi da je to čuo od Potamona Lezbljanina.

Izvor:
Plutarh, Slavni likovi antike, knjiga druga, Matica Srpska, Novi Sad 1990, 180.


Arheolozi smatraju da je današnji grad Dželum, u Pakistanu, zapravo antički grad Bukefalija dok se smatra da je sam konj Bukefal zakopan u obližnjem gradiću Džalalpur (eng. Jalalpur).

offline
  • Gama  Male
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 14 Jun 2004
  • Poruke: 4389

Svojim primerom do srca i duša podređenih

Među slabijim poznavaocima prošlosti, urezana je pogrešna slika da su oficiri bili aristokratija te da su imali poseban (bolji) položaj u odnosu nad vojnike. Međutim, zabeleženi su primeri gde su zapovednici svojim primerom ukazali kakav odnos treba biti između vojnika i zapovednika:

Primer 1:

Džejms Kuk i kiseli kupus

Skorbut je bolest (nedostatak vitamina C) koja je tokom velikih geografskih otkrića kosila posade brodova. Od nje nisu bili pošteđeni niti zapovednici, niti mornari, niti „božje sluge“ (sveštenici) koji su išli u misiju širenja hrišćanstva među stanovništvom sa kojim bi došli u kontakt.

Na rešavanju ovog problema radio je i Džejms Kuk. Prilikom prvog putovanja (1770) on je na brodu ukrcao velike zalihe kiselog kupusa. Naravno, to posada nije volela i smatrala je da je to jelo siromašnih i najnižih slojeva stanovništva. Međutim, Kuk je od svojih oficira tražio da obavezno jedu kiseo kupus dok je posadi ostavio izbor: ko želi može da jede, a ko ne želi ne mora. Nije prošlo ni nedelju dana, a zbog velike potražnje, Kuk je izdao naređenje da se svakom članu posade omogući da konzumira kiseo kupus. U svom dnevniku, govoreći o svojoj posadi i konzumiranju kiselog kupusa, Kuk je naveo sledeće: „... čim vide, da viši od njih cijene nešto, onda to za njih postane najljepša stvan na svijetu, a onaj koji je to uveo, najpošteniji čovjek.“ (James Cook, Putovanja oko svijeta, Zagreb 1950, 14).


Primer 2:


Nićifor Foka (912-969, vizantijski car 963-969)

Slavna vizantijska istorija izrodila je i slavne vojskovođe koji su ceo svoj život posvetili ratnom pozivu. Jedan od njih je bio i Nićifor Foka, koji je kao zapovednik vizantijske vojske, kasnije proglašen za vasilevsa.

Po svim izvorima bio je interesantna ličnost. Opisuju ga niskog rasta ali veoma snažnog čoveka. Imao je dugu crnu kosu i retku bradu. Poticao je iz najmoćnije magnatske porodice u Vizantiji ali u njemu nije bilo ničeg aristokratskog već je izgledao kao čovek koji je čitav život proveo na bojnom polju. Takođe, ostavljao je i utisak zamišljenog čoveka, sklonog melanholiji, a imao je i nastupe surovosti i grubosti. Bio je duboko naklonjen monaškom životu, pogotovo posle njegove porodične tragedije (sin mu je nastradao tokom jedne bezazlene dečije igre, a supruga mu je rano preminula). Pre izlaska na istorijsku scenu (o njegovom životu imamo podatke za period nakon 945. godine) upoznao je isposnika Atanasija, koji je imao ideje da osniva nove manastire. Kada je Foka kretao u osvajanje Krita 960. godine, sa njim je bio i Atanasije. Prijateljski odnosi doprineli su zidanje manastira Velike Lavre na Svetoj Gori, a godina 963, uzima se kao početak života pravoslavne monaške republike.
Što se tiče vojničkog života, Foka je živeo uz svoje vojnike i veći deo vremena provodio u vojnim logorima. Izbegavao je da poput ostalih, aristokratskih, vojskovođa spava u šatoru. Sa sobom je nosio prostirku od leopardove kože i na njoj je spavao pored svojih vojnika. Prema svojim vojnicima bio je pravedan ali je zahtevao da izvršavaju zadatke koje im je poveravao. Neposlušnost je kažnjavao. Zbog svoje pravednosti ali i deljenje „vojničkih muka“, vojnici su ga obožavali i bili spremni da ga slušaju bez pogovora.
Posle turbulentnih događaja u Vizantiji, vojska je Nićifora Foku podigla na štit i proglasila ga za cara 963. godine. Na vlasti je ostao do 969. kada je ubijen u prevratu. Da bi legalizovao svoju vlast oženio se caricom Teofanom, suprugom prethodnog vizantijskog vladara.
Zbog svojih ratničkih napora, nije se obazirao na unutrašnja pitanja baš preterano, a svoju vlast posvetio je ratovima protiv vizantijskih neprijatelja. Ovo je doprinelo da se kasa isprazni, a da se nezadovoljstvo naroda poveća. Zavera koja je usledila, koštala ga je glave. U noći 10/11. decembra 969. grupa zaverenika, predvođeni Jovanom Cimiskijem, inače jednim od saborca Nićifora Foke, uspela se uz zidove palate. Pre spavanja, carica Teofano obišla je Nićifora Foku, a pri izlasku iz sobe (spavali su odvojeno) nije zaključala vrata. Nakon nekog vremena, zaverenici su uleteli u sobu vasilevsa ali su bili zaprepašćeni prizorom – carev krevet je bio prazan. Zaverenici su pomislili da su upali u klopku ali je jedan evnuh, znajući Fokine navike, pogledao na pod careve sobe. Na podu je ležao vizantijski car, na svojoj prostirci od leopardove kože od koje se nije razdvajao. Zaverenici su se ustremili na cara i ubili ga na spavanju. Ovaj događaj otvorio je vrata njegovom ratnom drugu, Jovanu Cimiskiji, da postane novi vizantijski car.
Izvor: Radivoj Radić, Vizantija - purpur i pergament, Beograd 2011, 107-120.

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 907 korisnika na forumu :: 28 registrovanih, 5 sakrivenih i 874 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3195 - dana 09 Nov 2023 14:47

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: Ben Roj, bojank, cikadeda, DragoslavS, ILGromovnik, Istman, ivicasimo, kybonacci, Lazarus, m0nstrum_, Misirac, moldway, Ne doznajem se u oružje, nemkea71, Parker, royst33, saputnik plavetnila, Sir Budimir, slonic_tonic, sombrero, SR-3m, Srki94, Srle993, tubular, vaso1, Vlad000, wizzardone, šumar bk2