offline
- raketaš
- Stručni saradnik foruma
- Pridružio: 07 Nov 2013
- Poruke: 5241
|
Ovaj moj pokušaj demuistifikacije Sojuza odnosno rakete R-7 ne ide baš u nekom kontinuitetu malo sam na buster motorima , a malo koćim i vračam se sa orbite , a onda skontam da zapravo prosječno informiranom posjetitelju foruma ipak ostane dosta toga ne jasno , i onda veličina , odnosno značaj jednog takvog znanstvenika kao što je bio Isajev ostane ne zapažena.
Prije njega su rusi upalili raketu na ovoj platformi koju vidimo na filmovima , onda bi je "tulipan"držao da ne pobjegne jedno 8 sekundi dok se Gluškovi motori zalaufaju i onda paljot , i tako motor za motorom do orbite , nema cici mici i mjerkanja nego deri punom snagom.
Već sam jednom ranije napisao da je rakata koncipirana, tako kako je , jer Gluško tada ( pedeset i neke ) nije mogao upaliti motore drugog stupnja na putanji , pa su motori centralnog bloka paljeni zajedno sa busterima.
Raketni motor na tekuće gorivo je u biti vrlo jednostavan po koncepciji , ali ako treba raditi u raketi koja leti i ako je još u uvjetima dubokog svemira onda se stvar zakomplicira i to jako, pogotovo sa paljenjem motora.
Pođimo redom od ove skice .. dva rezervoara u jednom oksidator u drugom gorivo i boca sa dušikom pod pritiskom
Otvaranjem ventila sa komprimiranim dušikom, nabijamo tlak u rezervoar , otvaranjem druga dva vetila puštamo tekuče komponente u motor , one se miješaju i stvar radi, ako se pripali .
Goriva na bazi tekućeg kisika obično nisu samozapaljiva pa im treba barutna piropatrona za pripalu ili neka jaka iskra ako je u pitanju vodik kao gorivo.
Na raketi Sojuz u tim silnim komorama se nalaze pirotehničke pripale montirane na drvenim klupicama i dok se to sve pripali i provjeri da li radi prođe vrijeme .
Varijanta sa skice može proći kod neke manje rakete ali pumpati 60 bara tlaka u rezervoare u kojima se nalazi 100 kubika goriva je nemoguća misija , težina tih boca sa dušikom bi bila veća od težine Saturna 5.
Od vremena V-2 rakete za pumpanje goriva i oksidatora koriste se visokotlačne centrifugalne pumpe , koje dobijaju pogon od parne turbine. A ta turbina odnekud mora dobiti enormne količine pare pod pritiskom .. radi neke grube vizije i orijentacije desetak parnih lokomotiva ne bi moglo nahraniti parnu turbinu sa jednog bloka Sajuza
 .
Tu sad dolazimo do onog Walterovog raketnog motora sa Me 163 koji je radio na vodikov peroksid, Švabe su dosta masovno koristili tu na izgled mirnu i vodi nalik tekučinu , koja je stabilna i mirna sve dok se ne sretne sa katalizatorom , Platinskom mrežicom ili Hipermanganom , kad burno reagira i raspada se na pregrijanu vodenu paru i kisik temperature preko 700 celzija. Dodatkom vode u Vodikov Peroksid se može sniziti ta temperatura na razumnih 500 C i sa tom parom možemo voziti normalnu parnu turbinu , takozvano Curtis ovo radno kolo.
Na gornjoj skici vidimo osim turbine i pumpi za kerozin i kisik i malu pumpu za vodikov peroksid i malu pumpu za tekući dušik koji se kasnije u isparivaču isparava i on služi za blagu kompresiju rezervoara.
U cijeloj ovoj prići fali još boca plinovitog dušika i boca sa vodikovim peroksidom koja služi kao gas generator za prvi lauf . Znači prvo se otvori ventil na boci sa dušikom , pa onda on potisne vodikov peroksid preko katalizatora , pa nastala vodena para zavrti turbinu , pa turbina pumpe , pa onda vodikov peroksid iz pumpe ode u katalizator i konačno dođe friška para u turbinu. I Sojuz leti.
I to se ponavlja za svaki blok posebno , a motori imaju potisak stotinjak tona .. treba to držat za rogove da ne pobjegne  .
Kad busteri odrade svoje , vidjeli smo otpadaju i drugi stupanj nastavlja dalje po programu , pod kraj ciklusa gase se glavni motori i ostaju upaljeni ona mala 4 sa strane kako bi uveli raketu u zadanu trajektoriju, odnosno kako bi integrator brzine rekao svoje.
Dok rade ti mali motori drugog stupnja raketa još ubrzava , tako da je gorivo u trećem stupnju još uvijek na svom mjestu na dnu rezervoara , nije u bestežinskom stanju i nije poput kugle negdje nedefinirano u rezervoaru, što je jako bitno za nastavak misije .
Motori trećeg stupnja rade po istom ciklusu sa peroksidom i treba im vrijeme za puni lauf , zato ima ona rešetka između stupnjeva da se motori mogu zalaufati , a onda pod punim gasom odbacuju drugi stupanj i izvode Sojuz na orbitu, da bi na kraju opet 4 mala motora izvela fino navođenje na putanju i brzinu. Kad se jednom stvar ugasi gotovo je .. nema više paljenja.
E sad tu nastupa Isajev sa svojim motorima ..
Po obrazovanju rudar metalurg , sa iskustvom iz Magnitogorska , čelićana koja snabdijeva čelikom Motovihilku tvornicu topova, ili čelićasne iz Tagila tvornice tenkova i čelićane Zaporožje, unio je u raketnu tehniku neka nova razmišljanja , hidrauliku , automatiku . Nemojmo zaboraviti da su tada i do Boinga 737 zrakoplovci vukli sajle po avionu da bi upravljali sa krilcima , a u čelićanama je već tridesetih godina bilo sve na dugme. 
Iskoristio je znanje stečeno na raketnim motorima koji rade sa dušićnom kiselinom i samozapaljivim gorivom , i kompresijom rezervoara . Naime raketa SA 1 je bila rađena po tom principu , rezervoari su skoro trenutno dolazili pod pritisak i motor je skoro trenutno izlazio na punu snagu . A imao je sve informacije i znanje koje je bilo dostupno o turbopumpama sa rakete V2 ... i napravio je hibrid.
Raketni motor sa turbo pumpom , ali za pogon turbine nije koristio raspadanje vodikovog peroksida kao Gluško na R 107 , već reakciju samoplajenja dušične kiseline sa gorivom u malom raketnom motoru i te je plinove vodio u turbinu po shemi sa skice
Turbina je vrtila pumpe , a one su hranile glavni motor i taj mali pomoćni motor .. generator gasa.
E sad glavna kvaka je bila u tome kako pokrenuti turbinu u prvom laufu .. to je napravio sa dva mala rezervoara .. litra dvije goriva .. kad bi doveo tlak dušika u ta dva mala rezervoara oni bi trenutno dali gorivo i dušićnu u mali motor on bi zavrtio turbinu i dalje je stvar išla bez problema . Dok bi glavni motor radio preko sporednih vodova i ventila bi se napunili ti mali rezervoari i nakon gašenja glavnog motora bili su spremni za ponovno paljenje . Genijalno zamišljeno iako već viđeno na Kalašnjikovu i on energiju prethodnog hica sačuva u opruzi za slijedeći hitac , i stoji i čeka ako treba pola godine da ponovno opali.
Jedini je bio problem i kod Kalaša i kod TDU ako metak ne opali nema ponovnog pucnja bez repetiranja, ali se to vjerojatno nikad nije dogodilo jer se dušićna kiselina ili spojevi dušikovih oksida sa nesimetrićnim dimetil hidrazinom https://en.wikipedia.org/wiki/Unsymmetrical_dimethylhydrazine tako vole da pucaju u svakom omjeru na svakoj temperaturi na bilo kojem tlaku.
Sa tom pomalo divljom kombinacijom je Isajev doveo ruse do orbite , do druge kosmićke brzine do Mjeseca Venere Marsa do svemirske postaje, itd.
Osim toga taj NDMH uz malo katalizatora daje kao monopropelant dosta dobar potisak dovoljan za manevar u svemiru , znaći on je zaslužan za onaj fini manevar prilaska Sajuza ka svemirskoj postaji , kad mic po mic on prilazi i konačno se spoji.
|
