offline
- raketaš
- Stručni saradnik foruma
- Pridružio: 07 Nov 2013
- Poruke: 5495
|
Ovaj moj pokušaj demuistifikacije Sojuza odnosno rakete R-7 ne ide baš u nekom kontinuitetu malo sam na buster motorima , a malo koćim i vračam se sa orbite , a onda skontam da zapravo prosječno informiranom posjetitelju foruma ipak ostane dosta toga ne jasno , i onda veličina , odnosno značaj jednog takvog znanstvenika kao što je bio Isajev ostane ne zapažena.
Prije njega su rusi upalili raketu na ovoj platformi koju vidimo na filmovima , onda bi je "tulipan"držao da ne pobjegne jedno 8 sekundi dok se Gluškovi motori zalaufaju i onda paljot , i tako motor za motorom do orbite , nema cici mici i mjerkanja nego deri punom snagom.
Već sam jednom ranije napisao da je rakata koncipirana, tako kako je , jer Gluško tada ( pedeset i neke ) nije mogao upaliti motore drugog stupnja na putanji , pa su motori centralnog bloka paljeni zajedno sa busterima.
Raketni motor na tekuće gorivo je u biti vrlo jednostavan po koncepciji , ali ako treba raditi u raketi koja leti i ako je još u uvjetima dubokog svemira onda se stvar zakomplicira i to jako, pogotovo sa paljenjem motora.
Pođimo redom od ove skice .. dva rezervoara u jednom oksidator u drugom gorivo i boca sa dušikom pod pritiskom
Otvaranjem ventila sa komprimiranim dušikom, nabijamo tlak u rezervoar , otvaranjem druga dva vetila puštamo tekuče komponente u motor , one se miješaju i stvar radi, ako se pripali .
Goriva na bazi tekućeg kisika obično nisu samozapaljiva pa im treba barutna piropatrona za pripalu ili neka jaka iskra ako je u pitanju vodik kao gorivo.
Na raketi Sojuz u tim silnim komorama se nalaze pirotehničke pripale montirane na drvenim klupicama i dok se to sve pripali i provjeri da li radi prođe vrijeme .
Varijanta sa skice može proći kod neke manje rakete ali pumpati 60 bara tlaka u rezervoare u kojima se nalazi 100 kubika goriva je nemoguća misija , težina tih boca sa dušikom bi bila veća od težine Saturna 5.
Od vremena V-2 rakete za pumpanje goriva i oksidatora koriste se visokotlačne centrifugalne pumpe , koje dobijaju pogon od parne turbine. A ta turbina odnekud mora dobiti enormne količine pare pod pritiskom .. radi neke grube vizije i orijentacije desetak parnih lokomotiva ne bi moglo nahraniti parnu turbinu sa jednog bloka Sajuza
.
Tu sad dolazimo do onog Walterovog raketnog motora sa Me 163 koji je radio na vodikov peroksid, Švabe su dosta masovno koristili tu na izgled mirnu i vodi nalik tekučinu , koja je stabilna i mirna sve dok se ne sretne sa katalizatorom , Platinskom mrežicom ili Hipermanganom , kad burno reagira i raspada se na pregrijanu vodenu paru i kisik temperature preko 700 celzija. Dodatkom vode u Vodikov Peroksid se može sniziti ta temperatura na razumnih 500 C i sa tom parom možemo voziti normalnu parnu turbinu , takozvano Curtis ovo radno kolo.
Na gornjoj skici vidimo osim turbine i pumpi za kerozin i kisik i malu pumpu za vodikov peroksid i malu pumpu za tekući dušik koji se kasnije u isparivaču isparava i on služi za blagu kompresiju rezervoara.
U cijeloj ovoj prići fali još boca plinovitog dušika i boca sa vodikovim peroksidom koja služi kao gas generator za prvi lauf . Znači prvo se otvori ventil na boci sa dušikom , pa onda on potisne vodikov peroksid preko katalizatora , pa nastala vodena para zavrti turbinu , pa turbina pumpe , pa onda vodikov peroksid iz pumpe ode u katalizator i konačno dođe friška para u turbinu. I Sojuz leti.
I to se ponavlja za svaki blok posebno , a motori imaju potisak stotinjak tona .. treba to držat za rogove da ne pobjegne  .
Kad busteri odrade svoje , vidjeli smo otpadaju i drugi stupanj nastavlja dalje po programu , pod kraj ciklusa gase se glavni motori i ostaju upaljeni ona mala 4 sa strane kako bi uveli raketu u zadanu trajektoriju, odnosno kako bi integrator brzine rekao svoje.
Dok rade ti mali motori drugog stupnja raketa još ubrzava , tako da je gorivo u trećem stupnju još uvijek na svom mjestu na dnu rezervoara , nije u bestežinskom stanju i nije poput kugle negdje nedefinirano u rezervoaru, što je jako bitno za nastavak misije .
Motori trećeg stupnja rade po istom ciklusu sa peroksidom i treba im vrijeme za puni lauf , zato ima ona rešetka između stupnjeva da se motori mogu zalaufati , a onda pod punim gasom odbacuju drugi stupanj i izvode Sojuz na orbitu, da bi na kraju opet 4 mala motora izvela fino navođenje na putanju i brzinu. Kad se jednom stvar ugasi gotovo je .. nema više paljenja.
E sad tu nastupa Isajev sa svojim motorima ..
Po obrazovanju rudar metalurg , sa iskustvom iz Magnitogorska , čelićana koja snabdijeva čelikom Motovihilku tvornicu topova, ili čelićasne iz Tagila tvornice tenkova i čelićane Zaporožje, unio je u raketnu tehniku neka nova razmišljanja , hidrauliku , automatiku . Nemojmo zaboraviti da su tada i do Boinga 737 zrakoplovci vukli sajle po avionu da bi upravljali sa krilcima , a u čelićanama je već tridesetih godina bilo sve na dugme. 
Iskoristio je znanje stečeno na raketnim motorima koji rade sa dušićnom kiselinom i samozapaljivim gorivom , i kompresijom rezervoara . Naime raketa SA 1 je bila rađena po tom principu , rezervoari su skoro trenutno dolazili pod pritisak i motor je skoro trenutno izlazio na punu snagu . A imao je sve informacije i znanje koje je bilo dostupno o turbopumpama sa rakete V2 ... i napravio je hibrid.
Raketni motor sa turbo pumpom , ali za pogon turbine nije koristio raspadanje vodikovog peroksida kao Gluško na R 107 , već reakciju samoplajenja dušične kiseline sa gorivom u malom raketnom motoru i te je plinove vodio u turbinu po shemi sa skice
Turbina je vrtila pumpe , a one su hranile glavni motor i taj mali pomoćni motor .. generator gasa.
E sad glavna kvaka je bila u tome kako pokrenuti turbinu u prvom laufu .. to je napravio sa dva mala rezervoara .. litra dvije goriva .. kad bi doveo tlak dušika u ta dva mala rezervoara oni bi trenutno dali gorivo i dušićnu u mali motor on bi zavrtio turbinu i dalje je stvar išla bez problema . Dok bi glavni motor radio preko sporednih vodova i ventila bi se napunili ti mali rezervoari i nakon gašenja glavnog motora bili su spremni za ponovno paljenje . Genijalno zamišljeno iako već viđeno na Kalašnjikovu i on energiju prethodnog hica sačuva u opruzi za slijedeći hitac , i stoji i čeka ako treba pola godine da ponovno opali.
Jedini je bio problem i kod Kalaša i kod TDU ako metak ne opali nema ponovnog pucnja bez repetiranja, ali se to vjerojatno nikad nije dogodilo jer se dušićna kiselina ili spojevi dušikovih oksida sa nesimetrićnim dimetil hidrazinom [Link mogu videti samo ulogovani korisnici] tako vole da pucaju u svakom omjeru na svakoj temperaturi na bilo kojem tlaku.
Sa tom pomalo divljom kombinacijom je Isajev doveo ruse do orbite , do druge kosmićke brzine do Mjeseca Venere Marsa do svemirske postaje, itd.
Osim toga taj NDMH uz malo katalizatora daje kao monopropelant dosta dobar potisak dovoljan za manevar u svemiru , znaći on je zaslužan za onaj fini manevar prilaska Sajuza ka svemirskoj postaji , kad mic po mic on prilazi i konačno se spoji.
|
[Link mogu videti samo ulogovani korisnici]
