|
Lepo. O modelu italijanskog aviona Breda Ba.65/A 80 sam detaljnije pisao 21. maja 2017. na strani 1849:
Avion je kao i njegov predhodnik Ba.64 bio zamišljen kao višenamenski avion - lovac, jurišnik i izviđač.
Dizajnirali su ga Antonio Parano i Giuseppe Panzeri kao niskokrilca, sa zatvorenom kabinom, unazad uvlačivim stajnim trapom. Prvi let je bio septembra 1935, a od 1935-1939. napravljeno je 218 komada. Avion je bio dug 9,30 m, raspona krila 12,10 m, visine 3,20 m.
Prva serija od 81 kom imala je motor Isotta Fraschini K.14, a to je po licenci rađeni Gnome-Rhône 14K snage 700 KS. Ostali su imali jači Fiat A.80 RC.41 radijalni motor sa 18 cilindara snage 1.000 KS. Maksimalna brzina je bila 430 km/h. Naoružan je bio sa 2 x 12,7 mm Breda-SAFAT i 2 x 7,7 mm Breda-SAFAT i mogao je poneti do 500 kg bombi. Pored jednosede, postojala je i dvoseda verzija gde je drugi član u okretnoj kupoli ili otvorenom kokpitu bio naoružan sa jednim mitraljezom 7,7 mm.
Ba.65 je korišćen od 1937. u španskom građanskom ratu u Aviazione Legionaria i dobro se pokazao. Od ukupno 23 kom, 12 je oboreno a ostali su predati vazduhoplovstvu Španije u maju 1939. Regia Aeronautica je u drugi svetski rat ušla sa oko 150 Ba.65 ali se ubrzo pokazalo da su oni već zastareli jer su pretrpeli teške gubitke od mnogo bržih i okretnijih britanskih lovaca u severnoj Africi. Od februara 1941. zamenjeni su modernijim avionima. Pored Italije (150 aviona), koristili su ih i Iran (25 dvoseda), Čile (20 kom), Španija (13 kom), Portugalija (10 kom) i SSSR (10 kom).
Model Leo Models je u srazmeri 1:100 i težak je 35 gr.
Evo da i ja predstavim neki novitet. Pravo ispod novogodišnje jelke stiže Panavia Tornado GR 1 u srazmeri 1:72 iz kolekcije Hachette.
Panavia Tornado je višenamenski borbeni dvomotorni avion, 4. generacije, sa promenljivim uglom strele krila. Zajednički je razvijen i proizveden u saradnji Velike Britanije, Zapadne Nemačke i Italije. Realizovane su tri osnovne varijante: lovac-bombarder (Tonado IDS), avion za elektronsko ratovanje i izviđanje (Tornado ECR) i presretač Tornado ADV. Ove skraćenice za varijante Tornada su od engleskih izraza: Tornado IDS (interdictor/strike), Tornado ECR (electronic combat/reconnaissance) i Tornado ADV (air defence variant). Program se odvijao u okviru Panavia korporacije, multinacionalnog sastava koji čine britanski British Aerospace (BAE), MBB iz Zapadne Nemačke i italijanska Aeritalia.
„Tornado“ je napravio prvi let 14. avgusta 1974. godine, a uveden je u operativnu upotrebu u 1979. Zbog svojih višenamenskih svojstava, u stanju je da zameni nekoliko različitih vrsta aviona u ratnom vazduhoplovstvu. Kraljevsko vazduhoplovstvo Saudijske Arabije je kupilo i uvelo u svoju operativnu upotrebu 96 aviona Tonado IDS.
Tri nacije, pored razvoja i proizvodnje, organizovale su zajedničku obuku, održavanje i proces uvođenja aviona u operativnu upotrebu, u svojim jedinicama.
Do razvoja i proizvodnje Eurofighter Typhoona, program aviona „Tornado“ je bio najveći međudržavni poduhvat kooperacije u Evropi u domenu visoke vazduhoplovne tehnologije.
Borbeno je „Tornado“ korišćen tokom Zalivskog rata, u Bosni i Hercegovini, NATO bombardovanja Savezne Republike Jugoslavije, 1999. godine, u Iraku, u Libiji (2011.) i u Avganistanu i Jemenu.
Za potrebe tri zemlje kooperanata i Saudijske Arabije, jedinog stranog kupca, serijski je proizvedeno 992 primerka aviona „tornado“, uključujući sve postojeće varijante. Proizvodnja se odvijala od 1979. do 1998.
Velika Britanija i Zapadna Nemačka su određeni sa pojedinačnim učešćem u programu sa po 42,5%, a preostalih 15% je pripalo Italiji. Ta podela proizvodnog dela bila je rezultat međunarodnog političkog pregovaranja. Prednji deo trupa aviona, rep i montaža, pripali su britanskoj firmi BAE. Centralni deo trupa nemačkom MBB, a krilo italijanskoj firmi Aeritalija. Po sličnom prilazu raspodeljene su obaveze i za motor, avionsku opremu i sve ostale aktivnosti. Posebna multinacionalna kompanija, Turbo-union, formirana je u junu 1970. godine, za razvoj i proizvodnju motora RB199, sa sličnom podelom aktivnosti i obaveza, 40% Rols Rojs, 40% MTU, a 20% Fijat. Ugovor za proizvodnju aviona je potpisan 29. jula 1976. godine. Pored deset prototipova, sprovedena je industrijalizacija proizvodnje, sa šest predserijskih aviona „Tornado“. Prvi avioni su isporučeni britanskom vazduhoplovstvu i Luftvafe 5. i 6. juna 1979. godine. Italijanskom vazduhoplovstvu je isporučen prvi „Tornado“ 25. septembra 1981. godine. Sve tri nacije su 29. januara 1981. godine, zvanično organizovale obuku na „Tornadu“, u Velikoj Britaniji. Ta zajednička obuka je trajala sve do 31. marta 1999. godine. Jubilarni, 500. „Tornado“ je proizveden i dostavljen Zapadnoj Nemačkoj, 19. decembra 1987. godine. Pored Saudijske Arabije, za kupovinu Tornada su bili zainteresovani i Australija, Kanada i Japan, ali su se odlučili za druga rešenja ( F/A -18 Hornet i Mitsubishi F-2). Proizvodnja je trajala sve do kraja 1998. godine. Poslednja serija aviona je proizvedena za Saudijsko vazduhoplovstvo, za ispunjenje obaveza za ukupnu porudžbinu od 96 primeraka. U junu 2011. godine, saopšteno je da su britanski avioni „tornado“ ukupno naleteli preko milion sati. Panavija konzorcijum je ukupno proizveo 992 serijska aviona „tornado“ (svih varijanti), što svrstava ovaj program u jednan od najuspešnijih, posle rata. U 2008. godini, časopis engl. Air Forces Monthly je objavio: „u toku više od četvrt veka, u zapadnoj Evropi je najvažniji vojni avion „Tornado“.
Od ukupno 992 aviona Tornado najviše je koristila Velika Britanija (415), Zapadna Nemačka (357), Italija (100) i Saudijska Arabija (120, od toga 96 IDS i 24 ADV).
Varijante
Tornado IDS (engl. Interdiction Strike) je osnovna verzija, namenjena za podršku. Prva specifična namena i borbena efikasnost, razvijena od osnovne verzije IDS, nastala je uvođenjem softverske nadogradnje sa ASSTA 1 (engl. Avionics System Software Tornado in Ada). U Velikoj Britaniji ova varijanta je prvobitno određena standardom Tornado GR.1N. GR je prefiks za borbenu namenu vazduhoplova, u britanskom sistemu oznaka vojnih aviona. Konkretno, GR označava avione za dejstvo vazduh-zemlja i izviđanje, a naknadim izmenama su nastale varijante ostalih projekata: Tornado GR.1A, Tornado GR.1B, Tornado GR.4 i Tornado GR.4A. Modifikacije su nastale na standardnim iskustvima u nuklearnom oružju, obnavljanjem računara i njegovog softvera, na nove standarde.
Tornado GR1
Britanska varijanta Tornado GR1, kasnije je modifikovana u Tornado GR1A, Tornado GR1B, Tornado GR4 i Tornado GR4A. Prvi, od ukupno 228 primeraka, Tornado GR1 je isporučen 5. juna 1979. godine, a uveden je u operativnu upotrebu u ranim osamdesetim godinama prošlog veka.
Tornado GR1B
Tornado GR1B je specijalizovan za protivbrodsku borbu, nastao je od varijante GR1. Ukupno je 26 primeraka konvertovano u ovu varijantu. Svaki avion je opremljen da nosi do četiri protivbrodske rakete Sea Eagle. Prvi Tornado GR1B je radarski poluaktivno vodio raketu, umesto da se ista oslanja na svoju autonomiju, za pogađanje cilja. Kasnije su napravljene ispravke, vođenja raketa na cilj. Radarsko „hranjenje“ raketa podacima o cilju, premešteno je sa aviona na samu raketu.
Tornado GR4
Ministarstvo odbrane Velike Britanije započelo je studiju, 1984. godine, za unapređenje varijante GR1. Unapređenje je izvedeno u duhu zahteva za izvršavanje zadataka na srednjim visinama leta. Ažurirana verzija, u novi standard, označena je sa GR4, prema odluci 1994. godine. Taj standard karakteriše poboljšana sposobnost na srednjim visinama leta, na osnovu stečenog iskustva iz učinka GR1 u Zalivskom ratu, 1991. godine. Ostvaren je taktički lovac-bombarder, za zamenu njegovog prethodnika Tornada GR1 i starijih aviona „jaguar“, u operativnoj upotrebi. BAE sistem je konvertovao 142 primeraka Tornado GR1 na standard GR4, počevši od 1996. godine, a završio je taj posao 2003. Planirano je da nadograđeni avioni ostanu u operativnoj upotrebi do 2025. godine.
Modernizacija obuhvata ugradnju novih motora, modernog paketa radio i elektronske opreme, uključujući i kontejner sa laserskim označivačem, sa laserskim sistemom navođenja, projektovan za autonomno upravljanje oružjem. Na avionu je modernizovan i sistem za prikaz informacija na viziru kacige pilota, sa senzora FLIR, u kombinaciji sa sistemom za noćno osmatranje. Program je uključivao napredak u sistemima „stelt“ tehnologije i avionske opreme. U lasersko-inercijalnim navigacionim sistemom integrisan je GPS. Uveden je sistem za digitalno mapiranje terena. Uvedena je digitalna magistrala podataka, koja povezuje nove sisteme i u potpunosti integriše poboljšani avionski odbrambeni paket. Preko magistrale podataka za naoružanje upravlja se oružjem. Magistrala podataka je otvorene konfiguracije za prihvat novog oružja, kroz sistem upravljanja raketama i kroz ostale programske jedinice. Prvi let prototipxa je održan 29. maja 1993. godine. Isporuka prvih aviona, počela je u oktobru 1997. godine.
Tornado GR1A/GR4A
GR1A je izviđačka varijanta koju koristi britansko i saudijsko vazduhoplovstvo. Opremljen je infracrvenim sistemom za izviđanje (TIRRS), smeštenom u kontejneru umesto jednog topa. Britanci su obezbedili 30 primeraka aviona u standardu GR1A, tako što je 14 konvertovano od GR1 i 16 je od početka, direktno, proizvodeno. Kada je Tornado GR1 nadograđen u standard GR4, tada su i avioni GR1A konvertovani na standard GR4A. Prelazak sa male i srednje na veće visine leta, za izvršavanje borbenih zadataka, podrazumeva da sistem TIRRS, ugrađen u konturi aviona, više nije bio potreban. Kako su avionu GR4A izmešteni unutrašnji senzori u spoljni kontejner, britanski puk za taktičko izviđanje, po potrebi izvršava tim avionima iste zadatke kao i standardom GR4. Tornado GR4A je zadržao sve karakteristike, koje ima i izvorna varijanta GR4.
Tornado ECR
Za dobijanje Tonada ECR, takođe je bila osnovica varijanta aviona za podršku, Tornado IDS. Varijanta Tonada ECR se smatra dobrim rešenjem za taktičke izviđačke zadatke, za duži vremenski rok. U operativnoj je upotrebi u nemačkom i italijanskom ratnom vazduhoplovstvu, za efikasno otkrivanje radara neprijateljske protivvazduhoplovne odbrane i prikupljanje potrebnih podataka za efikasno uništenje tih sistema.
Kompanija Teksas instruments je razvila modifikaciju sistema za precizno određivanje izvora zračenja (ELS), smeštenog u spoju krila i trupa. Elektronski podaci, detekcije zračenja radara neprijatelja, sprovode se u računar, gde se analiziraju, vrši se njihova klasifikacija, određuju se koordinate položaja izvora i konačno se šalju te informacije na prikazivač u zadnjoj kabini. Pored osnovne opreme, modifikacijom je integrisan i podvesni kontejner, sa odgovarajućom opremom za prikupljanje izviđačkih i obaveštajnih podataka.
Tornado ECR je dobio i širokougaonu infracrvenu (IR) (engl. Infrared) kameru, za noćno snimanje, ugrađenu na pokretnu platformu. Ovaj sistem se prvenstveno koristi za noćno letenje na malim visinama, ili po lošem vremenu. Slika sa kamere se prenosi na gornji prikazivač na vetrobranskom staklu pilota, ili na ekrane u prednjoj i zadnjoj kabini.
Tornada ECR nosi protivradarske rakete AGM-88 HARM, do dve ispod trupa i do dve ispod krila. Teoretski je moguće da nosi i rakete vazduh-zemlja AGM-65 Maverik, ali se u praksi ova opcija nije ustalila.
Prvi primerak modificiranog aviona je isporučen na operativnu upotrebu 21. maja 1990. godine. Namenjen je za neutralisanje protivvazduhoplovne odbrane neprijatelja. Luftvaffeu je isporučeno 35 novih aviona ECR, dok je Italija, u taj standard, konvertovala 16 primeraka varijante IDS. Italijanski Tornado ECR se razlikuje od nemačkog, jer nema ugrađenu izviđačku opremu i mogućnost korišćenja izviđačkog kontejnera. Takođe, Luftvafinine Tonado ECR pogone motori RB199 Mk.104, koji imaju nešto veći potisak i oni ne nose topove.
Modernizacija opreme Tonada ECR, prema standardu ASSTA-3, je realizovana na ukupno 85 aviona. Sa softverske strane, preostali Tornado IDS i Tornado ECR u modifikovanom standardu su identični. U pogledu hardvera, ipak po stoji razlika, pošto su sa ECR skinuti topovi, iako je zacrtano pravilo da se svi ovi avioni koriste za sve operativne namene.
Tornado ADV
Britanski Tornado F3
U julu 1968. godine, Velika Britanija, Nemačka i Italija su potpisali ugovor za razvoj lovca-bombardera, prema standardu Tornado IDS, za svoja vazduhoplovstva i mornarice. Velikoj Britaniji je bio potreban i presretač sa velikom autonomijom leta, pa su iste godine pristupili istraživanju mogućnosti razvoja takve varijante aviona, na osnovu projekta Tornada IDS.
Na osnovu toga istraživanja i razvoja, dobijena je presretačka varijanta Tornado ADV (pod oznakom Tornado F2 ili F3). Ova varijanta je razvijena za britansko vazduhoplovstvo, a kasnije se počela koristiti u Saudijskoj Arabiji i u Italiji. Britansko vazduhoplovstvo je poručilo 173 aviona Tornado ADV (uključujući i 52 sa komandama leta i u drugoj kabini), Saudijska Arabija je nabavila 24 primerka (uključujući i šest sa komandama leta i u drugoj kabini). Njegova agilnost je slabija od drugih, vrhunskih lovaca, poput F-15 Eagle. Njemu to i nije bio nedostatak, pošto mu i nije namena za prevlast u vazdušnom prostoru, već je on lovac sa velikim doletom i vremenom ostajanja u vazduhu, za dejstvo protiv sovjetskih bombardera, u periodu hladnog rata.[10] Konkretna namena ovog aviona je bila: borbena patrola i presretanje sovjetskih, srednjih bombardera i izviđača Tu-22, Tu-22M i Su-24, za koje se smatralo da predstavljaju najveću pretnju britanskom ostrvu. Iako Tornado ADV ima 80 odsto zajedničkih delova, sa Tornadom IDS, sa poboljšanim motorima RB199 Mk.104, poseduje veće ubrzanje, napredniji mu je radar AI.24 fokshanter, softverski je dograđen, a produženim trupom je dobio veći kapacitet unutrašnjih rezervoara za gorivo. Ugrađen mu je samo jedan top i poseduje sistem sa uvlačećom sondom za prijem goriva u letu.
Karakteristike aviona Panavia Tornado IDS:
Dužina: 16,72 m, Razmah krila: 8,60 m (67° ugao strele) 13,91 m (25° ugao strele)
Visina: 5,95 m Površina krila: 26,60 m²
Težina (prazan): 14.092 kg Maksimalna težina pri poletanju: 28.500 kg Unutrašnje gorivo: 4.800 kg
Maksimalna brzina: 2.337 km/h (Mah = 2,2) visina 10.975 m, 1.480 km/h (Mah = 1,2) na nivou mora
Brzina penjanja: 165 m/s Plafon leta: 15.240 m Taktički radijus: 1.390 km Dolet: 3.890 km
Staza poletanja: 760 m, Staza sletanja: 370 m
Pogon: Dva motora Turbo-union RB199-34R Mk-103
Unutrašnje, stalno naoružanje aviona Tornado IDS se sastoji od dva automatska topa Mauzer BK 27, kalibra od 27 mm, koji imaju kadencu između 1.000 i 1.700 granata u minuti. Oni se nalaze bočno, ispod prednjeg dela trupa aviona, a svaki ima bojevi komplet od 180 granata. Poseduje do deset spoljnih veznih tačaka za nošenje oružja i druge opreme. Pod trupom ima tri linije sa ukupno sedam veznih tačaka koje se mogu koristiti za laka opterećenja, a za teža pojedinačna, četiri ili tri. Pod krilima ima četiri pokretna nosača (uvek se zakreću u pravcu leta) i dve dopunske lansirne šine, za rakete kratkog dometa, u sklopu unutrašnjih krilnih nosača (na njima su bočno). Podvesni nosači mogu da prihvate razno oružje vazduh-tlo, dve rakete vazduh-vazduh (za samoodbranu), do četiri spoljna rezervoara goriva i različite vrste kontejnera.
Unutrašnje, stalno naoružanje aviona Tornado ADV, sastoji se od samo jednog topa Mauzer BK 27, kalibra od 27 mm, na desnoj strani ispod prednjeg dela trupa aviona, sa bojevim kompletom od 180 granata. Izuzev F.3, ostale varijante imaju do deset nosećih tačaka. Četiri od njih se nalaze ispod trupa, za rakete vazduh-vazduh, srednjeg i velikog dometa. Pod krilom postoje samo dva nosača (uvek se postavljaju u pravcu leta), ali sa ukupno četiri lansirne šine, za rakete vazduh-vazduh, u kombinaciji. Na svim spoljnim nosačima aviona Tornado ADV, mogu se postaviti samo rakete vazduh-vazduh i do četiri rezervoara za gorivo (dva na unutrašnjim ispod krila i dodatna dva pod trupom). Međutim, modificirani, verzije EF.3, može da nosi i protivradarske rakete ALARM.
Asortiman podvešavanja naoružanja i kontejnera za varijante aviona Tornado IDS / ECR je veoma bogat: Rakete vazduh-vazduh Rakete kratkog dometa: AIM-9L Sidewinder, AIM-132 ASRAAM, IRIS-T
Protivbrodske rakete AS.34 Kormoran i Sea Eagle, Protivdarske rakete AGM-88- HARM ALARM,
Protivtenkovske rakete Brimston Krstareće rakete Taurus i Storm Shadow,
Vođene bombe Paveway II Paveway III, Paveway IV, JDAM, Kasetne bombe BL755 MW-1, IJP233,
Nuklearne bombe B61 ili WE.177
Spoljni rezervoari: Do četiri spoljna rezervoara goriva, od 2.250 litara.
Dolivanje goriva u letu do 1.136 litara, iz centralnog podvesnog rezervoara pod trupom, iz drugog „tornada“, ili iz aviona cisterne.
Spoljni kontejneri
1 × kontejner LAJTINING, sistem sa laserskim osvetlenjem cilja, ili 1 × kontejner TIALD, sa termovizijskom kamerom i laserskim osvetlenjem cilja, ili 1 × kontejner CLDpx, sa laserskim osvetlenjem cilja, 1 × kontejner sa sistemima za izviđanje, 2 × kontejnera, sa svetlećim bombama CBLS 200,
2 × spoljna rezervoara za gorivo, zapremine po 1.500 litara 4 × spoljna rezervoara za gorivo, zapremine po 900 litara
Sistemi samozaštite, u spoljnim kontejnerima
Aktivna samozaštita: 1 × kontejner GEC-Markoni, sa opremom za elektronsko ratovanje (ECM) ili
1 × kontejner Selenija ALQ-234, sa opremom za elektronsko ratovanje (ECM)
1 × kontejner Elta TSPJ, sa opremom za ometanje za sopstvenu zaštitu
1 × kontejner AEG telefunken, sa opremom za elektronsko ratovanje (ECM)
Pasivna samozaštita: 2 × kontejnera, sa bacačem mamaca Bofors BOZ-107
2 × kontejnera, sa bacačem mamaca Sab BOZ-EC
Asortiman oružja aviona Tornado ADV:
Rakete vazduh-vazduh Rakete kratkog dometa AIM-9L Sidewinder, AIM-132 ASRAAM
Rakete srednjeg dometa AIM-120A AMRAAM, Protivdarske rakete AGM-88- HARM
Do četiri spoljna rezervoara goriva, od 2.250 litara. Dolivanje goriva u letu do 1.136 litara, iz centralnog podvesnog rezervoara pod trupom, iz drugog „tornada“, ili iz aviona cisterne.
Model aviona Panavia Tornado GR 1 u srazmeri 1:72 iz kolekcije Hachette je težak 150 gr.
Tornado je bio i u kolekciji Amercom ali u srazmeri 1:100, težak 90 gr i prikazan sa sklopljenim krilima.
|