offline
- raketaš
- Stručni saradnik foruma
- Pridružio: 07 Nov 2013
- Poruke: 5496
|
Jučer sam nešto pisao o proizvodnji lansera za Orkana pa mi baš i nije išlo postavljanje slika i filmova , sad ponavljam taj dio .. kako od naftaške cijevi doći do cijevi za izradu lansera.
[Link mogu videti samo ulogovani korisnici]
Ovdje je lijepo opisana tehnologija razbušivanja i rolovanja cijevi koje se koriste za jeftinije ( manje kvalitetne hidrauličke cilindre , ali konačni kvalitet kako po pitanju okruglosti i ravnosti , te hrapavosti daju strojevi za honovanje. Ponavljam link kojeg nam je postavio rey
[Link mogu videti samo ulogovani korisnici]
Tih velikih mašina za finiširanje je bilo više na teritoriji ex juge i zanimljivo da su zaobišle Prvu Petoletku u Trstaniku , oni su bili ipak proizvođači ventila razvodnika i pumpi , a cilindri , pogotovo veliki su rađeni dosta inkognito u manje više nepoznatim tvornicama.
Osim BNT tako velike mašine za honovanje su bile i u Pretisovom pogonu u Čapljini , a bilo ih je i u jednoj totalno nepoznatoj tvornici u Obrovcu , rezervnom pogonu Đure Đakovića , na tu ču se tvornicu još kasnije vratiti.
Sam proces honovanja je jako spor , treba hiljade puta ući sa tom glavom van unutra , i tu se postavlja pitanje da li raditi to u vertikalnom položaju ili u horizontalnom , prisutne su obje varijante i daju podjednako dobre rezultate . BNT je imao horizontalne strojeve i zato na lansirnoj cijevi ima puno onih prstenova za centriranje ( lineta) , a Pretis je imao vertikalne strojeve .
Dakle što se tiče izrade okugle , ravne i glatke cijevi promjera 262 mm i dužine 6 m nije bilo nekih vanzemaljskih problema , na kažem da je to lak posao i da iza toga ne stoji ogroman rad, iskustvo i znanje , i novac u krajnjem slučaju.
Evo jedna zanimljiva fotka samog alata za razbušivanje cijevi , takvi su alati rađeni u nizu tvornica od Novog Sada , Trebinja , Užica, Zagreba , a rađeni su i u Alatnicama u BNT u ili Pretisu.
Ono što lanser za Orkan razlikuje od obične cevke su njegovi kanali i žjebovi .
Malo sam se igrao sa bojicama i pokušao zorno prikazati šta je na kraju priče ostalo od onog silnog truda i glancanja cijevi .... samo 4 flekice dugačke 6 metara širine palca , ali tako je moralo biti . Naime kad bi se prvo izvadili ti uzdužnu kanali onda bi se kod završnog honovanja lomili alati na tim uzdužnim kanalima , a kopanje tih kanala je blagi užas , radi se sa uzdužnim pomacima , mic po mic , tako se rade i žljebovi u topovskoj cijevi , ali su oni plići i ipak se topovi ne rade u takvim serijama kao cijevi za lansera VBR a .
U jednom se tekstu spominje elektrokemijska obrada žljebova , to je bila ta inovativna tehnologija kojom se Vučur izvukao iz problema , ne znam sad točno da li je ta tehnologija u Jugu došla kroz licencu za tenkovski top ( tenk M 84 ) ili je došla kroz licencu za Mlazni motor za Orla u svakom slučaju na nekoliko mjesta u jugi su obrađivani dijelovi i to vrlo odgovornih konstrukcija tip postupkom , koji se još zove anodno otapanje , ili eliziranje.
Rusi su dosta radili na tome , na tim elektro obradama metala , još od Lazarenka koji je stvorio prvi erozimat , obrada metala udarom iskre u metal, pa do izrade dijelova za svemirske raketne nosače tipa Vastok ili Sajuz. Oni su velike table aluminjiskog lima tisuče kvadratnih metara površine debljine 6 mm putem elektrokemijskog otapanja tanjili na milimetar dva ali su u materijalu ostajala trokutasta rebra. Tako olakšana tabla lima je bila zbog tih rebara skoro jednako kruta i jaka , i to je velikim dijelom doprinjelo da su te rakete Sojuz i dalje ne prevaziđene , defakto su svi propali i zaboravljeni samo Sojuz i dalje leti iako ima više od 50 godina kako je koncipiran.
U našem slučaju se u honovanu cijev ubacivao jedan trn od plastike koji je imao uzduž iskopane kanale , Ta plastika je pokrivala samo površinu na cijevi koja je morala ostati ( plavo označena flekica na fotki ). Kroz tako formirani kanal između plastike i honovane cijevi se pod pritiskom puštala obična slana voda , a strujni krug se zatvarao preko honovane cijevi koja je bila anoda i slane vode do katode koja je bila u sastavu tog plastičnog tuljka , djeluje dosta jednostavno , osim kad se pogleda koje su energije u pitanju .
Svojevremeno su Rusi za te potrebe angažirali dio najveće hidroelektrane na svijetu u Kujbiševu ( danas grad Samara ) gdje se i nalazi tvornica za proizvodnju Sajuza.
Nisam sad siguran da li je ta obrada išla u Travniku ili je išla u Obrovcu , naime tamo je bio jedan propali socijalistički mastodont , projekat tvornice za preradu aluminija, to je tada bio najveći političko ekonomski fijasko, i bila je politička odluka na saveznom nivou da se to tamo sanira, a imali su struje ko u prići , a i slane vode , a i one druge za hlađenje agregata. Dio opreme za proizvodnju topovskih cijevi je bio tamo , tako da mi je logično da se tamo i kopalo kanale u cijevi .
Bude se vjerojatno netko javio , tko je to vidio , a nije znao čemu služi , možda mu se sad neke stvari pojasne.
U nastavku priče imamo još izradu ona dva spiralna žlijeba , koji su vrlo važni za davanje rotacije raketi .
[Link mogu videti samo ulogovani korisnici]
Jedan dobar filmić koji to demonstrira kako se to radi onako principijelno. U praksi je to mrcina teška 50 tona dugačka 20 metara koja spiralno kretanje dobija od jednog zupčanika kojeg okreče zupčasta letva koja prati metalnu šablonu - ravnalo ili krivulju . Vidimo taj detalj na 2:25
[Link mogu videti samo ulogovani korisnici]
Izuzetno je bilo važno i teško napraviti da ta dva žljeba u lanseru budu ista i da budu pod 180 stupnjeva , naime i raketa je imala dva klina , i sad ako tih 180 stupnjeva na raketi nije isto kao i na lanseru onda ne rade oba klina već samo jedan , a to znači i veće habanje cijevi lansera , veća sila na jedan klin koji može od toga pući , itd. Kod topova tih problema nije bilo jer se bakreni prsten na granati deformirao i usjecao u žljebove .
I na kraju nakon završnog poliranja sa drvenim klipovima i pastom za poliranje cijev je išla na tvrdo kromiranje .
|
[Link mogu videti samo ulogovani korisnici]
