Auto-moto industrija ex-juge

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

^Čitam tekst o ovom Torpedo tamiću 110 i pade mi za oko konstatacija „Svojim izgledom POMALO podsjeća na TAM-a ili Magirusa“ Novinarska glupost je bez granica.
A sad ozbiljno pitanje: Koliki se deo komponenti proizvodio u Torpedu? Znam da je motor nov i da se radio u HR, ali šta je sa pogonskim vratilima, ogibljenjem, šasijom, kabinom, feltnama, menjačem? Je li sve to osvojeno ili je uvoženo od TAM-a? Ili su možda kupljene mašine i dokumentacija od TAM-a pa sve prebačeno u HR? Znam da je rađeno i oklopno vozilo LOV na istoj šasiji.

• 1Ovo se svidja korisniku: yrraf
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Iskreno ne bih znao, prema dostupnim podacima sa interneta sa drugih foruma (paluba, lokalpatriot, teretna-vozila, itd) nisam nasao podatak. Lov i strasko su pravljeni na tudim vozilima.

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Bila je Industrija građevinskih mašina "Radoje Dakić" u tadašnjem Titogradu al ne osta ni slika.

• 2Ovo se svidja korisnicima: Skywhaler, Kos93
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Napisano: 28 Mar 2017 0:42

Godine 1946 osniva se ,,Radoje Dakić'' kao radionica za servis i opravku. Tokom 1960 godine počinje montaža bagera Liebherr. Do 1963 godine osvajaju proizvodnju i prvi proizvedeni bager je Radoje Dakić A 350. Sledeća mašina je po licenci Monakvi (Italija) tako da se univerzalna mašina prodavala pod imenom Radoje Dakić T120S. Slede još licence od proizvođača Breco i Aveling-Barford. Time se uz rečene dve mašine proizvodni program proširio te je činio sledeće mašine:
Radoje Dakić RS-2 - rotacioni čistač snega
Radoje Dakić DHS-50 - damper samoutovarivač
Radoje Dakić UHD-50 - mini utovarivač
Radoje Dakić RD-130 - utovarivač
Radoje Dakić RD-185 - utovarivač
Radoje Dakić RD-250 - utovarivač
Radoje Dakić RDB-200 - buldožer
Radoje Dakić MG-145 - grejder
Radoje Dakić A600B - bager točkaš
Radoje Dakić G700 - bager guseničar
Radoje Dakić G1000 - bager guseničar
Maksimum je bio oko 1.000 mašina na godinu. Tržišta na kojima su se prodavale građevinske mašine iz Titograda: Nemačka, Austrija, Švajcarska, Bugarska, Poljska, Sovjetski Savez, Turska, Egipat, Alžir, Irak, Iran, Sirija, Indija, Gvineja i Kuba. No to nije sve, ,,Radoje Dakić'' je prodao licencu za neke svoje mašine u Indiju.

mogao bi Voja 64 da nam nesto kaze o tim masinama...

Dopuna: 28 Mar 2017 0:48

@robertino..

mogao bi se raspitati po gradu za ,u to doba "Napredni sportski automobil "braće Janković iz Rijeke.
danas poznat kao Alfa Romeo 6C 2300 Aerodinamica Spider .malo ima informacija o njemu.

• 2Ovo se svidja korisnicima: amstel, Skywhaler
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Evo, za taj Alfa-Romeo imaš na internetu ovakve slike:








Skinuto je sa ovog linka:

http://www.aerospider.com/

• 4Ovo se svidja korisnicima: yrraf, amstel, Bane san, Skywhaler
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

amstel :: @robertino..

mogao bi se raspitati po gradu za ,u to doba "Napredni sportski automobil "braće Janković iz Rijeke.
danas poznat kao Alfa Romeo 6C 2300 Aerodinamica Spider .malo ima informacija o njemu.

sa foruma alfisti.hr

Braća Jankovits – naši (ne)poznati i zaboravljeni sugrađani


Braća Jankovits snimljeni u njihovom automobilu negdje u okolici Rijeke


Imena Gina i Oscara Jankovitsa možda neće mnogo značiti prosječnom čitatelju, kao što prije gotovo trideset godina nisu mnogo značila niti autoru ovih redaka. Tada se u talijanskom specijaliziranom tisku moglo povremeno naići na šture članke koji nisu mnogo govorili o dvojici Riječana, a još manje o zagonetnom Alfa Romeu kojega su šasiju sami dizajnirali. Po zanimanju inženjeri, bili su sinovi talijanskoga koncesionara Alfa Romea za područje Rijeke i okolice. Zahvaljujući svom svakodnevnom poslu koji ih je vezao za tvornicu u Milanu, uspjeli su pribaviti jednu od šasija koja je bila plod napuštenog projekta španjolskoga dizajnera Wilfreda Ricarta. On je u Alfinom istraživačkom odjelu zamijenio 1937. legendarnoga Vittoria Jana i inspiriran Auto Unionovim rješenjima dizajnirao je šasiju sa stražnjim motorom.

Bilo je to rješenje u potpunoj suprotnosti s ondašnjim Alfinim tradicionalnim rješenjima. Naime, tada je bilo uobičajeno da trkaći jednosjedi imaju motor ugrađen u prednji dio automobila. Zbog toga se Ricart posvađao gotovo sa svima, a posebno s Enzom Ferrarijem i morao je otići iz Alfe. Za jednu od takvih šasija prerađenu za cestovni coupé doznali su i Jankovitsi koji su otišli u Milano s namjerom da je kupe zajedno s motorom. Ricart ih je s oduševljenjem primio u svome uredu i prepustio im je jednu od napuštenih šasija, ali ne i motor. Najvjerojatnije im je pokazao i svoje nacrte jer automobil, koji su oni kasnije konstruirali podsjećao je u mnogočemu na Ricartov. Zasigurno se nije radilo o kopiji, jer su oni još 1934. napravili preliminarne nacrte njihovog automobila, posebice prednjega dijela i ovjesa. Kako nisu dobili očekivani motor morali su ugraditi motor modela «6C 2300 Pescara» iz 1934.

Jankovitsi su svoj automobil konstruirali u dvjema fazama. Prva je bila 1938.-39 kada su kotači stršili izvan karoserije (slika na naslovnici). Automobil je tada udovoljavao zakonskim propisima i bio je registriran. U drugoj fazi, počevši od 1939., u riječkoj radionici Lampo napravljena je nova karoserija na temelju originalnih nacrta Oscara Jankovitsa, a koje je dotjerao švicarski stilist Herman Graber. Automobil se odlikovao posebnom linijom i brižno dotjeranim detaljima. Originalno je bilo i sjedalo s trima mjestima a vozačko mjesto i upravljač nalazili su se u sredini.

Prije samoga dolaska jugoslavenskih trupa u Rijeku, Jankovitsi su uspjeli otići sa svojim automobilom. Stigli su do Trsta, probivši na jednome mjestu i vojnu blokadu. Kako bi se uspjeli skloniti na sigurno prodali su automobil jednom američkom časniku koji ga je sa sobom odvezao u Ameriku gdje mu se izgubio svaki trag. Bolji poznavatelji tvrde da su ga u Americi vidjeli samo jednom prigodom kada je bio izložen na Vintage Car Storeu. Godine 1978. ponovno se pojavila vijest o tome automobilu koji se zatekao u Sjevernoj Irskoj i bio izložen kod Alfinog koncesionara u gradiću Ballimeni. Tu ga je dopremio trgovac starinskim automobilima Colin Crabbe koji ga je kupio u New Yorku 1967. i potom prodao irskome vozaču Malcolmu Templetonu

Kako bi provjerio navode u Sjevernu Irsku otišao je i talijanski automobilistički povjesničar Luigi Fusi koji je potvrdio da se doista radi o tome automobilu. U međuvremenu je u Sirmioneu pronašao i Jankovitse koji su mu ispričali čitavu povijest. Fusi je pokušao automobil dopremiti u muzej u Italiji ali mu to nije pošlo za rukom. Automobil koji je Fusi zatekao u Irskoj nije baš u sjajnome stanju. Otkupio ga je Neil Crabb i potom prodao Philu Bennettu, kolekcionaru iz Leedsa. Bolje sreće od Fusija bio je talijanski kolekcionar Nazario Bacchi iz Forlìa koji je uspio prikupiti brojne dokumente, svjedočanstva i tehničke informacije te je otkupio automobil i dopremio ga u Forlì, gdje se i danas a njegovi vlasnici koji su stanovali u mjestu Sirmione na jezeru Garda u međuvremenu su umrli.

tekst objavio : Goran Slavić







i današnje stanje

• 5Ovo se svidja korisnicima: yrraf, voja64, amstel, Bane san, Skywhaler
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

evo još jedan riječki homemade projekt

izvor alfisti.hr i tehnički muzej zg

RAPID - MADE IN CROATIA 1967.

Nismo nikada imali auto industriju u Hrvatskoj, ali to ne znači da nije bilo pokušaja. Ovaj puta iz arhive izvlačimo projekt riječke tvrtke Rapid i njihovog vozila predstavljenog u prosincu 1967. godine. Majstori metalci imali su u vidu izradu narodnog automobila, a i napravili su četiri karoserijske izvedbe: klasičnu limunzinu, kupe, karavan i kabriolet. U sve konstrukcije bilo je moguće ugraditi Zastavine (Fićine) motore 750 i 850 ccm, Simce 1000, Renault majora 1000 i još nekoliko četverocilindarskih motora različitih proizvođača obujma do 1000 ccm. Rapid je bio slijedećih dimenzija 3920x1468x1360 mm i osovinskog razmaka 2270 mm. Prva serija od 20 vozila je, prema pisanju Moto magazina br. 55 iz 1. prosinca 1967., trebala biti vlasnicima isporučena tijekom istog mjeseca. 15 je navodno prodano kupcima, dok je 5 zadržao proizvođač za svoje potrebe. Cijena od 20.000 novih dinara nije bila jeftina zbog skupog repromaterijala, ali je proizvođač obećao da ukoliko budu povoljniji uvijeti nabave repromaterijala da će cijena pasti na 15.000 novih dinara.

• 4Ovo se svidja korisnicima: amstel, robertino, Bane san, Skywhaler
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

[quote="amstel"]Napisano: 28 Mar 2017 0:42

Godine 1946 osniva se ,,Radoje Dakić'' kao radionica za servis i opravku. Tokom 1960 godine počinje montaža bagera Liebherr. Do 1963 godine osvajaju proizvodnju i prvi proizvedeni bager je Radoje Dakić A 350. Sledeća mašina je po licenci Monakvi (Italija) tako da se univerzalna mašina prodavala pod imenom Radoje Dakić T120S. Slede još licence od proizvođača Breco i Aveling-Barford. Time se uz rečene dve mašine proizvodni program proširio te je činio sledeće mašine:
Radoje Dakić RS-2 - rotacioni čistač snega
Radoje Dakić DHS-50 - damper samoutovarivač
Radoje Dakić UHD-50 - mini utovarivač
Radoje Dakić RD-130 - utovarivač
Radoje Dakić RD-185 - utovarivač
Radoje Dakić RD-250 - utovarivač
Radoje Dakić RDB-200 - buldožer
Radoje Dakić MG-145 - grejder
Radoje Dakić A600B - bager točkaš
Radoje Dakić G700 - bager guseničar
Radoje Dakić G1000 - bager guseničar
Maksimum je bio oko 1.000 mašina na godinu. Tržišta na kojima su se prodavale građevinske mašine iz Titograda: Nemačka, Austrija, Švajcarska, Bugarska, Poljska, Sovjetski Savez, Turska, Egipat, Alžir, Irak, Iran, Sirija, Indija, Gvineja i Kuba. No to nije sve, ,,Radoje Dakić'' je prodao licencu za neke svoje mašine u Indiju.

mogao bi Voja 64 da nam nesto kaze o tim masinama...
Nakon osvajanja T-120S koga je isključivo JNA masovno uvela u svoje opremanje inžinjerijskih jedinica a nastalog po licenci Monakvi sami su sopstvenim razvojem od te mašine napravili i nekoliko pod sklopova i učinili je multipraktikom.
Od standardnog utovarivača sa kašikom od 0.8m3 su uz malo inovacija dodali i sopstvenu verziju dozerskog noža pa je svaki utovarivač mogao da se stavi i u ulogu dozera točkaša.
Ono što posebno krasi ovu mašinu je za današnje uslove raritet u upravljanju odnosno prenosu pogona sa leve na desnu stranu .
Kod ovog izumrlog dinosaurusa od građevinskih mašina je iz menjača išao zaseban izvod levo i desno.Na tim se izvodima nalazlo po jedno bočno kvačilo a odma do njega i po par pojasnih kočnica.
U samom se menjaču nalazio i invertor za promenu smera kretanja napred nazad i ta je komanda stajala u sredini.
Po pokretanju komende za napred iz neutralnog položaja se mašina pokretala pravolinijski napred.Ako se želelo zakretanje na levo u blagom luku naprosto bi se sa levom komandom u povlačenju ka sebi isključivala ta strana pogona preko bočnog kvačila a za naglije zakretanje se ta ista leva komanda povlačila i u krajnji kočeći-blokirajući položajte bi se mašina okretala oko ta dva zakočena točka(ovo mu je kasnije i uzeto kao najveća slabost zbog brzog deranja guma 14x24).
Oba pogonska točka jedne strane su pogon dobijala preko galovog lanca a taj je sistem u potpunosti zadržan i na kasnijim serijama prvih grejdera MG 130 koji ovde i nisu spomenuti i nasleđeni u MG145.
Daljom saradnjom sa Austin Avelingom su nastali već pomenuti grejderi ali su u RD zadržali ono rešenje od zadnje vuče sa T-120S.Kada su od Avelinga nabavili licencu za hidrauličke menjače došlo je do razvoja prve familije utovarivača iz familije RD-130 sa kašikom od 1.5m3 a sa uvođenjem jačeg motora i velikog brata RD-185 i 250 a za oba su upotrebili rešenja od dva prethodna vozila,dok je zglob nastao kopiranjem sa uvećavanjem od malog Dampera samoutovarivača i malog utovarivača serije 50.
Prvi pokušaj izrade hidrauličnog guseničnog buldožera je bio sa serijom od Mečkinog motora 190ks i poklainove hidraulike gde je nastao jedan manji broj RDB-190 a kasnije sa promenom motora i domaćim delovima iz PPT su razvili seriju RDB-200 i Famosov motor.
Osobenost ovog buldožera je da je transmisija potpuno kopirani hidraulički pogon od većine bagera sa hidromotorima.U JNA je bio na opitu jedan RDB-190 a jasam ga dugovao i sa njim dosta radio.
Ta transmisija sa buldožera dodavanjem obrtnog venca je bila dobra osnova za celu familiju bagera na gusenicama a ona od utovarivača uz neznatnu izmenu u širenju traga i izbacivanju zgloba je dala familiju točkaša bagera..
U JNA se iz Radoja Dakića zadržao i odlično pokazao jedino poslednj iz serije grejdera MG-145 a dosta je izdržao i MG130.
Izvinjavam se na opširnosti...

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

voja64 ::
Izvinjavam se na opširnosti...

ma samo ti piši..

@robertino..
jel sacuvan taj "rapid"?

• 4Ovo se svidja korisnicima: amstel, robertino, Bane san, Skywhaler
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Mene je iskreno iznenadio obim proizvodnje Renoa 4, mislio sam da je broj "cokula" iz Novog Mesta mnogo manji. Takođe, znao sam za Ostine, ali ne i da se Mini sklapao u SLO.

Zaboravili ste Zmaj: