offline
- zgembo
- Elitni građanin
- Pridružio: 01 Jun 2006
- Poruke: 2065
- Gde živiš: Malo tamo malo vamo
|
Jedan domaci prilog, nije usko vezan sa temom ali kako rekoh najlakse podupire moje tvrdnje u neku ruku oko informacija...
Bombardovanje RTS-a
Peščanik
22.04.2009.
15 pitanjaSvedočenjeRazgovor sa Lakić Đorovićem i Miroslavom BojčićemPredmet 466Službena zabeleška
15 pitanja
U traganju za dokazima o žrtvovanju njihovih najmilijih, porodice žrtava obratile su se Ministarstvu odbrane već početkom 2001. Sredinom aprila prima ih tadašnji ministar odbrane Slobodan Krapović, potvrdivši da je Televizija Srbije u ratnim uslovima, kao sistem od velikog značaja za odbranu zemlje, bio pod direktnom ingerencijom njegovog ministarstva.
Na tom sastanku, porodice uručuju ministru i generalima listu sa 15 pitanja, koja se tiču moguće krivice vojske i ministarstva odbrane. Odgovore na ta pitanja nisu dobile do dana današnjeg, iako su se u međuvemenu sastale nekih petnaestak puta sa najvišim vojnim funkcionerima.
Porodice se u maju 2006. obraćaju pismom portparolu ministarstva odbrane, kapetanu bojnog broda Petru Boškoviću, podsećajući ga da nisu dobili odgovore na svoja pitanja.
Evo nekih:
Kakva je bila uloga vojnog vrha u događajima oko RTS-a?
Posebno nas interesuju sva obaveštenja, pismeni tragovi, audio zapisi ili bilo kakav dokument da će RTS biti meta. Da li su ta obaveštenja evidentirana u knjizi dežurstava (kakve su po vojnim pravilima bili dužni da vode centri obaveštavanja)?
Ko je bio naredbodavac za iseljenje ljudstva, dokumentacije i tehnike iz vojnih i drugih ustanova? Zašto on nije naredio iseljavanje i RTS-a?
Ko su ljudi (navesti imena) iz vojnog vrha koji su bili zaduženi za istragu i raščišćavanje ruševina RTS-a? Gde su ti izveštaji?
Zašto vojska, shodno svojm ovlašćenjma, nije reagovala na neizvršenje naredbe broj 37 (kojom je Savezna vlada naredila evakuaciju Televizije)?
Postoje li ikakvi posebni zapisis opomena da će RTS biti gađana, jer g. Robertson (tadašnji generalni sekretar NATO) tvrdi... da je vojni vrh bio obavešten šta će se gađati, i to na razne načine?
Kakva je bila uloga generala Dušana Vojvodića, koji je neposredno pred bombardovanje sklonio iz Televizije svoju ćerku, u pogibiji šesnaestoro radnika RTS-a?
Bošković je u međuvremenu bio smenjen, a novi načelnik Uprave za odnose s javnošću, pukovnik Zoran Puhač, aprila 2007. odgovorio je prodicama jednim opštim odricanjem, potrudivši se pritom da nigde ne pomene slučaj generala Vojvodića.
Analiza tog pisma načelnika Uprave za odnose sa javnošću pokazaće nam, međutim, da Ministarstvo odbrane zapravo potvrđuje ono što odriče: da poseduje materijalne dokaze o krivici Miloševića i njegovih generala za ubistvo tehničara Televizije Srbije.
Analiza Puhačevog pisma
Nakon uopštenih izraza saučešća predstavnici porodica, gđi Stojanović, pukovnik Puhač kaže u trećem pasusu: "Na nivou Ministarstva odbrane nije pokretana posebna istraga o bombardovanju zgrade RTS jer se radi o civilnom objektu".
Načelnik Puhač ovde ne govori istinu: po odluci Savezne vlade od 1. jula 1994. (Službeni list broj 54, tačka 5), Televizija Srbije je proglašena za veliki tehnički sistem od interesa za odbranu zemlje, i stoga je u ratnim uslovima bila upravo pod ingerencijom Ministarstva odbrane. Ministarstvo je stoga bilo obavezno da pokrene istragu o okolnostima bombardovanja, kao i da u tom kontekstu izvrši sva moguća ispitivanja. Ako to nije učinjeno, Ministarstvo je moralo da utvrdi zašto nije i da krivce pozove na odgovornost.
Pukovnik Puhač u sledećoj rečenici tvrdi da "Ministarstvo odbrane ne poseduje posebnu dokumentaciju o pojedinačnim objektima civilne infrastrukture koji su bili bombardovani."
Nova neistina. U Ministarstvu odbrane su po prirodi njegove funkcije postojala kompletna planska rešenja za delovanje RTS-a u ratu, kao deo jedinstvenog Plana odbrane države. Ona, ta rešenja, odnosila su se kako na kompletan sistem, tako i na pojedinačne objekte. U tom sistemu funkcionisali su, a zatim uništeni, ne samo Televizija Beograd, nego i gotovo svi televizijini objekti na teritoriji Srbije. U javnosti se to previđa, jer na tim objektima nije bilo žrtava, budući da su ljudi redovno bili na vreme evakuisani.
Uzgred budi rečeno, tokom intervencije NATO 1999, oficiri koji su sedeli u Ratnoj sali nakon napada su precrtavali makete objekata - takva je vojna procedura. Taj gest pratile su odgovarajuće informacije u dnevnim izveštajima tih oficira. Gde su, dakle, izveštaji o uništenju Televizije Beograd, kao sistemu od velikog značaja za odbranu zemlje. Nemoguće je da nadležni oficiri baš ništa nisu zapisali, da su baš sve izbrisali iz sećanja?
Ipak, portparolu Ministarstva odbrane u odgovoru se omakla sledeća rečenica: “Nakon dejstva NATO snaga po objektima republičkih institucija, ukazivano je da postoje indicije za njihovo dejstvo po civilnim i privrednim objektima”.
Iako, dakle, pukovnik na ovom mestu usmerava pažnju čitaoca na civilne i privredne objekte, on pominje “indicije” o mogućim dejstvima. Trebalo je, međutim, da obavesti porodice (i javnost) o pravovremenim i zvaničnim vojnim procenama, da će RTS, kao sistem od posebnog interesa za odbranu zemlje, u ratu biti izložen dejstvima lovačko-bombarderske avijacije i da će biti raketiran. Trebalo je da napiše da je Upravi Televizije Savezna vlada zbog toga naredila meru izmeštanja, a da je, sa druge strane, štab NATO jasno poručio da je RTS za njega legitimna vojna meta.
“Nakon dejstva NATO snaga po objektima republičkih institucija, ukazivano je da postoje indicije za njihovo dejstvo po civilnim i privrednim objektima”, kaže Puhač. Osnivač RTS-a, međutim, bila je upravo Republika Srbija, tako da je reč o republičkoj instituciji u punom smislu reči, koja je pritom uredbom Savezne vlade bila proglašena za veliki tehnički sistem od velikog značaja za odbranu i bezbednost zemlje. Po tom osnovu, RTS je izradila zahtevna dokumenta odbrambenog i bezbednosnog karaktera i materijalizovala njihova rešenja. Sve to, opet, na osnovu propisane procedure i Plana odbrane SRJ. Taj Plan je usvojio Vrhovni savet odbrane. Kao njegov predsednik slovio je Slobodan Milošević, koji je dakle kao vrhovni komandant aktivirao Plan, pa i sve što se u njemu odnosilo na RTS. Na osnovu Plana, predsednik Savezne vlade Momir Bulatović je propisao odgovarajuće mere (izmeštanje RTS-a na rezervno mesto rada) koje su po vertikali odgovornosti spuštene generalnom direktoru RTS-a Dragoljubu Milanoviću.
To takođe znači da vrhovni komandant Milošević po automatizmu morao da bude obavešten o ostvarenju tih mera. U protivnom, njegova obaveza bila je da odmah utvrdi zašto nema povratne informacije i da propiše reperkusije za odgovorne.
Nakon svakodnevnog uništavanja releja i drugih objekata Televizije, vrhovni komandant je bio dužan da proceni ili da zatraži procenu o stupnju ugroženosti preostalih kapaciteta RTS-a, odnosno da na osnovu dnevnih procena stupnja ugroženosti anticipira mere za zaštitu imovine i ljudstva. Pitanje je, dakle, da li je uz vrhovnog komandanta ili u vrhovnoj komandi postojao organ koji je pripremao takve procene? Gde su one pohranjene? Ko je to, personalno, radio i kakva je bila uloga člana štaba vrhovne komande zaduženog za informisanje?
Vratimo se Puhačevom pismu. "U toku NATO bombardovanja, pripadnici Ministarstva odbrane su redovno izveštavali Štab Vrhovne komande o saznanjima, o dejstvima i rasporedu NATO snaga, reagovanju u svetu i stanju u zemljama u okruženju”.
Evo, dakle, dočekali smo da u pismu portparola Ministarstva odbrane najzad pronađemo neki trag; redovno izvešavanje štaba Vrh komande o "saznanjima".
Ministarstvo odbrane, dakle, svakako je moralo da obavesti Štab i o "saznanju" da je portparol NATO Džejmi Šej izjavio na brifingu kako je RTS "legitimni vojni cilj". O čemu bi, inače, Ministarstvo odbrane izvestilo štab Vrhovne komande, ako ne o toj kapitalnoj informaciji?
Biće da je to bilo upravo tako, jer pukovnik Puhač u nastavku piše kako je "najvišim državnim organima ukazivano na verovatnoću angažovanja NATO snaga i mogućnost i proširenja liste ciljeva sa vojnih na objekte civilne strukture, važnih republičkih institucija i komunikacijskih objekata”.
Sad na stranu što pukovnik Puhač previđa da su objekti televizije Srbije bili meta već od prvih dana rata i da dakle nije bio nužan izuzetan analitički um da bi se utvrdilo “postojanja verovatnoće” gađanja RTS-a, niti je ovde važno što pukovnik te objekte televizije opet trpa u “civilnu infrastrukturu i slično”; važno je jedino da je on napisao (i potpisao) kako je “najvišim državnim organima ukazivano”.
Dakle, ukazivano im je da će RTS biti gađan. Najvišim državnim telima.
Isto uostalom, kaže, i bivši šef Vojno-bezbednosne agencije, pukovnik Momir Stojanović: "Državni i vojni vrh tačno su znali šta će i kada biti gađano, jer smo ih o tome pravovremeno obaveštavali" (u intervjuu Nedeljnom telegrafu 31. decembra 2003.)
Kada su porodice 2007. obavestile Ministarstvo odbrane da se u njegovom predmetu broj 466/2001 nalazi materijalni dokaz da su vojni i državni vrh aprila 1999. bili obavešteni da nesporedno predstoji vazdušni napad na RTS, jer je Centar za elektronsko izviđanje i protivelektronska dejstva u Podgorici presreo otvorenu komunikaciju pilota aviona sa bazom u Avijanu, u severnoj Italiji, koji govore da kreću na cilj (Televiziju), i da se citati transkripata presretnutih razgovora nalaze u dva međusobno nezavisna izveštaja oficira bezbednosti, Ministarstvo je porodicama jednostavno reklo da u tom predmetu takvih izveštaja nema, iako je na svoj sajt 2007. samo postavilo dokaz o tome da transkripti postoje (ili da su postojali).
Radi se o dokumentu broj 1114-2, od 2. avgusta 2008, u kojem Sekretarijat Ministarstva odbrane direktno traži od organa bezbednosti izveštaje o slučaju RTS. Da Sekretarijat nije dobio tražene izveštaje, u predmetu bi se nalazilo obrazloženje zašto nije. Njih, međutim, po tvrđenju Ministarstva, takođe nema.
Pretpostavimo na trenutak da je tačno to što Ministarstvo odbrane tvrdi, da "transkripti ne postoje", da ih zaista nema; pretpostavimo da ih je neko jednostavno uklonio kao previše kompromitantne. Dobro onda, ali gde su svi drugi dokumenti? Gde su "indicije", "ukazivanja najvišim državnim telima" o kojima govori portparol Puhač, gde su dopisi, dnevni izveštaji? Gde su izveštaji o praćenju stranih novinara (koji su, po vlastitom priznanju, znali za bombardovanje i o tome govorili svojim kolegama)? Je li moguće da je sve pročešljano i uništeno? Ako nije, zašto Ministarstvo odbrane skriva te dokumente od sudova? Na osnovu kojeg ovlašćenja, kojeg zakona?
Pukovnik Puhač, koji je prethodno u pismu govorio o obaveštavanju "Vrhovnog štaba", sada govori o "najvišim državnim organima". On nam, dakle, ukazuje na nosioce najviših državnih funkcija, na Miloševića, Bulatovića, Milutinovića, na resorne ministre.
"Za sprovođenje naredbe Savezne vlade kojom je prema vašim tvrdnjama naređena evakuacija zgrade RTS odgovorno je bilo (njegovo) rukovodstvo", kaže dalje pukovnik Puhač, dovodeći dakle u pitanje da li su takve naređene mere uopšte postojale ("po vašem tvrđenju"). On, međutim, nema pravo na takvu relativizaciju nakon presude Vrhovnog suda u slučaju RTS, jer je sud nesumnjivo utvrdio postojanje tih naređenih mera.
"Takođe, po logici stvari, s obzirom da se radi o civilnoj organizaciji, za reagovanje na neizvršenje naredbe nadležan je državni organ koji je tu naredbu doneo", piše dalje pukovnik, koji kao da nije vojnik: on bi morao da zna da u ratu ne postoji "logika stvari", nego sistem subordinacije, naređenih mera i naredbi koje iz njih prozilaze.
U skladu sa Puhačevom "logikom stvari" postupio je jedino Dragojub Milanović, rukovodeći se pritom Miloševićevom logikom, i otuda jedini ispao odgovoran. Puhač tvrdi da je za nečinjenje nadležan jedino državni organ koji je tu naredbu doneo, dakle savezni premijer Momir Bulatović, ali ne i Savezno ministarstvo odbrane, koje je, međutim, po zakonu u bilo zaduženo za kontrolu evakuacije Televizije Srbije. Prethodna Puhačeva rečenica, je dakle, jedna gola, neuvijena i flagrantna laž.
Kad zatim piše da se nakon "tragičnih događaja" ne čeka naređenje s državnog i vojnog vrha, nego se odmah spontano pristupa raščišćavanju ruševina, pukovnik Puhač tu napušta "logiku stvari" (ali on ne piše u svoje ime), nego traži pribežište u logici nemara, tvrdeći kako "Ministarstvu nije poznato da postoje posebni izveštaji o raščišćavanju ruševina"
Porodice su vlastitom istragom saznale da je za raščišćavanje ruševina bio zadužen 813. inžinjerijski puk. Istovremeno, pukovnik Puhač kaže, ne navodeći detalje, da je postojao "deo odreda za raščišćavanje ruševina, za koju je bio odgovoran beogradski korpus". Znamo da je u ozbiljnoj vojsci nemoguće da ne postoje izveštaji onda kad vojnici pronađu bar jedan posmrtni ostatak. U RTS ih je bilo malo više.
Ko je uništio dokumentaciju ovog odreda?
Normalno je da to pitamo, jer se farsa s dokumentacijom nastavlja: pukovnik Puhač tvrdi na kraju pisma da u vojnim arhivama Zastava filma postoji samo jedan kratak video zapis s lica mesta posle bombardovanja. Da li u svetu postoji ijedan profesionalac, ijedan snimatelj ili dokumentarista koji će tragediju, presedan u istoriji ratovanja, svesti na kratak video zapis?
Pukovnik se pritom narugao porodicama, rekavši i da je taj jedan kratki snimak odveć potresan da bi im bio prikazan. Porodice, naravno, poseduju taj snimak koji je navodno napravila jedna holandska TV ekipa, kao što znaju da je profesionalni fotograf Bratislav Gajević danima pripremao obimnu foto dokumentaciju za vladu Srbije i MUP i kao što su, na famoznom suđenju Klintonu, videle obiman filmski materijal o uništenju RTS-a koji inače nikada nije prikazan javnosti.
I izvor da neko ne misli boze sacuvaj da izmisljam sta pa ima jos sta zanimljivog...
http://www.pescanik.net/content/view/3021/171/
|