offline
- Pridružio: 07 Dec 2011
- Poruke: 738
|
Što se tiče r33 rakete i njezinih nasljednica, ne vidim nekih problema s Gordonovim tvrdnjama, razvojni je tijek vjerojatno i išao tako nekako. Samo što te izvedenice nisu u službi u RVVu kako spada i u nekom uporabljivom broju. Ali ne sumnjam da je to pitanje vremena. Neka verzija rvv-bd garantirano će uskoro biti sve viđenija i na migu31, i uskoro na su35, a kad uđe u službu, i na pakfa.
Što se tiče dometa raketa općenito, dakako da fizikalni zakoni jednako utječu na sve rakete i da će brzina i visina utjecati na domete. ali utječe otprilike na sve rakete podjednako, tako to nije upitno. Bitno je naći neki zajednički nazivnik, zajedničku točku od koje krenuti s usporedbom. A jedina službena početna točka koju mogu naći su ruski podaci o izvoznim raketama koje sami daju te krpanje podataka o američkim raketama počevši od deklasificiranih starijih raketa iz 70ih.
jako veliki dometi raketa ionako su teže uporabljivi ako je avion lanser ujedno i avion koji vrši identifikaciju - modernizirane verzije f16ca teško da će kvalitetno identificirati male ciljeve na jako velikim udaljenostima. Sad, hoće li to biti 80 km, 120 km ili 160 km to možemo samo nagađati jer su te brojke u sferi najvećih tajni. No svakako da moderni radari sve veće rezolucije i sve boljeg procesuiranja podataka i stvaranja sintetičke slike tu itekako pomažu. Opet, s druge strane, odmažu sve manji radarski odrazi modernih aviona. Tako da je kod nekih aviona već upitno hoće li uopće biti detekcije ičega na 150 km, a kamoli praćenja karakteristika cilja, kamoli tek identifikacije istoga.
Današnje RVV svakako raspolaže s nekom izvedenicom r33 (jel to S ili neko drugo slovo, manje je bitno) i to svakako ima domet u rangu 120-160 km. Je li USAF ima raketu takvog nominalnog dometa? Nema. No isto tako avioni koju tu raketu nose čine, po udjelima, možda 12% ukupnog broja borbenih aviona u RVVu. Avioni koji mogu nositi rakete dometa 90-100 km svakako su brojniji, no i njih ima možda 30ak %. r77, koliko vidim, nije baš korišten u RVVu, ali i da ga računamo, ima nešto manji domet od r27 u dugodometnim verzijama, pa je to opet nešto slabije. Opet, tu je zapravo vrlo upitno koliko kojih verzija rakete RVV ima - ima li dovoljno dugometnih verzija r27 da njome naoruža sve avione koje je teoretski mogu nositi? Ili bi u u većini akcija, sve da ih i mogu nositi, nosili radije kraćedometne verzije jer iste imaju nešto bolje performanse po pitanju pokretljivosti.
Zapravo američke ili druge snage neću ni spominjati, jer to nije poanta. Ne želim uspoređivati već želim iznijeti trenutno stanje RVV-a. Slično i s r33/r37 i sličnim raketama. Je li r33/r33s raketa u službi koja koja na papiru ima domet veći od bilo koje druge rakete u službi na svijetu? Da, tu nema rasprave. Ali je svakako zanimljivije raspravljati koliko u praktičnom smislu RVV ima doseg, na svoj svojoj floti borbenih aviona.
Zanimljiva mi je izjava da je tragač na osnovnoj verziji r73 iz 80ih ima bolji tragač od npr aim9m. Ima li nekih linkova koji pričaju više o tim detaljima? Koliko je meni poznato, tragač na r73 bio je najmanje revolucionaran aspekt te rakete za svoje vrijeme. Činjenica da rusi i dalje zaostaju s IC tragačima nastavlja se i s RVVMD raketom koja u ovo današnje moderno vrijeme ima matricu od dvobojnog tragača dok svi moderni protivnici imaju slikovni ic tragač (ili fpa). Dvobojni tragači razmatrani su ranih devedesetih za sidewindere ali su preskočeni. Mislim da kod amera jedino zadnja verzija stingera koristi dvobojni tragač. I jedna i druga tehnika su dobre, dakako, i dvobojne je tragače relativno teško zavarati, al ipak to još nije vrh.
Neke rakete vjerojatno imaju drukčije perfomanse, ovisno o izvoznoj ili neizvoznoj verziji, poput većih krstarećih raketa, no male taktičke rakete npr a2a bile su jedino što se moglo ponuditi kupcima zadnjih 20 godina. I zato se prodavalo i ono što ni RVV nije koristio. prodavale su se r77 koje ni rvv nije dobilo, r27 s najvećim dometima, pa čak je i r73 razvijen dalje radi izvoznih kupaca i doveden do 30 km dometa. Same sovjetske i kasnije ruske rakete bile su još sa starim motorima i tragačima.
S dovoljnom brojnošću može se svašta napraviti. No u situaciji jednakog broja aviona na obje strane - te 4 ili najviše 6 raketa koje nosi mig31 nemaju baš neku garanciju dobiti avione s kraja hladnog rata (da uopće ni ne pričamo o današnjima). I sposobnije rakete, rađene protiv lovaca, imale bi, kako statistike iz borbi kažu, postotak pogodaka od možda 20 do najviše 30 posto. A pričamo o raketama koje su kudikamo pokretljivije. Sve što r33 može ponuditi je pokušaj iznenađenja. Ako bude iznenađenja to je svakako vrlo vjerojatan pogodak. No ako protivnička strana iz drugog reda formacije ometa signale i pritom naravno svi zajedno blago mijenjaju smjer - upitno je u kojem trenutku će r33 uspjeti napraviti zahvat cilja i hoće li u tom trenutku već biti previše postrani da bi nekim oštrim manevrom uspjela oboriti cilj. Naravno da možemo samo nagađati ali što ako su to postoci od 10ak posto po raketi?
Jedna stvar mi je zapravo puno bitnija od cijelog ovog palamuđenja. Spominjao se neki link gdje Jefim Gordon priča o dizajnu r37 rakete i njenoj pokretljivošću. Taj link nikako nisam mogao naći. Može mi netko opet napisati taj link da se informiram o nekim stvarima? Hvala. 
Ovdje sad samo nagađam, ali ići na očitu nestabilnost kod rakete čini mi se malo riskantno. Jer to onda uvijek mora biti u jednom konkretnom smjeru, da raketa uvijek ima tendenciju skretati, npr, nagore. Dakle, ona će zaista biti pokretljivija na tu stranu ali će zato kontrolne površine morati cijelim letom to kompenzirati, dakle veći je otpor i smanjuje se domet, a osim toga time će se smanjiti pokretljivost na drugim smjerovima, a pogotovo u suprotnom smjeru. Poželjno je po meni biti što bliže ekvilibrijumu, no bez da ga se prelazi. Dakako da to nosi svoje problema jer će se pri oštrim manevrima raketa možda posve destabilizirati, otići tko zna gdje, a ako su velike G sile, možda će se i polomiti. To su francuzi dosta lijepo riješili sa svojim pif paf sustavom na asterima. Ne bi me čudilo da i drugi rade na sličnim sustavima, pa možda čak i rvv-bd ili slične. Sa sličnim sustavom jedna raketa gabarita i mase rvv-bd svakako bi mogla ostvariti nešto veću pokretljivost nego ista raketa bez sličnog sustava.
Dakako da ovo gore sve vrijedi za rakete, dok su avioni druga priča jer se oni većinu vremena u manevrima oslanjaju na dizanje nosa, pa im se i više isplati ići na nestabilnost istoga.
Treba uzeti u obzir da će r37 i rvvbd češće nego ne ići paraboličnom putanjom. Inače baš i ne možemo govoriti o brzinama od po 5-6 mahova na 10 tisuća metara visine. Volio bih jako vidjeti izvor tvrdnje da motor r37 radi 100 sekundi. Ne znam jel to istina ali u usporedbi s drugim raketama to je stravično dugo, pa moram to propitati. Aim54 je npr domete od 160 km dostizao motorom koji je gorio za to vrijeme nevjerojatnih 27 sekundi. U svakom slučaju, X kilometara parabolične putanje po uzdužnoj osi nije ista pređena razdaljina kao i u pravocrtnom letu. Po meni je realno pretpostaviti da će r37 potrošiti raketno gorivo negdje nakon 40og pređenog kilometra, možda 50og. Dakako da je to više od bilo koje druge rakete danas, osim meteora, koji je kako smo rekli ipak drukčiji princip i drukčije namjene.
Veća raketa svakako nosi sa sobom dobre stvari - poput veće i osjetljivije glave. Isti stupanj tehnologije dati će bolju glavu na većoj raketi. Isto tako, veća će raketa biti manje pokretljiva. I to je kraj priče. A kako se u zračnoj borbi uvijek radi o promašajima, pitanje je tko će manje promašiti, i tko će biti bliže cilju kad treba jako manevrirati. Ne može se reći da je dovoljna pokretljivost od X geova jer eto toliko može napraviti cilj. Jednostavno, svaki dodatni G povećati će šansu za pogodak jer ne znamo s koje udaljenosti i međusobne pozicije cilja i rakete (poradi ometanja i preciznosti navođenja) početi taj jaki, terminalni manever - dakako u slučaju da cilj prije toga krene u svoj jaki terminalni manevar.
I ako cilj leti na npr 10 km, a raketa se spušta odozgora na njega, a letjela je recimo na 30 km tijekom faze krstarenja, ona će radi svoje brzine od 5 ili koliko već mahova morati početi prilično rano manevrirati da bi stigla presresti cilj. Morat će npr već na 25 km visine, u poniranju, početi manevrirati najviše što može. Ako npr želi uhvatiti cilj koji pri podzvučnom brzinom od recimo 700 kmh radi manevar od 7 g te napraviti sličan radijus zaokreta, ta će raketa pri 5000 kmh brzine morati izdržati silu od 361 g. Dakako da neće raketa zapravo to ići raditi, nego će čim vidi da cilj manevrira krenuti u svoj manevar po pretpostavci gdje će se cilj naći u budućnosti, i da će manevar rakete biti ipak slabiji - no pretpostavke uvijek valja korigirati, igru vodi cilj, raketa mora reagirati i tu se gube stotinke sekunde. Da bi se stigao napraviti manevar kako spada, on se neće raditi na 540 metara od cilja, koliko je recimo radijus zaokreta cilja u onom manevru, već će se to raditi kilometrima, ako ne i preko deset km ranije. Visina početka terminalnog manevriranja sasvim bi realno dakle mogla biti 20 ili 25 km.
Kako rekoh, neću sad komentirati puno sam rvv-bd dok ne dobijem neki članak za čitanje o istoj, ali spomen recimo paljena i gašenja motora u određenim segmentima leta dosad nisam vidio na drugim raketama. Koristi se, koliko mi je poznat, jedan motor koji može imati jedan puls ili dva pulsa. No između njih nema pauze jer je to sve jedan motor, samo s dva različita elementa isplanirana za različit potisak i sagorijevanje. Za paljenje i gašenje trebali bismo imati tekuće raketno gorivo koje niti jedna raketa ne koristi. Ili bismo trebali imati fizički više odvojenih motora a to pak donosi dizajnerske probleme. ili su motori jedan uz drugoga pa imamo necentriran puls, ili imamo više parova motora što totalno nije ekonomično, ili pak imamo serijski postavljene motore pa drugi po redu motor mora zapravo gorjeti kroz već potrošenu ljušturu prvog motora, što bih rekao da je prilično opasno, a i narušava prvotnu balansiranost rakete.
Recimo doduše da su najpokretljivije rakete na svijetu, raznorazni darteri, iris-t i slični, dakle male rakete za male domete, rađene da podnesu g opterećenja do kojih stotinjak G. Da je amraam C rađen da podnosi opterećanja od kojih 40-50 G. Po nekoj krivulji veće rakete od toga podnosile bi manja opterećanja. A pratiti cilj koji manevrira npr 5 G ponekad zahtijeva ohoho opterećenja na samoj raketi.
Sto veca brzina rakete ima pozitivnih stvari, dakako, ali dvije IDENTICNE rakete u svemu osim u brzini nuzno ce rezultirati time da ce sporija raketa biti pokretljivija. (osim dakako ako joj opcenito fali energije pa je presporo radi i sam okret, no to u praksi nije problem jer tako male brzine ipak nisu primjenjive) Mislim da nije ispravno, pogotovo s raketama koje imaju relativno pravocrtnu putanju i koje se rabe na 10-15 km visine, ocekivati da ce njihova terminalna brzina kada predju nekih 66% svojeg teorteskog dometa, biti blizu maksimalnoj brzini. Raketa je tu vec na silaznoj krivulji brzine. Stoga se u situaciji gdje cilj zna kad treba manevrirati ne slazem da je u prednosti brza raketa, vec sporija raketa. U situaciji gdje cilj ne zna kad treba manevrirati, u prednosti nije nijedna raketa, jer je svejedno hoce li cilj pogoditi raketa brzine 4 maha ili maha.
Naravno, upravo je najveci razlog pogodaka, promasaja te centralini dio sučeljavanja rakete i aviona svjest o poziciji rakete i cilja. Najćešći su pogoci upravo oni kad cilj ne manevrira ili prekasno/prerano/krivo manevrira. Zato današnji rwr sustavi već donekle određuju ne samo smjer emisije zračenja, veći njegovu vrstu, pa i otprilike udaljenost, pogotovo ako se izvor približi dovoljno (npr u slučajevima s aktivnim radarskim tragačem na raketi). Dakako da to nije dovoljno pa se u zadnje vrijeme sve više opremaju i s MAWS senzorima koji neovisno o načinu navođenja mogu pomoći locirati te donekle i odrediti udalejnost i brzinu nadolazeće rakete. Dakako, puno lakše je s raketama kojima još radi motor ili je nedavno ugašen, no donekle oni mogu pomoći i protiv raketa kojima motor ne radi već pola minute, jer su neki dijelovi rakete uvijek topliji od okoline.
Još ću jednom za kraj ponoviti da mi je najvažnije u ovom razgovoru zamoliti za onaj link o načinu na koji je postignuta pokretljivost rvv-bd rakete. Ako nitko ništa ne odgovori na ostatak posta okej je, dok god dobijem taj link. hvala.
|
, tako da bi J-10B po broju podvesnih tacaka u odredjenim konfiguracijama "stigao" na nivo Mig-29M, ali ne po broju oruzija koje moze da nosi i u svim konfiguracijama, jer i ako ima mesta za 4 umesto 2 rakete v-v- srednjeg dometa, ostaje sa samo 2 sredstva v-z (i to ko zna koje maksimalne tezine) i 2 rakete v-v kratkog dometa, dok Mig-29M moze da nosi 4 v-z i 4 v-v srednjeg dometa, ili sa 2 sredstva v-z jos uvek moze da nosi 6 raketa v-v srednjeg dometa. Znaci da je Mig-29M daleko jace naoruzan. A za Mig-35 su razvijena nova krila sa cak 10 podvesnih tacaka na krilima.
