offline
- Pridružio: 07 Dec 2011
- Poruke: 738
|
evo i mene ovdje, nakon par dana, teško uhvatiti dovoljno vremena za goleme upise, puno je lakše s kratkim porukama koje se napišu u pet minuta, njih mogu i s posla radit 
Preskočit ću dijelove gdje bih se ponavljao...
Lateralni pomak bi kod mene bio, ako pojednostavimo prostor na dvodimenzionalni, udaljenost izmedju pravca A i B, gdje je pravac A prvotni smjer kretanja rakete, a pravac B je pravac paralelan s pravcem A, no koji je postavljen tako da nova pozicija rakete/cilja prolazi kroz njega. Nova pozicija bi pak bila ona nakon nekog manevra, ili u bilo kojem odabranom trenutku tijekom izvodjenja manevra. Dakako da se isti princip lako moze prenijeti i na realni, 3d prostor.
Kako mogu relativizirati g sile? OVako: Dakako da proizvođači mogu tvrditi razne stvari. No tvrdnje bez konteksta nisu dovoljne. Neću sad o rvv-bd jer nema dovoljno podataka o toj raketi. No uzet ću jedan teoretski primjer. Recimo da proizvođač tvrdi da njegova raketa postiže domet 50 km i da manevrira do 50 g. Kad dosiže spomenuti domet? Kad je lansirana s velike visine, kad se cilj ne miče. Dok nema čvrstih dokaza, ne mogu prihvatiti tvrdnje da raketni motori traju na desetke i desetke sekundi. Jedino imamo indicije postojećih prijašnjih raketa koje su imale motore relativno kratkog vijeka. kad se gledaju filmići npr mice ili amraama, vidiljivo je da njihovi motori posustanu vrlo brzo, da ne rade ni 10 sekundi. Naravno, to je opet pod pretpostavkom da su istiniti napisi da se kod amraama prešlo s dvoprofilnog raketnog motora na samo jednoprofilni motor. (to što ima općenito previše pretpostavki je problem za sebe al onda nema smisla ni išta igdje o ičemu pisati)
Raketa juri nekih recimo 1200 m/s u trenutku kad joj izgori motor. ako leti na nekih 12 km, trebala bi gubiti cca 35 m/s brzine svaku sekundu. Dakako, ne linerano, već se da deceleracija smanjuje tako da na oko 900 m/s brzine dalje gubi nekih 17 m/s svake sekunde. No to je za posve pravocrtno kretanje bez ikakvih otpora. A otpori rastu sa svakim pomakom. ne moze se odmahnuti rukom i reci da su pomaci na raketi mali pa je i dodatni otpor mali. pomakom kontrolnih površina, a potom i samog tijela rakete, za svega 10 stupnjeva, povrsina koja stvara otpor, a da ne govorimo o koeficijentu otpora, visestruko se povecava. Otpor vise nije npr 1500 njutna (otprilike za jedan amraam) pri 3 maha i 12 km, vec to u tih par trenutaka skretanja povrsina tijela rakete raste za 3 puta, dodatna povrsina okrenutih krilaca raste jos par puta, a koeficijent otpora se u najmanju ruku poduplava. Slobodno to izracunajte i sami. Tako da to vise nije 1500 njutna vec lako i preko 10.000 njutna. Okej, to povecanje otpora traje kratko, koliko traje i promjena smjera, dakle u rangu par desetinki sekundi, do možda kod velikih manevara pokoju sekundu - ali to se može događati x puta tijekom vremena leta rakete.
Cilj skrene, rakete skrene malo ispred njega da bi ga bolje pratila. cilj opet promjeni smjer, promjeni ga i raketa. i tako par puta. a cilj ima pogon i odrzava brzinu i energiju dok raketa to ne cini. naravno to je sve prije onih velikih manevara kad se raketa posve priblizi. no tu bi ista morala imati jos podosta energije da jos uspije i to izdrzati. Ne zelim ja reci da su avioni superiorni - nisu, katkad nemaju ni pojma da ih nesto gadja pa onda nije problem pogoditi taj cilj i s maljem, ako treba, a ne s jednim aim54 ili r33. No rakete u pravilu promašuju. Čak i kad imamo situaciju gdje protivnik ne uživa tehnološku premoć ometanja, gdje su rakete ispaljene s malih udaljenosti te još, bar u teoriji, imaju podosta energije za manevriranje - kao npr u iraku 1991. - većina raketa promaši.
Tehnologija se svakako poboljšava i kroz povijest možemo vidjeti porast uspješnosti pogodaka, no taj rast je relativno blag, a i situacije su maltene redovito bile gdje su korisnici raketa uživali tehnološku nadmoć od 20ak godina naspram gađanih aviona. I uz sve te prednosti, opet je trebalo lansirati i po 3-4 amraama ili sparrowa da se nešto pogodi. Ja neću reći da je sve ono što sam gore nadrobio sigurno razlog tomu - razloga je mnogo, no svakako i pokretljivost rakete mora imati svoje prste u tome. Nisu rakete savršeni strojevi za ubijanje, čak i kad se nalaze u laboratorijskim uvjetima.
Što je s g silama? recimo da neki proizvođač kaže da njegova raketa izdržava 50 g. Okej. Pri kojoj visini? pri kojoj gustoći zraka? To izravno nije vezano za G sile, svakako, no neizravno jest. Jer pri recimo 5 km visine raketa uživa hrpu zraka oko svojih kontrolnih površina. i ona recimo može iskoristiti svih tih potencijalnih 50 g. No iako je njeno tijelo rađeno da izdrži 50 g, ako nema vanjskih uvjeta koji će te G-ove omogućiti, raketa neće uvijek iskoristiti svih 50 g. Ako leti npr na 15 km, protok zraka radi gustoće zraka smanjit će se par puta, no brzina rakete to neće jednako pratiti. Pogotovo dodatno ne ako se motor rakete već ugasio. Dakako da i avion podliježe sličnim problemima no motori koji dišu zrak povećat će s potisak i nabijanjem istog zraka te će njihova krivulja promjene potiska s visinom biti drukčija od fiksne krivulje kod raketnog motora. A osim toga, nikad nećemo znati koje početne točke se gledaju za cilj i za raketu tako da x G za jednu i y G za drugu ne moraju biti iste ako su ti rezultati dobiveni pri različitim uvjetima. Jer ne možemo znati jesu li to apsolutni rezultati u bestežinskom stanju bez otpora zraka ili su dobiveni praktičnim pokusima u stvarnom svijetu. Možda miješamo kruške i jabuke a da to ni ne znamo. Također, raketa mora imati određeni uzgon, pa dodatni dio otpora ide i na to.
da li avion radi valjak ili ide cik cak ovisi o njegovoj taktičkoj situaciji, no svakako i manevri još s velikih daljina mogu utjecati na manevre rakete i trošiti joj energiju - a kamoli ne jači manevri pri manjim udaljenostima.
Ako uzmemo dvije rakete iste tehnologije, no jedna je velika a druga mala - istog oblika i proporcija, one ce se nuzno razlikovati u odnosu uzgona i mase, jer tu velika raketa ne može pratiti posve malu. konstrukcije moraju s povećanjem veličine sve jače, i to ne linearno. Povećanjem voleumena masa unutarnjih komponenti itekako će se povećati. Ne samo to, nego će i udio mase goriva u raketi biti veći. A s potrošnjom goriva mijenja se i centar mase rakete. To nisu nemale promjene, može se dogoditi da raketa nakon potoršnje goriva bude i 50% lakša. S jedne strane tako lakše manevrira, no s druge strane centar mase joj se promijenio pa i to treba komenpzirati. zato me ne bi čudilo da se centar mase većinom balansira za trenutak kad raketa ostane bez goriva. no to je lakše napraviti s raketom koja samo 8 ili 10 sekundi troši gorivo pa samo tih 8 i 10 sekundi treba rekompenzirati promjenu centra mase nego kad to treba kontinuirano raditi preko minute ili više.
Idealna raketa s te strane bi bila ona koja bi mijenjala svoj potisak ovisno o potrebi. Ramjeti to svakako nude, al opet imaju i oni svojih problema.
mislim da smo se shvatili dobro po pitanju osnosimetricnosti i prvi put. samo razgovaramo o dva razlicita aspekta tog problema. ovo sto je napisano za avion da ima tendenciju da vecinu manevara radi dizanjem nosa, odnosno prvo pripremom valjanjem stoji. Raketa to svakako ne radi. (osim ako nije, navodno, meteor) no ono o cemu sam ja pricao je ovo:
dinamicka nestabilnost u aviona je napravljena bas iz tog razloga sto avion toliki veliki postotak manevara radi dizanjem nosa. ako, napamet lupam, 70% manevara cini tom kretnjom, onda je itekako povoljno da se napravi avion koji ce i sam imati tendenciju dizati nos gore. jer ce mu to u 70% slucajeva pomoci, a samo u 30% slucajeva odmoci. Dok recimo raketa koja jest osnosimetricna ne bih rekao da ima taj luksuz. ako ce biti dinamicki nestabilna ona mora birati stranu u koju ce to biti. moze to biti samo lijevo, samo gore, samo desno itd. No to znaci da ce samo na toj strani imati prednost pri manevru, dok ce na sve ostale strane imati odredjeni nedostatak. Upravo bi ta dinamicka nestabilnost u jednu stranu od rakete napravila avion. Stoga mi se izglednije cini da osnosimetricne rakete teze ekvilibrijumu, bas zato da mogu manevrirati istom ucinkovitoscu na bilo koju stranu. to ne znaci da su te rakete stabilne ko kamen - naravno da je to protucinkovito - ali da su napravljene da je centar mase taman takav da je sto manja sila potrebna za mijenjanje smjera. to rade i avioni, samo oni to rade obicno u samo jednom smjeru. i zato je recimo meteor raketi eventualno poželjno da bude nestabilna u jednoj osi, jer tu jednu os ona i najćešće koristi za manevar.
http://www.av8n.com/how/htm/aoastab.html po ovome, poglavito dio 6.1. rekao bih sljedece:
avion s klasicnim repom nema uvijek negativno otklonjen rep. otklon repa ovisi o otklonu krila. svakako neki avioni najcesce tijekom svog leta imaju negativno otkloonjen rep, radi vece stabilnosti, no to nije nuzno.
dakako da ce rep s pozitivnim otklonom doprinijeti uzgonu. no udio uzgona, s obrizom na kut otklona, nece biti slican onome kao na krilu, bit ce prilicno manji. a posve nevezano za to moramo jos izracunati dodatni otpor koji rep stvara svojom pozicijom. moze rep stvoriti nesto uzgona, no ako njegov pomak stvara vise otpora u ukupnom uzgonu nego to udio repnog uzgona kompenzira, dzaba to.
za ostalo se, oko manevra i manje potrebne energije slazemo...
Citat: RVV-BD moze da gadja ciljeve od 8 G, kao recimo i R-27, ali jasno je da je RVV-BD agilnija, jer moze da pogadja te ciljeve sa vecom brzinom, sto znaci da ce joj brzina u zaokretu biti veca, odnosno ta raketa je u stanju da izvuce vise G.
O rvv-bd zbilja necu vise trositi rijeci jer da je onako kako se tvrdi, ne bi ni bilo r27 ni r77, samo bi se r37 koristio. brza raketa svakako ce ici brze kroz zavoj, no pri istog Gu trebat ce joj veci prostor da napravi taj okret. ne vidim kako se moze reci da ce radi vece brzine u zaokretu raketa moci izvuci vise G.
veca raketa ce svakako imati vise energije na raspolaganju no ono sto ja tvrdim je da ce sama veca masa i nepovoljniji odnos mase i kontrolnih povrsina, vise odmoci raketi po pitanju pokretljivosti, nego ce joj sposobnost brzeg prelaska razdaljine pomoci.
Citat:
Ali ako su konstruktori obezbedili raketi dovoljno sile preko aerodinamickih resenja kako bi ona bila u stanju da savlada svoju inerciju i pogodi cilj bez obzira na brzinu kojom se ona sama krece, onda ne vidim u cemu je problem?
Jednostavno raketa je sposobna da izvuce dovoljno G sile za tako nesto i to je to.
ja cu opet ponoviti da ne zelim pricati o rekla-kazala rvv-bd i r37 za koje se tako malo toga zna (kao sto zapravo ni o amraamu ne znamo puno toga konkretnoga) vec zelim pricati o teoriji. a teorija ce, koliko je meni poznato, reci da ce raketa koja radi dovoljno sile preko svojih aerodinamckh rjesenja da prati neki cilj biti manje pokretna od te identicne rakete koja ide pri manjim brzinama.
moze debela raketa poput r37 biti super za sve. ali to onda nuzno znaci da je tehnologija dosta dotle da ce manje rakete biti JOS bolje po pitanju pokretljivosti.
Citat:
Fakat je da avion moze da izbegne skoro svaku raketu, ali fakat je da su i rakete u stanju da pogode cilj.
To sve zavisi od milion faktora i mislim da je to trenutno iznad nasih glava
ta je tvrdnja vrlo pesimisticna po pitanju smisla bilo kakvog pisanja po forumu, no nazalost je istinina. ja bih to ipak uoblicio u ovo: u situaciji bez ometanja i kvarova - avion koji magijom točno zna kada treba manevrirati izbjeći će više manje sve rakete osim možda ovih novijih wvr raketa koje izdržavaju i preko 100 G. No kako avion teško može znati kad treba manevrirati raketa će ga ipak možda pogoditi, makar bila i relativno nepokretljiva. a ako i izbjegne prvu raketu, avion će si smanjiti energiju i postati nešto lakša meta za sljedeću raketu, ako je ista vrlo blizu. Opet, na sve to, kad uračunamo i ometanje, mamce, taktičko nadmudrivanje te kvarove - u globalu će to više štetiti raketi nego avionu. If they hit their target every time, they'd call them hittiles. 
pi pitanju primjera r37 i problema cruise profila i direct shot profila - to su opet pretpostavke i ne možemo znati da direct shot nužno znači i kontinuirani rad motora. direct shot bi isto tako mogao biti pogodak gdje raketa ide pravocrtno, umjesto paraboličnom putanjom. i s gašenjem motora te prelaskom većine od 80 NM bez motora raketa će imati ohoho dovoljno brzine da održava visinu.
nego, čini mi se da su prvi easa radar na lovačkom avionu uveli japanci na svojim f-2 avionima. na stranu popravci i sve, al službeno bi oni trebali biti prvi.
uf, ubih se od pisanja. možda me opet neće bit na ovoj temi neko vrijeme. svaka čast onima koji imaju vremena/volje pisati traktate.
|
