offline
- Lažni Kalabić
- Ugledni građanin
- Pridružio: 03 Dec 2012
- Poruke: 316
|
@ Miloslav Samardžić
Gospodine Samardžiću, dugujem vam odgovor na neke vaše teze od pre tri dana. Sem toga, podsećam vas da niste reagovali na moj komentar nekih neistina koje ste plasirali na temi Ustanak u Lici 1941. Naravno, ne insistiram na odgovoru.
Samardžić: „Када сам писао главу о ратним злочинима четника, Димитријевићев ред још није био објављен, па сам узео до тада најзначајнији на ту тему, ''Истина је у именима'' Гојка Шкора:
http://www.pogledi.rs/diskusije/viewtopic.php?p=276256#276256
Дакле, Шкоро је драстично смањио број убијених од комуниста, а повећао број убијених од Дражиних четника. У тај број урачунао је и убијене од Пећанчевих, иако су баш двојицу најистакнутијих војвода учесника тих ликвидација после убили Дражини четници.“
Koliko sam primetio iz odlomka vaše knjige, vi zamerate Gojku Škori zbog toga što nije naveo imena 24 lica ubijena od strane komunista na prostoru Užičkog okruga (10 opština u zapadnoj Srbiji). S druge strane niste našli za potrebno da prigovorite Mileti Simiću što je naveo 19, umesto 27 (odnosno 30) stradalih na području sela Mali Požarevac koje su likvidirali četnici 1943-1944. Dakle, Gojko Škoro je propustio da pomene 24 imena ubijenih od strane partizana na području Užičkog okruga (10 opština), a Mileta Simić je propustio da pomene 8 (odnosno 11) imena stradalih na području samo jednog sela (Mali Požarevac). Nije teško utvrditi da je Mileta Simić napravio mnogo veći propust, s obzirom na brojnost jednog okruga u poređenju sa brojem stanovnika jednog sela, ali vi se pravite da to ne primećujete.
Kažete da je knjiga Dragoslava Dimitrijevića (Драгослав Б. Димитријевић Бели, Где је моја мама? Прилози за историју Авалског корпуса ЈВуО, Београд, 2009), „tipična komunistička knjiga“. Međutim, ova knjiga nije nastala u socijalističkom razdoblju, niti je opterećena ideološkom propagandom. Možda ćete i knjigu Drage Pantića (Драгољуб Драго Пантић, Ноћ каме. Покољ невиних у селу Вранић, Београд, 1997) nazvati tipičnom komunističkom knjigom. Međutim, Drago Pantić je kao dečak preživeo ovaj pokolj u kom su četnici Draže Mihailovića zaklali njegovih 10 najbližih rođaka, uključujući i jednogodišnjeg Ljubomira Pantića, dete u kolevci, kao i Vidu Pantić, devojčicu od 16 godina. U Vraniću je toga dana ubijeno (mahom zaklano) 68 lica. Od tog broja 15 mlađih od 17 godina, 35 ženskog pola, a 7 starijih od 60 godina. U više navrata u Vraniću su četnici zaklali još nekoliko stanovnika, tako da ukupan broj žrtava četničkog terora iz Vranića iznosi 84, među kojima je i vranićki paroh Bora Gavrilović, koji je bio pristalica partizanskog pokreta.
Ne insistiram slučajno na polnoj i starostnoj strukturi žrtava četničkih pokolja. Naime, svaki nepristrasan istraživač bez zadrške će konstatovati da su partizani, za razliku od ostalih učesnika ratnog sukoba na tlu Srbije (Jugoslavije), najmanje učestalo ubijali žene (a pogotovo ne decu). Ovo je notorna istorijska činjenica. Četnici Draže Mihailovića su bili karakteristični po ubistvima klanjem. Oni su po ovom načinu ubijanja bili mnogo ozloglašeniji nego npr. četnici Koste Pećanca.
Dimitrijević je opisao zločine četnika Draže Mihailovića na području nekadašnjih Posavskog, Vračarskog i Gročanskg sreza, odnosno na području koje se danas najvećim delom nalazi na teritoriji opština Barajevo, Sopot, Grocka. Autor je kao mladić bio savremenik zbivanja o kojima piše. Odrastao je u selu Baćevac pokraj Barajeva, u kom su četnici pobili 13 lica (od čega 6 žena). Npr. četnici Avalskog korpusa ubili su 25. decembra 1943. (četiri dana nakon pokolja u obližnjem Vraniću) Janu Nikolić i njene dve kćerke, Miroslavu i Dobrinku. Takođe, ubili su i Selenu Nikolić, majku četvoro dece, koju su zaklali pred zgradom seoske zadruge, 28. decembra 1943.
Dimitrijević u knjizi daje čitav niz izjava svedoka i savremenika ovih zločina iz Baćevca, kao i u nekoliko desetina sela u ove tri opštine.
http://www.znaci.net/00001/47_3.htm
http://www.znaci.net/00001/47_4.htm
U okolini Beograda je samo u poslednjih 10 dana decembra 1943. ubijeno preko 100 lica od strane četnika DM.
Masakr u Vraniću bi je najekstremniji primer, ali nije bio usamljen slučaj terora. U tom periodu, decembra 1943. i januara 1944. Avalski korpus JVuO uz pomoć susednih korpusa provodio je kampanju terora i zastrašivanja.
3. bataljon Posavske brigade Avalskog korpusa, čiji je komandant bio Milorad Todorović „Sitničar" 18. decembra 1943. uhapsio je veću grupu meštana Velikog Borka, Leskovca i Šiljakovca. Oni su u zatvoreni u selu Veliki Borak, gde su maltretirani. Istog dana 10 je streljano, dok je više desetina osuđeno na javno batinanje. 25. decembra 1943. godine, Baćevac su opkolili četnici Posavske brigade Avalskog korpusa i muškarce oterali u seosku školu. Oko 50 ljudi zadržano je i maltretirano do 28. decembra. Sledeće noći 5 je zaklano, daljih 5 streljano, a veliki broj je pretučen. 26. i 27. decembra 1943. godine, u Boleču su delovi Velikooraške brigadae Smederevskog korpusa pod neposrednom komandom kapetana Božidara Lazarevića zaklali 10 osoba, partizanskih saradnika i članova porodica, što je zabeleženo i od organa Nedićeve vlade. Četrdesetogodišnja Danica Marinković, iako presečenog grkljana, preživela je klanje i svedočila na suđenju Draži Mihailoviću. Hapšenja, batinanja i ubistva vršena su i u Boždarevcu, Sremčici, Umci, Ostružnici i drugim mestima.
Kada govorimo o zločinima četnika u Srbiji 1941-1944. uvek treba naglašavati da je vrlo tanka granica između zločina četnika Draže Mihailovića, četnika Koste Pećanca i tzv. legalizovanih četnika (koji su bili pod komandom DM, zatim su od kraja 1941. počeli da se integrišu u kvislinške oružane snage lojalne vladi Milana Nedića). Zbog čega to tvrdim?
Naime, Ogromna većina tzv. legalizovanih četnika do leta 1944. ponovo se integrisala u ravnogorske formacije pod komandom Draže Mihailovića, neki još od kraja 1942. ili početka 1943. Sem toga, velik broj nekadašnjih Pećančevih četnika inkorporiran je do leta 1944. u ravnogorske četničke formacije. Sem toga, svi oni su delili istu ideologiju. Njihova idelogija je bila suštinski istovetna: monarhizam, antikomunizam, konzervativizam sa elementima klerikalizma, kapitalsitički privredni sistem kao bezalternativan, nacionalistička isključivost koja prelazi u otvoreni šovinizam.
Samardžić: „Друго, има грешака. У збиру за Посавски срез пише: 305 жртава. А раније у књизи: 396. Од ових 396 аутор наводи 185 имена, а за чак 211 каже да су непозната лица. Притом помиње и веће цифре, закључујући да је ово минимална процена... „
U čemu je stvar. Naime, Dimitrijević pominje da je u Srezu posavskom ubijeno od starane četnika 183 meštanina (131 muška, 52 ženska lica), kao i 122 lica sa strane (mahom iz Beograda, od kojih neki nisu identifikovani), što ukupno čini 305.
U Srezu posavskom, Srezu Vračarskom i Srezu gročanskom ubijeno je ukupno 323 meštanina + 147 lica sa strane (Beograđani, izbeglice, skriveni partizani). Ukupno: 470.
Samardžić: „Треће, извори су у већини случајева послератна саслушања у Озни, која сасвим извесно нису рађена коректно.“
Nijedna policija nije korektna prema svojim uhapšenicima, pa tako nije bila korektna ni Ozna. Međutim, to ne znači da priznanja četničkih počinilaca zločina nisu bila autentična i da ne predstavljaju validan istorijski izvor. Naprotiv, ova dokumentacija predstavlja vrlo značajan istorijski izvor ukoliko se uporedo analizira sa drugim sačuvanim istorijskim izvorima.
S druge strane, na koji način bi pripadnici četničkog pokreta koji su bili počinioci zločina pristali da govore o ovim zločinima, dok ih organi unutrašnjih poslova ili represivni aparat ne prisili na naj čin. Iluzorno je bilo očekivati da bi se u četničkoj emigraciji mogli dogoditi primeri priznanja o učešću u ovim zlodelima. Četnici u emigraciji su ćutali o svojim saznanjima o zločinima koje su počinile formacije kojim su pripadali, a naročito su ćutali o vlastitom učešću u zločinu.
Četnik Vojislav Rajčić Požarevac je priznao pred kamerama da je ubio (pretežno zaklao) 49 ljudi, ali tek 1980. nakon što mu je otkriven pravi identitet. Njegovi zločini su podrobno dokumentovani i dokazani pred sudom, a on je, ponavljam, priznao zločine na sudu i pred kamerama.
http://www.znaci.net/00001/304_8.pdf (odlomak iz knjige: Vladan Tomić, Nema mesta na nebu, Beograd, 1989).
Samardžić: „Погледајте датуме на списковима које сте поставили и на списковима које сам ја поставио. Где су убијени од четника 1941. и 1942? Нема их, или их има условно речено мало. Док комунисти систематски и у великом броју убијају људе од јула 1941. па надаље. Понављам: четници су њих убијали као убице, према законима Краљевине.“
Nažalost, primeri četničkih zločina (četnici DM, četnici Koste Pećanca, i tzv. legalizovani četnici – dojučerašnji četnici DM koji će kasnije u ogromnoj većini ponovo pristupiti organizaciji DM) u Srbiji 1941-1942. nisu nimalo retki. Naprotiv.
Pre nego što navedem neke od primera ovih zločina, pitao bih vas samo da li su zločini nad decom u kolevci, silovanja i klanja žena, predavanja zarobljenih partizana Nemcima sprovođeni „prema zakonima Kraljevine“? Prema kom zakonu „Kraljevine“ je bilo ozakonjenje ubistvo nedužnih ljudi kamom? Većina ljudi koje su četnici DM pobili širom Srbije bili su nevini. Ovo je apsolutna istorijska činjenica koju vi bezuspešno pokušavate da negirate navođenjem nasumičnih pojedinačnih kontraprimera.
ČETNIČKI ZLOČINI U ZAPADNOJ SRBIJI NOVEMBRA I DECEMBRA 1941.
Napad na partizane u Kosijeriću početkom novembra 1941. Tom prilikom četnici pod komandom Filipa Ajdačića zarobili su oko 80 partizana i simpatizera NOP-a u Kosijeriću i okolnim selima. Prva grupa zarobljenika odmah je sprovedena na Ravnu Goru. Sprovela ih je grupa četnika kojom je komandovao Ratko Obradović Švaba, rezervni kapetan iz Kosjerića. Filip Ajdačić je pristigao ovu kolonu, izdvojio 9 zarobljenika i odveo ih u Skakavačke Ridove gde su pobijeni. Ostatak kolone je nastavio put ka Ravnoj Gori.
O zločinu Filipa Ajdačića saznalo se nakon što su neki četnici obavestili porodice žrtava nakon nekoliko dana. Sačuvano je svedočenje Sime Poznanovića koji su ubijene partizane izvlačio iz ambisa u Skakavačkim Ridovima. Među ubijenima su bili i njegov brat i snaha, koja se bila porodila nekoliko dana pre zarobljavanja. (Užička republika – zapisi i sećanja, 2, Titovo Užice, 1981, str. 418-421). Zločin se dogodio 2. novembra 1941.
Tala devetero ubijenih su potom odneta u Užice gde je izvršena obdukcija. Ustanovljeno je da su žrtve strašno mučene pre ubistva. „Partizani su premlaćivani kundacima, živima su vađene oči, ložena im je vatra na telu. Kad su partizanske snage osvojile ponovo Kosjerić, otkriveni su u klisuri leševi poubijanih. Oni su pružali groznu sliku – glave razmrskane kamenjem, polunagorela tela, preklane žene. Jedna komisija građana pregledala je sva tela. Zapisnički su utvrđene sve smrtonosne povrede. Isto tako će i jedn alekarska komisija utvrditi kakva su sve zverstva činili ravnogorci“ (R. Poznanović, M. Raonić, M. Radojčić, Tragom izdaje. Svedočenja o izdaji četnika i streljanju na Krušiku u Valjevu 1941, Valjevo, 1987, str. 63-64).
http://www.znaci.net/00001/242_5.pdf
Među ovih 9 ubijenih 3 su bile žene. „Jelena Gmizović, učiteljica iz Seče Reke. Strahovito mučena, silovana, usijanim gvožđem paljena po vratu i po butinama. Na desnoj butini udarac nožem. U levoj članak udario eksplodirajući metak. leva ruka prebijena. Na desnoj butini rana od metka. Milena Kosovac, učiteljica iz Taora, strahovito mučena, silovana, modrice po celom telu od kundaka. Izbijeno nekoliko zuba. Na desnoj nozi ogromna rana od noža. Na obema butinama vide se opekotine. Izbijeno levo oko. na vratu opekotine. na listu leve noge rana od noža.“ (Isto, str. 64-65).
Sačuvane su fotografije žrtava koje se danas čuvaju u Arhivu Jugoslavije, u fondu Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača. Fotografije leševa Mileve Kosovac i Jelene Gmizović objavljene su u knjizi: Žene Srbije u NOB, Beograd, 1975.
U napadu na partizansku bolnicu u Gornjoj Gorevnici kraj Čačka, 5. novembra 1941, četnici DM su zarobili 12 partizana. Jednog su ubili na licu mesta, a ostale su sproveli u Brajiće gde su ih streljali. Među njima je bio i Stojan Koraksić, otac poznatog karikaturiste Predraga Koraksića Koraksa.
Početkom novembra 1941. četnici DM su u Kostojevićima, između Bajine Bašte i Seče Reke, zarobili su 10-ak lokalnih partizana. Odvedeni su u Kosjerić, da bi njih 7 bilo sutradan streljano.
Najveća grupa zarobljenih partizana koji su preko Ravne Gore i Slovca oterani i predani Nemcima u Valjevu, pala je četnicima u ruke u toku borbe u Karanu, 8. novembra 1941. (ukupno 115 partizana i simpatizera NOP-a zarobljenih kod Karana, od ukupno 365 predatih Nemcima). Poznata su njihova imena i osnovni podaci. Iz ove grupe od 115 zarobljenih partizana kod Karana, njih 81 su streljani na Krušiku kod Valjeva od strane Nemaca.
Iz ove grupe od 115 zarobljenih kod Karana, četnici DM su pred sprovođenje na Ravnu grou izdvojili njih 7 i poubijali ih na zverski način u Glibaćkom potoku. Poznata su njihova imena. (Isto, str. 102).
Četnička grupacija iz okoline Mionice napala je prvih dana novembra 1941. ranjenike i sanitetsko osoblje iz Posavskog i Kosmajskog NOP odreda (33 lica), zarobila ih i sprovela na Ravnu Goru. Najveći deo ovih zarobljenika streljan je na Ravnoj Gori: ukupno 30 zarobljenika, od čega 13 žena (lekarke i bolničarke). Poznata su njihova imena. Pred streljane bili su zlostavljani od četničkog kapetana Ilije Orelja. Sačuvan je određeni broj svedočanstava preživelih zatočenika improvizovanog četničkog zatvora u Brajićima, u kojem su zarobljeni partizani mučeni i ponižavani.
http://www.znaci.net/00001/242_17.pdf
http://www.znaci.net/00001/242_18.pdf
Od 365 zarobljenih partizana koje su četnici DM predali Nemcima posredstvom Pećančevog vojvode Jove Škave, njih 263 je streljano na Krušiku pokraj Valjeva, 27. novembra 1941. Poznata su njihova imena i osnovni podaci.
http://www.znaci.net/00001/242_22.pdf
http://www.znaci.net/00001/242_23.pdf
http://www.znaci.net/00001/242.htm
Bilans novembarskih četničkih zločina u čačanskom kraju:
68 direktno usmrćenih zarobljenih boraca (34 u Brajićima, 16 na Vencu u Lisi i 18 pojedinačno ubijenih po selima).
71 usmrćen na Krušiku u Valjevu od strane Nemaca kojima su ih četnici isporučili.
Ukupno: 139 stradalih
Od pada slobodne teritorije do kraja decembra 1941. četničke jedinice na čačanskom području usmrtile su 97 partizanskih boraca, od čega na mestima masovnog streljanja zarobljenika u Donjoj Trepči, Mojsinju, Trbušanima. Ostalih 56 ubijeni su pojedinačno.
Ako se uzmu usmrćeni u novembru 1941, bilans četničkih zločina nad zarobljenicima i simpatizerima NOP-a u čačanskom kraju iznosio je 166 usmrćenih pripadnika NOP-a direktno od četnika (svejedno da li su bili legalizovani ili ne). Ako ovom broju pridodamo još 449 partizana koje su četnici DM, legalizovani četnici (prethodno četnici DM) i Pećančevi četnici u čačanskom kraju zarobili i potom ih predali Nemcima, a Nemci ih ili streljali ili pslali u logore, gde su ovi ubijeni kasnije, ukupan broj iznosi: 615.
U Rošcima 5. decembra 1941. četnički komandant Manojlo Korać, čiji je odred bio legalizovan, a neposredno pre toga pod komandom DM, streljao je 11 zarobljenih partizana.
Iz Dragačeva četnici pod komandom Miloja Mojsilovića, Dača Simovića i milutina Jankovića isporučili su Nemcima oko 150 zarobljenih partizana i simpatizera NOP-a. Poznata su njihova imena i osnovni podaci.
Inače, na području Čačanskog sreza (opštine Čačak, Gornji Milanovac i Lučani), četnici su 1941-1945. ubili neposredno 702 osobe, od čega 99 žena. Streljano vatrenim oružjem – 457 (od toga 38 žena), usmrćeno klanjem – 209 (od toga 61 žena), a na drugi način njih 35 (uglavnom batinanjem do smrti). Toliko o junačinama čiča Draže, koji su ostavili trag u srpskoj istoriji tako što su klali žene.
(Podaci iz knjige Čačanski kraj u NOB, Čačak, 1977. - ove podatke još niko nije osporio, iako su Timotijević i Davidović nešto slično pokušali, ali bezuspešno).
Ovi podaci preneti su u sledećojpublikaciji:
http://www.znaci.net/00001/38.htm
|