offline
- raketaš
- Stručni saradnik foruma
- Pridružio: 07 Nov 2013
- Poruke: 5241
|
Možda da ovaj dio o Barutani prebacimo na Vojnu indistriju bivše države , a da ovdje ostavimo samo ono što je baš vezano za te male rakete .
O razmjerima te vojne industrije i o prihodima koje je ona stvarala dovoljno govori podatak da je u barutani u zlatno doba radilo 1400 radnika od cca 10000 žitelja Kamnika . ili još bolje o tome govori ova fotografija sa objekta 92 ... u njemu je dozvoljeno smještanje 120 TONA crbnog baruta , a to nije bio jedini takav objekat u barutani , niti jedino takvo skladište u jugi.
Proizvodnja crnog baruta je alkemičarski zanat , i nikad na početku ne znaš što ćeš dobiti na kraju  , a Vojna Kontrola je bila nemilosrdna , 100 grama topovske pripale je moralo dati neki gradijent porasta pritiska u barutnoj komori i neku energezsku vrijednost i tu nema mrdanja, od te topovske pripale je dalje zavisio porast tlaka u topu, ako je pripala mlitava onda nema početne brzine projektila , a ako je pripala prežestoka onda dobijemo zatvarač od topa zabijen u zemlju. 
Sve se baziralo na miješanju raznih serija i šarži , ako je nama u Pretisu trebalo 10 tona baruta za pripale ( serija od 100000 granata ) onda su oni amo u barutani morali napraviti tih 10 tona u desetak šarži , ali svaku tu šaržu izmješati sa drugim šaržama od prije deset godina , i onda od 110 tona tako izmješanih šarži nama dati naših 10 tona .
Hvata me jeza od toga , od ulaska u skladište , u mješaonu , u bunker sa kolodrobom...
Valjcima teškim po 5 tona promjera 1,5m i širokih pol metra, koji se polako okreću po pisti , a na pisti 50 kilograma crnog baruta, komande daljinske.... pustiš malo više vode u mlinsko kolo koje okreće kolodrob , a video nadzor preko zrcala, tako postavljenih da kad grune ne dobiješ zrcalo u oči, osvetljenje bunkera , kao kod graditelja piramida putem zrcala 
Kad su tamo negdje pedesetih uveli inovaciju u pogon- elektro rasvjetu , radnici nisu dolazili na posao , tjedan dana  , to je jedino radno mjesto gdi sam mogao reći šefu da nisam raspoložen za posao i malo odahnuti  ali su to i meni radnici mogli reći i otići u šumicu na meditaciju, ili zapaliti cigaretu . A to paljenje cigarete je posebna drama , morao si skinuti radno odijelo ,staviti mokru maramu na glavu , a oni sa bradom i brkovima smočiti to sve , šef podijeli cigare i sve ih pali jednom velikom šibicom , koju ugasi po protokolu i unese u dnevnik rada, broj cigara i tko puši.
Sjećam se i uvijek mokrih nogu , nisi smio ući u svojim cipelama u objekat , već u specijalnim nanulama , a one šuplje , a pred objektom plitki bazen par centimetara , u njemu voda, taman da se smočiš, a bazen ne možeš preskočiti , a i da ga preskočiš letiš odmah natrag na glavačke kroz oduvnu stijenu u veliki pravi bazen dubok metar pun vode.
Ja sam ovu priču počeo ponukan tim čarobnim krugom kako smo od Mišonje pa preko Kamničkih protugradnih, i Tivatsko Titogradskih raketa došli do Čaplje i Obada. Veličanstveno u tome svemu je da su se na forumu pojave fotke, neke drage uspomene , iz hodnika upravne zgrade Pirotehnike, nakon četredeset i nešto godina ... a znam u kom su ormaru stajale  .
|
