NOVJ i JVUO 1941-1944

49

NOVJ i JVUO 1941-1944

offline
  • Pridružio: 09 Jan 2009
  • Poruke: 676

Dobro ja iman drukčije i provjerene informacije te u mom kraju nije bilo srba nije ih trebalo braniti ,ja samo govorim o zločinima u zamosorju i cetinskom kraju te iznosim činjenice koje su se odvijale u to vrijeme
http://www.znaci.net/00001/15_15.htm



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • Pridružio: 22 Okt 2009
  • Poruke: 452
  • Gde živiš: Boka kotorska

Jim Goose ::Dobro ja iman drukčije i provjerene informacije te u mom kraju nije bilo srba nije ih trebalo braniti ,ja samo govorim o zločinima u zamosorju i cetinskom kraju te iznosim činjenice koje su se odvijale u to vrijeme
http://www.znaci.net/00001/15_15.htm


A je bilo i sam to kažeš...komunista....



offline
  • Pridružio: 09 Jan 2009
  • Poruke: 676

Izvori : Internet - wikipedia,Josip Majski: Zločin koji traje. Istina o zločinima u selima Cetinske krajine 1944., Zagreb: Razlog 2007. (2., prošireno izdanje; 1. izd. 2004.)


Već 9. rujna 1943. zrakoplovima iz Mostara u Sinj prebačeni dijelovi 7. SS divizije „Prinz Eugen“. Na putu za Split, u Brnazama, pripadnici divizije ubili su 38 osoba, a mladoga franjevca Rafu Kalinića živoga su bacili u vatru. Pripadnici iste divizije u Aržanu su ubili 28 osoba i zapalili crkvu8, u Veliću strijeljali 11, u Jabuci 16, u Košutama 41, u Turjacima 20, u Vojniću 259 osoba. U Sinju su nešto kasnije za odmazdu strijeljali također 25 osoba.......

Akcija je krenula iz pravca Imotskoga 25. ožujka 1944. U Gali su pripadnici posljednje skupine bojne 7 SS divizija „Prinz Eugen“ ubili troje civila. Dolaskom u Otok, u zaselak Milanovići, pripadnici iste bojne skupili su stanovništvo bez obzira na spol i godine, odveli u nekoliko kuća, neke strijeljali, a neke poklali i zapalili. Nakon toga, isto su učinili i po drugim zaseocima. Sveukupno, ubili su 187 djece, žena i staraca i zapalili većinu kuća........

A to je bio samo početak!!!

Dogodio se i zločin u Rožama, u zaseoku Miljen. 28. ožujka, pripadnici druge skupine bojne 7. SS divizije prolazili su kroz ovaj zaselak prema Voštanima. Partizani su zapucali i ranili jednoga njemačkog časnika. Iz kolone se izdvojila manja skupina, vratila u zaselak te ubila i zapalila 22 osobe. 22 za jednog ranjenog...niti zločinci iz Kragujevca se nebi ovoga "posramili"!

369. "Vražja" divizija, u čijem su sastavu Hrvati, također je bila na tom terenu, sudjelovala u operacijama uz bok SS-ovcima, ali nije poznato da su izrazili nekakvo negadovanje na njihove postupke. Vlasti NDH žalile su se, Nijemci su ih ignorirali a Pavelić je smijenio jednog ministra na zahtijev Nijemaca, jer je ovaj "preoštro reagirao".

Bilo je prosvjeda koji su uzrokovali ozbiljan diplomatski incident te su zavrsili smjenom ministra vanjskih poslova NDH. U izvjescu su spominjani i preobuceni cetnici kojih je oko 70 pohapseno u Splitu. Pored toga na sudjenju njemackim generalima u Beogradu spomenuto je i ovo:
— A znate li za zločine izvršene prilikom vaše ofenzive na Biokovo. Na primjer, u Kozicama je strijeljano 12 civila. — Prvi put čujem imena tih mjesta i trebao bih sekciju. — Dobit ćete kartu u dokaznom postupku. Znate li za pljačku sela Klenak, za palež i pljačku Potklenka, Ravče, Potprologa... — Ne mogu se izjasniti. Ne znam jesu li moje trupe tamo bile. — Sjećate li se pohoda kombiniranih njemačkih trupa, kojima ste vi komandovali, u ožujku 1944. u Sinjskoj krajini? — Izveo sam jedan pohod u području Sinja. Ali ne znam da li vi taj pohod poistovjećujete s onim što mi ga predbacuje optužba. Trebao bih kartu da to utvrdim. — Imali ste pod komandom bataljon »Prinz Eugen«, divizije, bataljon 369. »vražje« divizije i jedan bataljon vaše divizije. — Ako me sjećanje ne vara, sastav je bio malo drugačiji: iz 7. SS divizije bio je jedan bataljon, ili čak dva i dijelovi protutenkovskog odreda »Prinz Eugen«, tu je bio jedan improvizirani štab puka, zatim bataljon potpukovnika Meckel-burga, pa bataljon 369. divizije... To sve pod mojom komandom, a u pothvatu su sudjelovali i neki bataljoni, desno od nas, koji nisu bili pod mojom komandom.. — Iz koje divizije? — Držim da je to bila 264. divizija. — Sjećate li se spaljenih sela? Koliko dugo ste bili na pohodu? — Dva ili tri dana. Nego, zaboravih: imao sam pod komandom i bataljon 92. motoriziranog puka. Izvođenje akcije mi je naredio general Phlebs. — Rekoste: dva-tri dana. Dovoljno vremena da na tom pohodu ubijete oko dvije tisuće ljudi? — Bio sam taktički rukovodilac operacije i provodio sam je kako mi je to odredio komandujuć? general. — A jeste li čuli za dvije tisuće žrtava? — Ne. — Ta to vam je moralo biti poznato. Rukovodstvo »nezavisne« Hrvatske je oko toga diglo buru. Intervenirao je i vaš poslanik Kasche.
Kad je Schmidthuber preuzeo komandu 7. SS divizije, čak su i kod njega intervenirali zbog toga zločina, jer se, navodno, radilo o nepartizanskim selima, iz kojih su ljudi mahom bili u domobranima ili ustašama. Kubler je tada rekao nešto što se na ovom generalskom procesu čulo u više navrata: ako je bilo zločina, bili su počinjeni od ustaša, ili — drugdje — od četnika. Točno je daje na području tzv. Nezavisne države Hrvatske samo od svibnja do kolovoza 1942. godine ustaško, od Nijemaca i Talijana zaštićeno, zločinstvo uništilo oko 80000 života, ali »danak u krvi« su prvi naplatili Nijemci: »... akcija njemačkih trupa podstiče ustaše na masovne zločine...« Prve masovne represalije Nijemci su izvršili 8. i 9. svibnja 1941. godine u krajiškom selu Kijevu. Tamošnji stanovnici su bili pružili otpor ustašama, koji bježe, a onda u selo dolazi bataljon 713. posadne divizije: hapsi 450 muškaraca, djece, žena i staraca, a mnogi od njih sutradan vise obješeni u Sanskom Mostu. Odlazeći iz sela, Nijemci su selo spalili. Kad je taj zločin počinjen, Kubler je bio u Solunu. O tome bi više mogao znati Fortner, samo sud mu 1947. nije mogao pokazati dokument o represaliji, koji je tek mnogo kasnije dobiven od Amerikanaca (NAW, T-315, R-1242). A Kubler, koji je u svojoj završnoj riječi na procesu, uz teatralne geste, bahato ustvrdio — kako je sasvim uvjeren da »118. lovačka divizija nije mogla ostaviti rdav utisak u Hrvatskoj, kao stoje to već rekao i general Fortner«, trebao je sudu objasniti kako je i zašto ubijeno 2000 nevinih ljudi u Cetinskoj krajini 1944. godine. Citirat ćemo ustaški izvještaj o tome zločinu: »promičbe-nog ravnateljstva za Dalmaciju« od 3. travnja: »... Nisu bili ubijeni samo muškarci sposobni za oružje, nego isto tako žene, djeca i starci. Nije bio zaklan samo pojedini član obitelji, nego sva obitelj. To je najbjelodaniji dokaz da to nisu bili podhvati čišćenja, nego podhvati istrebljenja hrvatskog življa. Dieca su hitcem iz samokresa bila ustreljena u kolijevkama. Žene su bile parane, a muškarci razapinjani; čitave hrpe živih ljudi u vatru bacane. Ovakvih zvierstava i grozota ovaj sviet ne pamti, a teško će ih više ikad i zapamtiti... Kako su ova zvierstva ubijanja i klanja na narod djelovala, ne treba ni govoriti. Razočaranja koja je ovaj narod doživio nebrojeno puta u bližoj i daljoj poviesti sada je okrunjeno ovim najnovijim sredstvima pripadnika njemačkih oružanih snaga. Ovom prigodom valja istaći da su partizani za vrijeme svog trogodišnjeg boravka u ovim selima bili čitavo vrijeme pasivni (prema stanovništvu) i da nisu ni jednog člana, a kamo li čitavu obitelj pojedinih domobrana, ustaša i legionara ubili. Njihova promičba u ovim krajevima imat će još jedan adut više...« Specijalno ustaško izaslanstvo je odmah poslije pokolja u poharana sela Cetinske krajine poslalo fotografe »promičbenog povjerenstva«, koje je javilo da su »sva zvjerstva... snimljena isti dan« te su »negativi upućeni po vojničkom tekliću, ustaškom zastavniku Strmeckom, u Zagreb Zapovjedničtvu ustaške vojnice i ostalim vlastima.« Dr Gučetić je iz saopćenja ustaških vlasti optuženom pročitao samo neke dijelove: »... U selu Otok, komšiluku Miljanići — Litrići sakupili su pripadnici SS odreda 25 osoba i zatvorili ih u zajedničku kuću. Kod prozora i k^d vrata postavili su strojnice, ako bi netko pokušao iskočiti, a iza toga su bacali bombe kroz male prozore u kuću i kuću zapalili. Od 25 osoba spasilo se samo troje, koji su ostali teško ranjeni, izvukavši se ispod mrtvih roditelja. Iznakažena tijela samo su žene, djeca i dvojica staraca, dok se svi ostali pripadnici te obitelji za vojsku sposobni nalaze u hrvatskim oružanim snagama. U komšiluku Trape zatvoreno je u jednoj kući 45 osoba i kuća je zapaljena... U selu Cvrlje zaklano je i zapaljeno 150 osoba, i to sve rodoustaških i domobranskih obitelji. Iz ovog sela nema ni jednog medu odmetnicima (partizanima)... te su ostala samo pusta garišta... U selu Strana zapaljeno je šest osoba, a sve kuće također su samo garište... U selu Smilčićima ubijena su četiri brata ijedno njihovo dijete. Četiri zapaljena, a četiri ranjena bačena u vatru, dok su drugu četvoricu ubili ispred kuće... U istoj kući ubijeno je jedno dijete iz samokresa u kolijevki, i to nabojem u oko. Ovom prigodom nije poginuo ni jedan partizanski borac. Naknadno se saznalo za ostala zvierstva... U selu Ratkovci-ma, što ubijeno što zaklano bilo je 77 osoba... Ni jedan iz toga sela nije bio .partizan. U Krivodolu zaklano je i zapaljeno 300 osoba, u Gribišićima 10, u Šipićima 65, u Bandovki i Blaževićima 80, u Voštanima 645, a u Rudi 700. Iz posljednja dva sela koja su najviše stradala nema ni jednog partizanskog odmetnika, iako su tu odmetnici gospodarili preko dvije godine. Ovo su samo neki podaci...« General Kiibler dugo je šutio poslije prevednog izvještaja. Na pitanje da li je razumio tekst, samo je tiho izustio: — Da! — ali već trenutak kasnije ustvrdit će da su tu sudjelovale jedinice ustaša i domobrana pod komandom generala Sirnica, a »od moje divizije ovdje nije bilo nijednog bataljona«: — Ja sam imao samo taktičko vodstvo po nalogu generala Phlebsa, koji mi je u pojedinostima propisao kretanje. Nisam poznavao ni trupe ni oficire. A tu su sudjelovala i jedan ili dva bataljona iz divizije koja mi nije bila potčinjena. Tek kasnije sam o tome nešto više čuo. Pojedinosti ne. General Phlebs mi je oduzeo istragu... — Ali činjenica je da ste vi komandant operacije. I činjenica je da su zločine počinile njemačke trupe, i to trupe koje ste vi, kako rekoste, imali pod taktičkim vodstvom. — Disciplinski mi SS jedinice nisu bile potčinjene... Tužilac je zatražio razjašnjenje uloge trupa generala Sirnica. Citira zapovijed: sve snage su pod zapovjedništvom štaba 118. divizije. Odatle se vidi daje Kiiblerov operativni štab izradio plan operacije čišćenja Cetinske krajine. — Gospodine tužioče, već sam rekao: imao sam samo taktičko vodstvo. Ponavlja se, samo u detalju različito, sve ono što smo već čuli od Lohra do Kublera. Dok nema dokumenta, nema ni govora o sudioništvu u zločinu, a kad se to dokumentom dokaže, onda — priznajući zločin — ne priznaju sudioništvo, jer »kako povjerovati da su trupe kojima sam komandovao zločinačke«, kako itko može uopće posumnjati u besprijekornost časti dugogodišnjeg oficira Wehrmachta! Kad već nema izlaza, i kad je ponos zgažen, kad je čast bačena, kad su trupe ipak — po svom vlastitom izvještaju — izvršile zločin, klale djecu, »parale žene«, palile u zapaljenim kućama staro i mlado, onda se pozivaju na bespogovornu disciplinu njemačkog vojnika, koji je »dužan da sluša svaku naredbu«, pa su se pri tome, i to je učinio upravo Kubler u završnoj riječi, pozivali i na jedan Staljinov stav (»Naređenje komandanta za podređenog je zakon«). U zaključnom dijelu ispitivanja Kubler je govorio o svom odlasku iz Jugoslavije (12. lipnja 1944), o ratu u Poljskoj (»na Visli, južno od Varšave, kod Varke«), o odmoru kod kuće, o ponovnom dolasku na naše ratište (»Kad je komandant 1. planinske divizije južno od Beograda opkoljen i od partizanskih divizija desetkovan, trebao sam preuzeti komandu nad ostacima divizije, a onda sam komandovao korpusnom grupom u prostoru Vinkovci—Vukovar do 12. prosinca 1944«), o boravku u Mađarskoj, zatim o tome da je komandovao 1. skijaškom lovačkom divizijom uoči kapitulacije i da su ga zarobile američke trupe... / Kubler je 3. rujna 1946. godine izjavio — govor Izvolite najžurnije, ali s velikom pažnjom u pogledu izpravnog šifriranja, uputiti poslanstvu NDH u Berlinu, na ruke glavara [Tomislava Sambugnacha] sliedeću šifriranu brzojavku: Danas sam pozvao njemačkog poslanika i ustmeno izjavio sliedeći prosvied hrvatske Vlade. U okolici Sinja ( Cetina ) i u Poljicama poklali su četnici u njemačkim odorama uz aktivno sudjelovanje SS-divizije Prinz Eugen ovih dana hrvatsko pučanstvo mužkarce, žene i djecu, prema do sada stiglim podatcima još neutvrđeni broj, no svakako preko 400 osoba. Razumljive i opravdane hrvatske protumjere pokušale su njemačke vlasti u Splitu prietnjom sile zapriečiti. Dalje nešifrirano: 0 tom primila je hrvatska vlada sliedeću brzojavku ministra za oslobođene krajeve Bulata iz Splita: U Splitu smo saznali za pokolje, koje su izvršili preobučeni četnici u njemačkim odorama u Poljicama i Cetini. Održao sam sastanak sa domobranskim, ustaškim i oružničkim časništvom savezno sa pokoljima. Naredio sam redarstvu uhićenje svih četnika i njihovih simpatizera u Splitu. Nalog izvršen. Do sada uhićeno sedamdeset osoba te se nastavija. Gestapo zahtievao ultimativno puštanje na slobodu onih koji imadu njemački Ausweis, pod prietnjom, da će biti u roku od 10 minuta upotriebljena sila proti straže. Odmah smo postavili tristotine ljudi sa strojnicama pred zgradu. Nakon toga su njemačke vlasti pristale na uhićenje pod uslovom,da im predamo trojicu četnika častnika za vezu Mikočića, koje su se obvezale odmah prebaciti u Srbiju. Molim zatražiti najoštriji postupak protiv zapovjednika i vojnika njemačke vojske, koji su dozvolili,prisustvovali odnosno učestvovali u pokolju, te bezodvlačno izručenje svih četnika u njihovim sastavima. Želi li se osigurati donekle naš autoritet u narodu, onda treba kazne protiv zločinaca izvršiti javno na području zločina. Dalje opet šifrirano: Pozivom na kategoričku izjavu Fuhrera prigodom posjeta hrvatskih državnika u glavnom stanu 1. ožujka, da će se svi četnici u Hrvatskoj razoružati, jer su ne samo naši nego i njemački neprijatelji, ulaže hrvatska Vlada najenergičniji prosvjed i solidarizira se sa traženjima ministra Bulata. Njemačkom poslaniku predan je prievod brzojavke ministra Bulata i slike o pokolju. 'Pridržavši si daljnje korake nakon stiglih detaljnjih izvještaja sastavite notu, podpisanu od odpravnika poslova i predajte je najžurnije osobno državnom tajniku Steengrachtu.Izviestite o učinjenom brzojavno. Ministar Dr.Perić.
26.03.1944 osvanuo je nacrnji dan u povijesti cetinske krajine.Horde zla su zavile krajinu u crno,točan broj mrtvih nije utvrđen,barata se brojkama od 1600-2300 mtvih a danas s enajviše barata sa 1800.Najmladja žrtva ima 5 dana a najstarija 101 godinu,žrtve su ubijane mecima,nožima,žive spaljivane.Jugoslavensko i hrvatsko tumačenej ovog dogadjaja s erazlikuju.Po jugoslavenskoj historografiji zločin su počinili pripadnici SS Prinz Eugen divizije i 369 ustaške divizije dok se u samostalnoj Hrvatskoj tvrdilo da su zločin počinili samostalno SS-ovci.Dok se za zločin u Kragujevcu otprilike zna povod,barem koliko ja znam nije poznat.Iako je cetinska krajina pretežno ustanički kraj u nastradalim selima gotovo da uopće nije bilo partizana,uglavnom su bili domobrani mada ni njih nije bilo puno,neki velikih borbi tada nije bilo pa je taj zločin zaista strašan.Pošto su sve žrtve bili Hrvati zanima me da li je vlast NDH ikako reagirala.Dokumentacija o strašnom zločinu u Zagrebu je nestala 90-ih,vjerovatno nije4 nestala nego je uništena po direktivi odozgor a da slučaj bude još teži nestaje dokumentacija i u Beogradu pa je nastala opasnost da dodje u pitanje jeli se to uopće dogodilo.
Josip Majski tada 10-injak koji se spasio bijegom iz sela iako je bio ranjen.Prija nekoliko godina je izdao knjigu o tom dogadjaju,našao je još nekoliko preživjelih i jednu fotografiju snimljeno nekoliko dana poslije.Srećom zločin se spomenuo i na nirbeškom procesu pa tako sigurno neće past u zaborav.

28.-29. ožujka 1944. u sedam sela istočnog dijela Cetinske krajine (Krivodol, Podina, Otok, Ruda, Ljut, Rožame, Voštane), ispod Kamešnice, pripadnici SS divizije "Prinz Eugen" (uglavnom folksdojčeri iz Banata) i ustaške 369. divizije ("vražja divizija") pobili su oko 1.800 žitelja. (str. 7.) Autor se spasio bijegom. (str. 26-27) Ubijeno 27 članova naše najbliže obitelji i rodbine, od toga 17 djece. (str. 31) Također je 26. ožujka u mosorskom selu Dolac Donji (tadašnja općina Omiš) pobijeno 275 žena, djece i staraca, a u selu Human na otoku Braču pobijeni svi muškarci stariji od 14 godina. (str. 7)

O ovom događaju govori Izvještaj ravnateljstva promidžbe NDH za Dalmaciju, upućen 3. travnja 1944. godine glavnom ravnateljstvu za promidžbu u Zagrebu, o krvoprolićima u Cetinskoj Krajini. Objavljen u feljtonu Antuna Miletića u beogradskoj "Politici" 17. juna 1979.. (str. 51-54) »Izvršili su pothvat istrebljenja najčišćeg i najpoštenijeg hrvatskog življa u Cetinskoj krajini.« (cit. na str. 51) »Ovom prigodom valja istaknuti, da su partizani za vrijeme svog trogodišnjeg boravka u ovim selima bili čitavo vrjeme uglavnom pasivni i da nisu ubili nikoga.« (cit. na str. 52)

Majski zaključuje: »U selima pod partizanskom kontrolom ljude je trebalo pobiti baš zato što su katolici.« (str. 54) On citira dopis dr. fra Ota Knezovića Anti Paveliću o problemu "dalmatinske rasice" (rasica = umanjenica od "rasa"), koji osvjetljava odnos prema tamošnjim ljudima, kojima se ne priznaje da su pravi Hrvati. »Trebat će odlučno riješiti pitanje dalmatinske rasice. Primorski gradovi dalmatinski grdna su mješavina starih Latina, Vlaha, Talijana, Slavena i Hrvata, pa je iz te smjese izašao posebni tip i soj ljudi koji nisu bili nikada Hrvati niti su osjećali za hrvatsku državu. Danas još manje. Što su kod Srba Cincari, to su kod nas dalmatisnki gradovi. Vlast, novac, egoizam nad sve.« (cit. na str. 79, prema Viktor Novak: Magnum Crimen, str. 662) O njihovom "egoizmu" svjedoči da nisu bili spremni ginuti u Rusiji za interese ustaških gospodara, njemačkih nacista. Kad je Pavelić 2. srpnja 1941. izdao poziv za javljanje dobrovoljaca u legije za rusko ratište, već nakon jednog tjedna javilo se 5.000 dobrovoljaca, a gotovo 95% bilo je iz BiH. Vrlo malo iz sjeverne Hrvatske i iz Dalmacije. (str. 4Cool

Prvo dolazi 369. divizija, a zatim SS divizija "Prinz Eugen", koja vrši masovno streljanje. Djelovali su očito koordinirano. (str. 27-2Cool Kao predstavnici građanske uprave, neka vrsta političkih komesara, bili su pri diviziji "Prinz Eugen" dr. Lovro Sušić i Vjekoslav Vrančić, a pri 369. diviziji Ivica Frković. (str. 54, 59 - B. Krizman: Pavelić između Hitlera i Mussolinija, str. 488)»Pokolj kojeg sam bio svjedok i koji opisujem potvrđuje da su ustaše bili sluge njemačkih fašista.« (str. 32) »Slčnu su ulogu ustaše odigrale i kad su četnici izvršili pokolj u selu Gata kod Omiša, 1. listopada 1942. godine. Iako su bile prisutne, ustaše nisu ni pokušale spriječiti pokolj.« (str. 32-33)

Vrlo je malo partizana bilo iz tih sela. Iz Voštana samo jedan. Trojica su bila u ustašama, a njih 20 u domobranima. (str. 41) Svi domobrani bili su u vrijeme pokolja u vojsci i gotovo svi su preživjeli rat. Nakon pokolja gotovo sva moja rodbina otišla je u partizane. Neki su bili mobilizirani tijekom ljeta i jeseni 1944.. Jedanaestorica iz Voštana poginula su u partizanima. (str. 42)

Domobranski poručnik Višćun u selu Karlov Han nakon pokolja je došao u selo i izrazio ogorčenje. Naš susjed Jozo Akrap, zvan Pavlov, bio je legionar, ali mu je cijela obitelj pobijena. On i poručnik sa cijelom domobranskm satnijom otišli su kasnije u partizane. (str. 34)

Naši susjedi, bosanske ustaše u selu Golinjovo (rodno selo bankara Bože Prke) uz obale Buškog blata svoje su susjede Srbe 1941. godine žive pobacali u jamu na zapadnom dijelu jezera. Slično Čaprazlije, rodno selo Ante Đapića, ljeti 1941.. (str. 33-35, 132)

Danas se događaj vrlo grubo faslificira. Susreo sam mlađe ljude iz tog kraja, bliske crkvenim krugovima, koji su tvrdili da su zločin počinili partizani preobučeni u njemačke uniforme, odnosno četnici. Takvu priču gorljivo prenose i neki ljudi iz susjedne Bosne (okolice Livna i Tomislavgrada). (str. 7) »Na neki je način razumljivo tko nam donosi tu 'istinu' kada znamo da je sadašnji župnik don Petar Kukić došao u Voštane sa slikom ustaškog poglavnika Ante Pavelića. Tu sam sliku vidio u njegovoj kuhinji.« (str. 7-Cool To je bilo 1996., u doba mise zadužnice za žrtve iz 1944. (str. 94)

O tom zločinu ne znaju ni naši najbliži susjedi na području Dalmacije. (str. 31) Nakon dolaska na vlast HDZ-a, Ulica kamešničkih žrtava u Trilju preimenovana je u Ulicu kralja Tomislava, a Ulica žrtava fašizma u Splitu u ulicu Domovinskog rata. (str. 19) Spomenik žrtvama fašizma sela Voštane srušen eksplozivom 1991. Poznato je koji su ljudi to učinili - dvojica seoskih "talibana". (str. 40, 43) Nakon toga su mještani prikupili 50.000 DEM i sagradili kapelicu, koju je 1994. blagoslovio splitsko-makarski nadbiskup mons. Ante Jurić. Svake godine na godišnjicu pokolja organizira se misa zadušnica za žrtve. (str. 40) Prigodom blagoslovljenja, nadbiskup kaže da su "neki te zločine htjeli pripisati Hrvatima". (str. 94)

Popisa žrtava na toj kapelici nema, kao što nisu imenovani ni počinioci zločina. Odlučio sam to zabilježiti na ploči naše obiteljske grobnice. Tamo je zapisano: »Zločinci SS div. 'Prinz Eugen' i ustaška legija 369. div., dana 29.03. 1944. pogubili su članove naše obitelji (...)« (str. 162-163) Nakon nekog vremena dobili smo poruku: »Uništite ovu nadgrobnu ploču, ako nećete vi sami (...)«, zbog toga što se spominje ustaška legija. Neki članovi obitelji naknadno su tankom mramornom pločom pokrili dio teksta u kojem se imenuju počinioci zločina, tako da je ostalo samo »29.03. 1944. pogubili su članove naše obitelji»« (str. 163, slika na str. 178) Teško je razumjeti i zašto povjesničari Dušan Bilandžić, Ivo Goldstein, Hrvoje Matković, Dragutin Pavlinović ni riječju ne spominju ove zločine. (str. 165)

Tome prikrivanju i zanemarivanju slijede direktni falsifikati. Dr. Nedjeljko Mihanović u svojoj knjizi "Politički Parnas" (str. 21) spominje da su četnici u Donjem Docu 26. ožujka 1944. poklali i u kućama zapalili 272 osobe, od toga 103 djece, te tvrdi da je to »u našoj službenoj historiografiji prešućeno i zaboravljeno.« (cit. na str. 166) Mate Šimundić u knjizi "Hrvatski smrtni put" (Split, 2001) navodi priču o »Pokolju u Sinjskoj krajini«. Spominje da je jedna postrojba 7. SS divizije 26. ožuja osvanula u Donjem Dolcu, selu na sjeveru nekadašnje Poljičke Kneževine. »U njihovovim se redovima našlo između 50 i 100 četnika, koliko se približno dalo utvrditi.« (cit. na str. 166) Razlikuju se od Nijemaca-folksdojčera po ijekavskom govoru. (str. 166-167) Don Frane Mihanović u članku "Krvavi i crni dolački dani", u knjizi "Da se ne zaboravi".

Nema nikakvih dokaza da je zaista bilo nekih četnika. "Sve se radi po poznatoj Gobelsovoj metodi kako deset puta ponovljena laž postaje istina." (str. 167)



Gore navedenim podacima o zločinu i današnjem odnosu prema njemu dodajem biografske podatke o autoru knjige, te kako on opisuje svoju motivaciju i razmišlja o djelovanju, nasilju i zlu općenito. NIje direktno vezano za temu, ali mislim da je zanimljivo za sve, koji promišljaju o motiviaciji borbe za pravdu, spremnosti za žrtvu ali i za ubijanje, gdje se mogu izgubiti sve kočnice.

Josip Majski, punim imenom Jozo Božin Akrap-Majski, r. 1932. u Voštanima, Cetinska krajina. Kao 12-godišnjak, 29. ožujka 1944., uspijeva pobjeći od pokolja u kojem su pobijeni gotovo svi stanovnici sela. Završio srednju tehničku školu u Splitu, zatim fakultet elektrotehnike u Ljubljani te postdiplomiski studij na ETF Ljubljana 1976.. Od 1963. radi u " Iskri". te na drugim poslovima kao inženjer do mirovine 1993.. Objavio je neke stručne radove s područja kibernetike i upliva tehnologije na vrijednosne sustave. Navodi za sebe: »Prvi sam iz svog sela koji je završio fakultet i postdiplomski studij.« (str. 9) Zanimljivo - to mu je sajedničko sa Tončom Erjavcem, koji je napisao knjigu o svom selu "Španovica".

O svojem djetinjstvu i odgoju: »Odgojen sam u patrijarhalnoj sredini i obitelji koja je njegovala kršćanske vrijednosti. Odgajali su me u ljubavi i učili da poštujem obitelj, rodbinu i druge ljude, bez obzira na vjeru i naciju. Odgojen sam u duhu socijalne pravde i samopoštovanja.« (str. 102) Usvojio je antiklerikalizam Stjepana Radića. (str. 117) »Ne moramo svi pasti onu travu koja raste na prostoru Vatikana, a koju su naši preci pasli tisuću i tri stotine godina.« (str. 103) Uz noepovjerenje prema Crkvi kao instituciji i njenoj hijerarhiji, ostaje ukorijenjen sustav kršćanskih vrijednosti. »Kao seljački sin, odgojen u sustavu vrijednosti kršćanskog morala, moram se suprotstaviti rehabilitaciji nacifašizma i nacifašista unutar svog naroda.« (str. 8 )

O motivaciji velikog broja Hrvata, koji su sudjelovali u Narodnooslobodilačkom pokretu (za što je osobno bio premlad), govori citirajući Gandhija (samog Stjepana Radića, koji ukorijenjuje svoj pacifizam u tradiciji hrvatskog seljaka, još su 1920-ih godina uspoređivali s tada već svjetski poznatim Gandhijem - op. Z.O.). Gandhi, pobornik nenasilne borbe, upozorava da postoje situacije gdje se od nenasilja treba odustati. »Ondje gdje se može birati samo između kukavičluka i nasilja, savjetovao bih nasilje. (...) Onaj koji bježi, vrši duhovno nasilje.« (cit. na str. 14) Majski zaključuje: »Polazeći od citiranih Gandhijevih misli, sudjelovanje velike većine hrvatskog naroda na strani antifašističke koalicije bila je moralna obaveza u borbi za opstanak.« (str. 14-15)

Posegnuti za nasiljem međutim vrlo je osjetljivo i rizično. Majski uz Gandhija citira i Dostojevskog, čuvenog Velikog inkvizitora koji je izgubio vjeru u Boga, ali dodaje: "Zna se da su najveći zločini oni koji se prave u ime Boga (bilo koje vjere)." (str. 15) U zaključnom dijelu knjige, Majski se vraća ovoj temi, pokušavajući pronići u psihološko objašnjenje ovakvim masovnih zločina. On citira Roberta Raya Liftona, http://en.wikipedia.org/wiki/Robert_Jay_Lifton
američkog psihijatra, koji je uveo pojam "apokaliptično nasilje". On je dao intervju ljubljanskom dnevniku Delo 7. lipnja 2003., kojeg Majski citira. Masovne zločine ljudi su spremni obaviti u ime visokih ideala.

»Apokaliptično nasilje je spremnost da u ime duhovnog očišćenja počinite golemo uništenje, da bi svijet prestao postojati, s ciljem da se napravi prostor za boljega. Utvrdio sam: veliku množinu ljudi moguće je ubiti ako to napraviš u ime apsolutnog poštenja.« (cit. na str. 134-135) To je očito kod Bin Ladena, a manje očito kod Bushove administracije. »Cilj je takvog rata, po Bushu, uništenje svakog terorista na svijetu. Kad svi budu mrtvi, tada će svijet biti oslobođen od zla. To je besmisleno: onaj tko trči po svijetu da bi ubijao teroriste i vodi ratnu politiku, taj uvijek stvara nove teroriste.« (cit. na str. 135) »Apokaliptično nasilje zadovoljava dvje snažne potrebe: duhovno oplemenjivanje i želju za služenjem apsolutnom načelu. Kod apokaliptičnog nasilja počinitelj zločina ne umire. Naprotiv, on je dio svete misije u kojoj se ovjekovječuje. Ljudi su bića koja uvijek traže smisao. Draga nam je misao da vidimo svoju smrt kao dio svetoga nacrta.« (cit. na str. 136)


Guglajući, našao sam članak Ivana Kozlice: Pokolj ispod Kamešnice u ožujku 1944. godine. Prilog rasvjetljavanju nepoznanica iz novije hrvatske povijesti, objavljeno u: Trilski most, List za kulturu, God III, 2008., br. 1 (3), str. 70-7z., izdavač Kulturno društvo Trilj. Na svemrežju je dostupan cjelokupan broj u pdf-u (6 MB).

Pisano je kao znanstveni rad i obavezno treba pročitati. Evo dodajem i prikaz.

Navodi razne izvore, prikazuje širi okvir zbivanja, te točno navodi kretanje jedinica, sukobe te mjesta pokolja i broj žrtava. Kozlica navodi da se o tom zločinu vrlo malo piše i pita se zašto se šuti, dok svi znaju za sličan događaj u češkom selu Lidice. (Isto pitanje o pokolju u selu Lipa, pogledajte poseban topic ovdje). Za Majskog kaže da »donosi zanimljivo osobno svjedočanstvo o pokolju«, ali je njegova knjiga »većim dijelom više politički pamflet u kojem se autor obračunava s Crkvom i novom hrvatskom vlasti.«

On pak navodi da je zaista u akciji sudjelovala i jedna bojna iz sastava 369. "Vražje divizije", ali ističe da oni nisu sudjelovali u pokolju, te da, iako su njeni vojnici bili hrvatski dragovoljci iz domobranskih i ustaških postrojbi, vlasti NDH nisu tom divizijom imali nikakve nadležnosti. Ističe da se akcija pripremala u tajnosti, bez znanja »političkih struktura u Zagrebu i Splitu«. Na zadacima osiguranja angažirana je i jedna domobranska bojna. (Međutim, ni Majski ne tvrdi da "Vražja divizija" direktno sudjelovala u pokolju. Ali - pripremili su teren...)

Sve pokolje počinili su pripadnici III. bojne 14. puka 7. SS divizije „Prinz Eugen“, među kojima je, navodi Kozlica, prema suvremenim dokumentima bilo i Srba iz Banata kao i četnika s područja Dalmacije. Navodi kako su Nijemci surađivali s četnicima, pa je jedan od načina i da ih "sklanjaju" u svoje postrojbe. (Ne smatra međutim potrebnim navesti direktnu ustaško-četničku suradnju, također dobro poznatu.)

Dok amnestira od suodgovornosti hrvatske vojnike u sastavu njemačke vojske, Kozlica smatra važnim istaći kako »određenu odgovornost snose i zapovjednici partizanskih postrojbi«, jer su se povukli pred nadmoćnijim neprijateljem umjesto da »po temeljnim pravilima ratovanja« izginu braneći lokalno stanovništvo od neprijatelja, koji ta pravila ne poštuje. (Srpska sela na području NDH bila su navikla već od 1941. odlaziti masovno u zbijjeg pred ofanzivom jer su znali što ih čeka, ali lokalni Hrvati, očito, nisu ovakav postupak očekivali.)

Vlasti NDH prosvedovale su, Edo Bulat je u Splitu pohapsio 70 četnika, provedena je istraga njemačke vojske, ali nitko nije kažnjen. Nijemci na hrvatske prosvjede u bitnom uopće nisu obratili pažnju, dapače bili su ljuti zbog optužbi i Ante Pavelić je zbog toga smijenio ministra dr. Stijepu Perića. Na terenu, naravno, rezultat je bilo snažno jačanje Narodnooslobodilačkog pokreta.



Vjesala za generale str 274-279
— Sjećate li se pohoda kombiniranih njemačkih trupa, kojima ste vi komandovali, u ožujku 1944. u Sinjskoj krajini?
— Izveo sam jedan pohod u području Sinja. Ali ne znam da li vi taj pohod poistovjećujete s onim što mi ga predbacuje optužba. Trebao bih kartu da to utvrdim.
— Imali ste pod komandom bataljon »Prinz Eugen«, divizije, bataljon 369. »vražje« divizije i jedan bataljon vaše divizije.
— Ako me sjećanje ne vara, sastav je bio malo drugačiji: iz 7. SS divizije bio je jedan bataljon, ili čak dva i dijelovi protutenkovskog odreda »Prinz Eugen«, tu je bio jedan improvizirani štab puka, zatim bataljon potpukovnika Meckel-burga, pa bataljon 369. divizije... To sve pod mojom komandom, a u pothvatu su sudjelovali i neki bataljoni, desno od nas, koji nisu bili pod mojom komandom..
— Iz koje divizije?
— Držim da je to bila 264. divizija.
— Sjećate li se spaljenih sela? Koliko dugo ste bili na pohodu?
— Dva ili tri dana. Nego, zaboravih: imao sam pod komandom i bataljon 92. motoriziranog puka. Izvođenje akcije mi je naredio general Phlebs.
— Rekoste: dva-tri dana. Dovoljno vremena da na tom pohodu ubijete oko dvije tisuće ljudi?
— Bio sam taktički rukovodilac operacije i provodio sam je kako mi je to odredio komandujuć? general.
— A jeste li čuli za dvije tisuće žrtava?
— Ne.
— Ta to vam je moralo biti poznato. Rukovodstvo »nezavisne« Hrvatske je oko toga diglo buru. Intervenirao je i vaš poslanik Kasche. Kad je Schmidthuber preuzeo komandu 7. SS divizije, čak su i kod njega intervenirali zbog toga zločina, jer se, navodno, radilo o nepartizanskim selima, iz kojih su ljudi mahom bili u domobranima ili ustašama.
Kubler je tada rekao nešto što se na ovom generalskom procesu čulo u više navrata: ako je bilo zločina, bili su počinjeni od ustaša, ili — drugdje — od četnika. Točno je daje na području tzv. Nezavisne države Hrvatske samo od svibnja do kolovoza 1942. godine ustaško, od Nijemaca i Talijana zaštićeno, zločinstvo uništilo oko 80000 života, ali »danak u krvi« su prvi naplatili Nijemci: »... akcija njemačkih trupa podstiče ustaše na masovne zločine...« Prve masovne represalije Nijemci su izvršili 8. i 9. svibnja 1941. godine u krajiškom selu Kijevu. Tamošnji stanovnici su bili pružili otpor ustašama, koji bježe, a onda u selo dolazi bataljon 713. posadne divizije: hapsi 450 muškaraca, djece, žena i staraca, a mnogi od njih sutradan vise obješeni u Sanskom Mostu. Odlazeći iz sela, Nijemci su selo spalili. Kad je taj zločin počinjen, Kubler je bio u Solunu. O tome bi više mogao znati Fortner, samo sud mu 1947. nije mogao pokazati dokument o represaliji, koji je tek mnogo kasnije dobiven od Amerikanaca (NAW, T-315, R-1242). A Kubler, koji je u svojoj završnoj riječi na procesu, uz teatralne geste, bahato ustvrdio — kako je sasvim uvjeren da »118. lovačka divizija nije mogla ostaviti rdav utisak u Hrvatskoj, kao stoje to već rekao i general Fortner«, trebao je sudu objasniti kako je i zašto ubijeno 2000 nevinih ljudi u Cetinskoj krajini 1944. godine. Citirat ćemo ustaški izvještaj o tome zločinu: »promičbe-nog ravnateljstva za Dalmaciju« od 3. travnja:
»... Nisu bili ubijeni samo muškarci sposobni za oružje, nego isto tako žene, djeca i starci. Nije bio zaklan samo pojedini član obitelji, nego sva obitelj. To je najbjelodaniji dokaz da to nisu bili podhvati čišćenja, nego podhvati istrebljenja hrvatskog življa. Dieca su hitcem iz samokresa bila ustreljena u kolijevkama. Žene su bile parane, a muškarci razapinjani; čitave hrpe živih ljudi u vatru bacane. Ovakvih zvierstava i grozota ovaj sviet ne pamti, a teško će ih više ikad i zapamtiti... Kako su ova zvierstva ubijanja i klanja na narod djelovala, ne treba ni govoriti. Razočaranja koja je ovaj narod doživio nebrojeno puta u bližoj i daljoj poviesti sada je okrunjeno ovim najnovijim sredstvima pripadnika njemačkih oružanih snaga. Ovom prigodom valja istaći da su partizani za vrijeme svog trogodišnjeg boravka u ovim selima bili čitavo vrijeme pasivni (prema stanovništvu) i da nisu ni jednog člana, a kamo li čitavu obitelj pojedinih domobrana, ustaša i legionara ubili. Njihova promičba u ovim krajevima imat će još jedan adut više...«
Specijalno ustaško izaslanstvo je odmah poslije pokolja u poharana sela Cetinske krajine poslalo fotografe »promičbenog povjerenstva«, koje je javilo da su »sva zvjerstva... snimljena isti dan« te su »negativi upućeni po vojničkom tekliću, ustaškom zastavniku Strmeckom, u Zagreb Zapovjedničtvu ustaške vojnice i ostalim vlastima.«
Dr Gučetić je iz saopćenja ustaških vlasti optuženom pročitao samo neke dijelove:
»... U selu Otok, komšiluku Miljanići — Litrići sakupili su pripadnici SS odreda 25 osoba i zatvorili ih u zajedničku kuću. Kod prozora i k^d vrata postavili su strojnice, ako bi netko pokušao iskočiti, a iza toga su bacali bombe kroz male prozore u kuću i kuću zapalili. Od 25 osoba spasilo se samo troje, koji su ostali teško ranjeni, izvukavši se ispod mrtvih roditelja.
Iznakažena tijela samo su žene, djeca i dvojica staraca, dok se svi ostali pripadnici te obitelji za vojsku sposobni nalaze u hrvatskim oružanim snagama.
U komšiluku Trape zatvoreno je u jednoj kući 45 osoba i kuća je zapaljena...
U selu Cvrlje zaklano je i zapaljeno 150 osoba, i to sve rodoustaških i domobranskih obitelji. Iz ovog sela nema ni jednog medu odmetnicima (partizanima)... te su ostala samo pusta garišta...
U selu Strana zapaljeno je šest osoba, a sve kuće također su samo garište...
U selu Smilčićima ubijena su četiri brata ijedno njihovo dijete. Četiri zapaljena, a četiri ranjena bačena u vatru, dok su drugu četvoricu ubili ispred kuće... U istoj kući ubijeno je jedno dijete iz samokresa u kolijevki, i to nabojem u oko.
Ovom prigodom nije poginuo ni jedan partizanski borac.
Naknadno se saznalo za ostala zvierstva... U selu Ratkovci-ma, što ubijeno što zaklano bilo je 77 osoba... Ni jedan iz toga sela nije bio .partizan. U Krivodolu zaklano je i zapaljeno 300 osoba, u Gribišićima 10, u Šipićima 65, u Bandovki i Blaževićima 80, u Voštanima 645, a u Rudi 700. Iz posljednja dva sela koja su najviše stradala nema ni jednog partizanskog odmetnika, iako su tu odmetnici gospodarili preko dvije godine. Ovo su samo neki podaci...«
General Kiibler dugo je šutio poslije prevednog izvještaja. Na pitanje da li je razumio tekst, samo je tiho izustio:
— Da! — ali već trenutak kasnije ustvrdit će da su tu sudjelovale jedinice ustaša i domobrana pod komandom generala Sirnica, a »od moje divizije ovdje nije bilo nijednog bataljona«: — Ja sam imao samo taktičko vodstvo po nalogu generala Phlebsa, koji mi je u pojedinostima propisao kretanje. Nisam poznavao ni trupe ni oficire. A tu su sudjelovala i jedan ili dva bataljona iz divizije koja mi nije bila potčinjena. Tek kasnije sam o tome nešto više čuo. Pojedinosti ne. General Phlebs mi je oduzeo istragu...
— Ali činjenica je da ste vi komandant operacije. I činjenica je da su zločine počinile njemačke trupe, i to trupe koje ste vi, kako rekoste, imali pod taktičkim vodstvom.
— Disciplinski mi SS jedinice nisu bile potčinjene... Tužilac je zatražio razjašnjenje uloge trupa generala Sirnica.
Citira zapovijed: sve snage su pod zapovjedništvom štaba 118. divizije. Odatle se vidi daje Kiiblerov operativni štab izradio plan operacije čišćenja Cetinske krajine.
— Gospodine tužioče, već sam rekao: imao sam samo taktičko vodstvo.
Ponavlja se, samo u detalju različito, sve ono što smo već čuli od Lohra do Kublera. Dok nema dokumenta, nema ni govora o sudioništvu u zločinu, a kad se to dokumentom dokaže, onda — priznajući zločin — ne priznaju sudioništvo, jer »kako povjerovati da su trupe kojima sam komandovao zločinačke«, kako itko može uopće posumnjati u besprijekornost časti dugogodišnjeg oficira Wehrmachta! Kad već nema izlaza, i kad je ponos zgažen, kad je čast bačena, kad su trupe ipak — po svom vlastitom izvještaju — izvršile zločin, klale djecu, »parale žene«, palile u zapaljenim kućama staro i mlado, onda se pozivaju na bespogovornu disciplinu njemačkog vojnika, koji je »dužan da sluša svaku naredbu«, pa su se pri tome, i to je učinio upravo Kubler u završnoj riječi, pozivali i na jedan Staljinov stav (»Naređenje komandanta za podređenog je zakon«).
U zaključnom dijelu ispitivanja Kubler je govorio o svom odlasku iz Jugoslavije (12. lipnja 1944), o ratu u Poljskoj (»na Visli, južno od Varšave, kod Varke«), o odmoru kod kuće, o ponovnom dolasku na naše ratište (»Kad je komandant 1. planinske divizije južno od Beograda opkoljen i od partizanskih divizija desetkovan, trebao sam preuzeti komandu nad ostacima divizije, a onda sam komandovao korpusnom grupom u prostoru Vinkovci—Vukovar do 12. prosinca 1944«), o boravku u Mađarskoj, zatim o tome da je komandovao 1. skijaškom lovačkom divizijom uoči kapitulacije i da su ga zarobile američke trupe... /
Kubler je 3. rujna 1946. godine izjavio — govoreći o sinjskoj operaciji — da mu je »bilo poznato da su SS trupe bile preoštre u postupku prema narodu«, pa da mu upravo stoga »nije bilo pravo« što mu je »u spomenutoj akciji bila potčinjena i jedna SS jedinica«. Potpukovnik Ostrić, koji je Kublera saslušavao i 3. rujna 1946, 9. veljače 1947. je htio znati:
— U čemu se sastoji oštrina toga postupka?
Kubler nije imao odgovor; šuti, zamišljen. Potpukovnik Ostrić je inzistirao:
— Ako ste to već rekli, valjda znate zašto ste rekli. Isto tako ste i za Tribukeita rekli da je njegov postupak bio preoštar...
— Trbukeit je bio mlad. — Publika se smije: uglavnom svi partizanski komandanti divizija bili su po godinama mlađi od Tribukeita. — Bio je preoštar zbog mladenačkog tem peramenta ...
Potom Kubler još jednom pokušava obraniti sebe: inzistira na detaljnom opisu slučaja engleskog potpukovnika Churchilla prema kojem je »čovječno postupao, palmi je on to priznao u pismu i pozvao me da poslije rata posjetin Englesku s mojom porodicom.«

Dopis ministra vanjskog Stjepe Perica:
Izvolite najžurnije, ali s velikom pažnjom u pogledu izpravnog šifriranja, uputiti poslanstvu NDH u Berlinu, na ruke glavara [Tomislava Sambugnacha] sliedeću šifriranu brzojavku:
Danas sam pozvao njemačkog poslanika i ustmeno izjavio sliedeći prosvied hrvatske Vlade.
U okolici Sinja ( Cetina ) i u Poljicama poklali su četnici u njemačkim odorama uz aktivno sudjelovanje SS-divizije Prinz Eugen ovih dana hrvatsko pučanstvo mužkarce, žene i djecu, prema do sada stiglim podatcima još neutvrđeni broj, no svakako preko 400 osoba. Razumljive i opravdane hrvatske protumjere pokušale su njemačke vlasti u Splitu prietnjom sile zapriečiti.
Dalje nešifrirano:
0 tom primila je hrvatska vlada sliedeću brzojavku ministra za oslobođene krajeve Bulata iz Splita: U Splitu smo saznali za pokolje, koje su izvršili preobučeni četnici u njemačkim odorama u Poljicama i Cetini. Održao sam sastanak sa domobranskim, ustaškim i oružničkim časništvom savezno sa pokoljima. Naredio sam redarstvu uhićenje svih četnika i njihovih simpatizera u Splitu. Nalog izvršen. Do sada uhićeno sedamdeset osoba te se nastavija. Gestapo zahtievao ultimativno puštanje na slobodu onih koji imadu njemački Ausweis, pod prietnjom, da će biti u roku od 10 minuta upotriebljena sila proti straže. Odmah smo postavili tristotine ljudi sa strojnicama pred zgradu. Nakon toga su njemačke vlasti pristale na uhićenje pod uslovom,da im predamo trojicu četnika častnika za vezu Mikočića, koje su se obvezale odmah prebaciti u Srbiju. Molim zatražiti najoštriji postupak protiv zapovjednika i vojnika njemačke vojske, koji su dozvolili,prisustvovali odnosno učestvovali u pokolju, te bezodvlačno izručenje svih četnika u njihovim sastavima. Želi li se osigurati donekle naš autoritet u narodu, onda treba kazne protiv zločinaca izvršiti javno na području zločina.
Dalje opet šifrirano:
Pozivom na kategoričku izjavu Fuhrera prigodom posjeta hrvatskih državnika u glavnom stanu 1. ožujka, da će se svi četnici u Hrvatskoj razoružati, jer su ne samo naši nego i njemački neprijatelji, ulaže hrvatska Vlada najenergičniji prosvjed i solidarizira se sa traženjima ministra Bulata. Njemačkom poslaniku predan je prievod brzojavke ministra Bulata i slike o pokolju.
'Pridržavši si daljnje korake nakon stiglih detaljnjih izvještaja sastavite notu, podpisanu od odpravnika poslova i predajte je najžurnije osobno državnom tajniku Steengrachtu.Izviestite o učinjenom brzojavno.


Ministar Dr.Perić.

Jedan preživjeli koji je tada imao 17 godina kaže:

VIDJELAC

Ko ih je pobija? Srbi! Četnici! Po naški su svi govorili. Ja ne znam zašto se to još nije istražilo ko je tu odgovoran...
Pa onda u članku piše:
VIDJELAC

Preživjeli mještani, naime, već desetljećima pričaju da su to bili vojnici u njemačkim uniformama koji su govorili - čistom ekavicom.
Činjenica da su govorili "naški" nipošto ne znači da su bili Srbi. Sedmu SS diviziju "Prinz Eugen" činili su uglavnom Nijemci iz Banata, a oni naravno govore "naški" i to tamošnjom ekavicom, kad se obraćaju domaćem stanovništu. Ništa neobično da lokalni seljak to ne zna, ali novinar bi trebao znati. Uostalom, citira i nekadašnjeg borca Mosorskog partizanskog odreda, koji o tome govori.

VIDJELAC
domaćini nisu skrivali ogorčenje što na skup nije došao nitko iz Hrvatskog sabora i Vlade, premda je, kako se čulo, toliki broj žrtava "velik i za Hrvatsku, a kamoli za ovako malo misto"





rujan 1943.:
Tako su već 9. rujna 1943. zrakoplovima
iz Mostara u Sinj prebačeni dijelovi 7. SS divizije „Prinz
Eugen“6. Na putu za Split, u Brnazama, pripadnici divizije
ubili su 38 osoba, a mladoga franjevca Rafu Kalinića
živoga su bacili u vatru7. Pripadnici iste divizije u Aržanu
su ubili 28 osoba i zapalili crkvu8, u Veliću strijeljali 11,
u Jabuci 16, u Košutama 41, u Turjacima 20, u Vojniću
259 osoba. U Sinju su nešto kasnije za odmazdu strijeljali
također 25 osoba10.


a brzo će jedna obljetnica:

Akcija je krenula iz pravca Imotskoga 25. ožujka
1944.

U Gali su pripadnici posljednje skupine bojne 7 SS
divizija „Prinz Eugen“ ubili troje civila.
Dolaskom u Otok, u zaselak Milanovići, pripadnici
iste bojne skupili su stanovništvo bez obzira na spol i
godine, odveli u nekoliko kuća, neke strijeljali, a neke
poklali i zapalili. Nakon toga, isto su učinili i po drugim
zaseocima. Sveukupno, ubili su 187 djece, žena i staraca
i zapalili većinu kuća.
Preko brda, pripadnici bojne stigli su u Rudu, u zaseoke
Kamberi, Bitunjci, Rosandići i Crljeni, te poubijali sve
što su zatekli. Nekoliko osoba izbjeglo je sigurnu smrt.
Odatle su se vojnici spustili u Malu Rudu i učinili isto.
Na Medvidovom guvnu strijeljali su 72 osobe, polili
benzinom i zapalili. Ukupno u Rudi su ubili 282 osobe.
Iz Rude su stigli u selo Podi, zaselak Ratkovići i ubili
76 osoba. Tu su otkrili 12 skrivenih stanovnika zaseoka
Kundidi. Sve su ih pobili.
Predvečer vojnici su stigli u selo Krivodol gdje su i
prespavali. Srijeda ujutro, 29. ožujka 1944. bio je koban
dan za većinu stanovnika. Vojnici su 159 osoba sakupili
u nekoliko kuća, ubili i zapalili. Pojedinci su se uspjeli
spasiti.
Nakon Krivodola vojnici svraćaju u zaselak Lagatori,
u kojem ubijaju 22 osobe.
U selu Ljut vojnici se razdvajaju u dvije skupine,
jedna kreće prema Grubišićima, a druga prema Šipićima.
Stanovništvo Šipića i Grubišića snašla je ista sudbina,
većina ih je pobijena, ukupno 136.
Poslije podne vojnici su stigli u Voštane. Isti scenarij,
zatvaranje u kuće, ubijanje i spaljivanje. I ovdje se tek
mali broj osoba spasio. Stradalo je 337 osoba.
Napuštajući selo Voštane vojnici su na putu prema
Kamenskom naišli na skupinu od 54 muškarca,
uglavnom iz Otoka i Rude koje su zarobili pripadnici
prve i druge skupine bojne 7. SS divizije „Prinz Eugen“
i natjerali da im nose opljačkano po selima do granice.
Na povratku kućama muškarci su uhvaćeni i strijeljani
iznad Kamenskog, na Njivicama.
Osim zločina ove skupine dogodio se i zločin u
Rožama, u zaseoku Miljen. 28. ožujka, pripadnici druge
skupine bojne 7. SS divizije prolazili su kroz ovaj zaselak
prema Voštanima. Partizani su zapucali i ranili jednoga
njemačkog časnika. Iz kolone se izdvojila manja skupina,
vratila u zaselak te ubila i zapalila 22 osobe.

Dolaskom u Otok, u zaselak Milanovići, pripadnici
iste bojne skupili su stanovništvo bez obzira na spol i
godine, odveli u nekoliko kuća, neke strijeljali, a neke
poklali i zapalili. Nakon toga, isto su učinili i po drugim
zaseocima. Sveukupno, ubili su 187 djece, žena i staraca
i zapalili većinu kuća.

Evo sto je o tome izjavio general Kubler na sudjenju:


— Za sve to sam saznao iz optužnice.
— A znate li za zločine izvršene prilikom vaše ofenzive na Biokovo. Na primjer, u Kozicama je strijeljano 12 civila.
— Prvi put čujem imena tih mjesta i trebao bih sekciju.
— Dobit ćete kartu u dokaznom postupku. Znate li za pljačku sela Klenak, za palež i pljačku Potklenka, Ravče, Potprologa...
— Ne mogu se izjasniti. Ne znam jesu li moje trupe tamo bile.
— Sjećate li se pohoda kombiniranih njemačkih trupa, kojima ste vi komandovali, u ožujku 1944. u Sinjskoj krajini?
— Izveo sam jedan pohod u području Sinja. Ali ne znam da li vi taj pohod poistovjećujete s onim što mi ga predbacuje optužba. Trebao bih kartu da to utvrdim.
— Imali ste pod komandom bataljon »Prinz Eugen«, divizije, bataljon 369. »vražje« divizije i jedan bataljon vaše divizije.
— Ako me sjećanje ne vara, sastav je bio malo drugačiji: iz 7. SS divizije bio je jedan bataljon, ili čak dva i dijelovi protutenkovskog odreda »Prinz Eugen«, tu je bio jedan improvizirani štab puka, zatim bataljon potpukovnika Meckel-burga, pa bataljon 369. divizije... To sve pod mojom komandom, a u pothvatu su sudjelovali i neki bataljoni, desno od nas, koji nisu bili pod mojom komandom..
— Iz koje divizije?
— Držim da je to bila 264. divizija.
— Sjećate li se spaljenih sela? Koliko dugo ste bili na pohodu?
— Dva ili tri dana. Nego, zaboravih: imao sam pod komandom i bataljon 92. motoriziranog puka. Izvođenje akcije mi je naredio general Phlebs.
— Rekoste: dva-tri dana. Dovoljno vremena da na tom pohodu ubijete oko dvije tisuće ljudi?
— Bio sam taktički rukovodilac operacije i provodio sam je kako mi je to odredio komandujuć? general.
— A jeste li čuli za dvije tisuće žrtava?
— Ne.
— Ta to vam je moralo biti poznato. Rukovodstvo »nezavisne« Hrvatske je oko toga diglo buru. Intervenirao je i vaš poslanik Kasche. Kad je Schmidthuber preuzeo komandu 7. SS divizije, čak su i kod njega intervenirali zbog toga zločina, jer se, navodno, radilo o nepartizanskim selima, iz kojih su ljudi mahom bili u domobranima ili ustašama.
Kubler je tada rekao nešto što se na ovom generalskom procesu čulo u više navrata: ako je bilo zločina, bili su počinjeni od ustaša, ili — drugdje — od četnika. Točno je daje na području tzv. Nezavisne države Hrvatske samo od svibnja do kolovoza 1942. godine ustaško, od Nijemaca i Talijana zaštićeno, zločinstvo uništilo oko 80000 života, ali »danak u krvi« su prvi naplatili Nijemci: »... akcija njemačkih trupa podstiče ustaše na masovne zločine...« Prve masovne represalije Nijemci su izvršili 8. i 9. svibnja 1941. godine u krajiškom selu Kijevu. Tamošnji stanovnici su bili pružili otpor ustašama, koji bježe, a onda u selo dolazi bataljon 713. posadne divizije: hapsi 450 muškaraca, djece, žena i staraca, a mnogi od njih sutradan vise obješeni u Sanskom Mostu. Odlazeći iz sela, Nijemci su selo spalili. Kad je taj zločin počinjen, Kubler je bio u Solunu. O tome bi više mogao znati Fortner, samo sud mu 1947. nije mogao pokazati dokument o represaliji, koji je tek mnogo kasnije dobiven od Amerikanaca (NAW, T-315, R-1242). A Kubler, koji je u svojoj završnoj riječi na procesu, uz teatralne geste, bahato ustvrdio — kako je sasvim uvjeren da »118. lovačka divizija nije mogla ostaviti rdav utisak u Hrvatskoj, kao stoje to već rekao i general Fortner«, trebao je sudu objasniti kako je i zašto ubijeno 2000 nevinih ljudi u Cetinskoj krajini 1944. godine. Citirat ćemo ustaški izvještaj o tome zločinu: »promičbe-nog ravnateljstva za Dalmaciju« od 3. travnja:
»... Nisu bili ubijeni samo muškarci sposobni za oružje, nego isto tako žene, djeca i starci. Nije bio zaklan samo pojedini član obitelji, nego sva obitelj. To je najbjelodaniji dokaz da to nisu bili podhvati čišćenja, nego podhvati istrebljenja hrvatskog življa. Dieca su hitcem iz samokresa bila ustreljena u kolijevkama. Žene su bile parane, a muškarci razapinjani; čitave hrpe živih ljudi u vatru bacane. Ovakvih zvierstava i grozota ovaj sviet ne pamti, a teško će ih više ikad i zapamtiti... Kako su ova zvierstva ubijanja i klanja na narod djelovala, ne treba ni govoriti. Razočaranja koja je ovaj narod doživio nebrojeno puta u bližoj i daljoj poviesti sada je okrunjeno ovim najnovijim sredstvima pripadnika njemačkih oružanih snaga. Ovom prigodom valja istaći da su partizani za vrijeme svog trogodišnjeg boravka u ovim selima bili čitavo vrijeme pasivni (prema stanovništvu) i da nisu ni jednog člana, a kamo li čitavu obitelj pojedinih domobrana, ustaša i legionara ubili. Njihova promičba u ovim krajevima imat će još jedan adut više...«
Specijalno ustaško izaslanstvo je odmah poslije pokolja u poharana sela Cetinske krajine poslalo fotografe »promičbenog povjerenstva«, koje je javilo da su »sva zvjerstva... snimljena isti dan« te su »negativi upućeni po vojničkom tekliću, ustaškom zastavniku Strmeckom, u Zagreb Zapovjedničtvu ustaške vojnice i ostalim vlastima.«
Dr Gučetić je iz saopćenja ustaških vlasti optuženom pročitao samo neke dijelove:
»... U selu Otok, komšiluku Miljanići — Litrići sakupili su pripadnici SS odreda 25 osoba i zatvorili ih u zajedničku kuću. Kod prozora i k^d vrata postavili su strojnice, ako bi netko pokušao iskočiti, a iza toga su bacali bombe kroz male prozore u kuću i kuću zapalili. Od 25 osoba spasilo se samo troje, koji su ostali teško ranjeni, izvukavši se ispod mrtvih roditelja.
Iznakažena tijela samo su žene, djeca i dvojica staraca, dok se svi ostali pripadnici te obitelji za vojsku sposobni nalaze u hrvatskim oružanim snagama.
U komšiluku Trape zatvoreno je u jednoj kući 45 osoba i kuća je zapaljena...
U selu Cvrlje zaklano je i zapaljeno 150 osoba, i to sve rodoustaških i domobranskih obitelji. Iz ovog sela nema ni jednog medu odmetnicima (partizanima)... te su ostala samo pusta garišta...
U selu Strana zapaljeno je šest osoba, a sve kuće također su samo garište...
U selu Smilčićima ubijena su četiri brata ijedno njihovo dijete. Četiri zapaljena, a četiri ranjena bačena u vatru, dok su drugu četvoricu ubili ispred kuće... U istoj kući ubijeno je jedno dijete iz samokresa u kolijevki, i to nabojem u oko.
Ovom prigodom nije poginuo ni jedan partizanski borac.
Naknadno se saznalo za ostala zvierstva... U selu Ratkovci-ma, što ubijeno što zaklano bilo je 77 osoba... Ni jedan iz toga sela nije bio .partizan. U Krivodolu zaklano je i zapaljeno 300 osoba, u Gribišićima 10, u Šipićima 65, u Bandovki i Blaževićima 80, u Voštanima 645, a u Rudi 700. Iz posljednja dva sela koja su najviše stradala nema ni jednog partizanskog odmetnika, iako su tu odmetnici gospodarili preko dvije godine. Ovo su samo neki podaci...«
General Kiibler dugo je šutio poslije prevednog izvještaja. Na pitanje da li je razumio tekst, samo je tiho izustio:
— Da! — ali već trenutak kasnije ustvrdit će da su tu sudjelovale jedinice ustaša i domobrana pod komandom generala Sirnica, a »od moje divizije ovdje nije bilo nijednog bataljona«: — Ja sam imao samo taktičko vodstvo po nalogu generala Phlebsa, koji mi je u pojedinostima propisao kretanje. Nisam poznavao ni trupe ni oficire. A tu su sudjelovala i jedan ili dva bataljona iz divizije koja mi nije bila potčinjena. Tek kasnije sam o tome nešto više čuo. Pojedinosti ne. General Phlebs mi je oduzeo istragu...
— Ali činjenica je da ste vi komandant operacije. I činjenica je da su zločine počinile njemačke trupe, i to trupe koje ste vi, kako rekoste, imali pod taktičkim vodstvom.
— Disciplinski mi SS jedinice nisu bile potčinjene... Tužilac je zatražio razjašnjenje uloge trupa generala Sirnica.
Citira zapovijed: sve snage su pod zapovjedništvom štaba 118. divizije. Odatle se vidi daje Kiiblerov operativni štab izradio plan operacije čišćenja Cetinske krajine.
— Gospodine tužioče, već sam rekao: imao sam samo taktičko vodstvo.
Ponavlja se, samo u detalju različito, sve ono što smo već čuli od Lohra do Kublera. Dok nema dokumenta, nema ni govora o sudioništvu u zločinu, a kad se to dokumentom dokaže, onda — priznajući zločin — ne priznaju sudioništvo, jer »kako povjerovati da su trupe kojima sam komandovao zločinačke«, kako itko može uopće posumnjati u besprijekornost časti dugogodišnjeg oficira Wehrmachta! Kad već nema izlaza, i kad je ponos zgažen, kad je čast bačena, kad su trupe ipak — po svom vlastitom izvještaju — izvršile zločin, klale djecu, »parale žene«, palile u zapaljenim kućama staro i mlado, onda se pozivaju na bespogovornu disciplinu njemačkog vojnika, koji je »dužan da sluša svaku naredbu«, pa su se pri tome, i to je učinio upravo Kubler u završnoj riječi, pozivali i na jedan Staljinov stav (»Naređenje komandanta za podređenog je zakon«).
U zaključnom dijelu ispitivanja Kubler je govorio o svom odlasku iz Jugoslavije (12. lipnja 1944), o ratu u Poljskoj (»na Visli, južno od Varšave, kod Varke«), o odmoru kod kuće, o ponovnom dolasku na naše ratište (»Kad je komandant 1. planinske divizije južno od Beograda opkoljen i od partizanskih divizija desetkovan, trebao sam preuzeti komandu nad ostacima divizije, a onda sam komandovao korpusnom grupom u prostoru Vinkovci—Vukovar do 12. prosinca 1944«), o boravku u Mađarskoj, zatim o tome da je komandovao 1. skijaškom lovačkom divizijom uoči kapitulacije i da su ga zarobile američke trupe... /
Kubler je 3. rujna 1946. godine izjavio — govoreći o sinjskoj operaciji — da mu je »bilo poznato da su SS trupe bile preoštre u postupku prema narodu«, pa da mu upravo stoga »nije bilo pravo« što mu je »u spomenutoj akciji bila potčinjena i jedna SS jedinica«. Potpukovnik Ostrić, koji je Kublera saslušavao i 3. rujna 1946, 9. veljače 1947. je htio znati:
— U čemu se sastoji oštrina toga postupka?
Kubler nije imao odgovor; šuti, zamišljen. Potpukovnik Ostrić je inzistirao:
— Ako ste to već rekli, valjda znate zašto ste rekli. Isto tako ste i za Tribukeita rekli da je njegov postupak bio preoštar...
— Trbukeit je bio mlad. — Publika se smije: uglavnom svi partizanski komandanti divizija bili su po godinama mlađi od Tribukeita. — Bio je preoštar zbog mladenačkog tem peramenta ..Potom Kubler još jednom pokušava obraniti sebe: inzistira na detaljnom opisu slučaja engleskog potpukovnika Churchilla prema kojem je »čovječno postupao, palmi je on to priznao u pismu i pozvao me da poslije rata posjetin^Englesku s mojom porodicom.«
Petodnevna rasprava je zaključena u 14 sati i 45 minuta.

offline
  • Pridružio: 22 Okt 2009
  • Poruke: 452
  • Gde živiš: Boka kotorska

Prjalo to nekome ili ne, činjenica i fakat je da je u građanskom ratu koji je vođen na teritoriji okupirane Kraljevine Jugoslavije, jedina legalna bila JuVO sa državotvornom idejom i legalnim oznakama, dok Englezi nijesu odlučili da priznaju Tita i njegove.

Dakle ljudi koji su se borili pod partizanskim obilježjima, bili su partijske naoružane formacije, sa ciljem prvenstveno borbe za vlast u posleratnoj Jugoslaviji ne nikako vojska. Kasnije kroz udzbenike je provučen kontinuitet te i takve oruzane formacije u NOVJ, a šta je bilo sa onim dijelom naroda koji ih nije doživljavao kao oslobodioce?

Nadam se da ovo neće biti izbrisano i da će svi oni koji vjeruju da je karakter NOP bio naordni pročitati kakvi su bili korijeni te ideologije i kakko je sve pripremano:

Kako je izgledao karakter borbe na rušenju Jugoslavije iz pera samih kreatora gradjanskog rata...

Balkanska komunistička federacija i karakter revolucije u Jugoslaviji
(iz odluka sednice po pitanju oktobarskog plenuma KPJ, 4 . HII 1929. g)

"... Što se tiče pitanja karaktera predstojeće revolucije u Jugoslaviji IOBKF je mišljenja, da ovo pitanje nije akademsko, apstraktno pitanje, nego jedan od najvažnijih osnova celokupne politike i taktike KPJ, njenoga rada i borbe.Plenum CK je ispravno konstatovao da u pitanju karaktera revolucije u Jugoslaviji treba unijeti više jasnoće i više očiglednosti nego što je to učinjeno u rezolucijama IV kongresa partije.

IO, posle pretresanja toga pitanja, konstatuje i zaključuje:

1. Kako je poznato , Jugoslavija nije homogena država.Ona se satoji iz Srbije (kao glavnog državnog teritorija) i iz pokrajina bivše austro-mađarske monarhije.Ovi razni teritoriji razlikuju se svojom različitom ekonomskom i socijalnom strukturom, kao i svojom prošlošću.U Srbiji su naznatni ostaci feudalizma a nacionalno pitanje završenja buržoasko-demokratske revolucije ne postavlja se tamo konkretno i nije akutno.Nasuprot tome baš završenje nerešenih zadataka buržuosako-demokratske revolucije biti će polazna tačka revolucije u Hrvatskoj, Makedoniji, Kosovu itd.

2.Vojno - fašistička diktatura u Jugoslaviji (misli se na vojsku kraljevine Jugoslavije i kraljevsku vladu, moja primjedba) nije srednjovjekovna apsolutistička monarhija, dapače ona ne predtsavlja ni ono što je austro- mađarska monarhija bila do svetskog rata.Vojno-fašistička diktatura je pre svega kapitalistička diktatura, diktatura finansijskog kapitala u zemlji sa nerešenim nacionalnim pitanjem u nekim krajevima.Borba protiv vojno-fašističke diktature nije borba protiv feudalnog apsolutizma, nego protiv diktature finansijskog kapitala, koji stavlja u pokret i iskorišćava i feudalne ostatke, i koja okuplja oko sebe kapitalističku buržoaziju i veleposlanike kako vladjauće tako i ugnjetenih nacija (Hrvatska, Makedonija itd).

Revolucija u Hrvatskoj, Makedoniji itd., koja će početi kao nacionalna i agrarana revolucija okrenut će se odmah kako protiv
srpske, tako i protiv svoje vlastite kapitalističke buržoazije i veleposednika, pošto se velikosrpski finansijski kapital već ujedinio u obliku vojno-fašističke diktature, sa kapitalističkom buržoazijom veleposednicima Hrvatske i Makedonije itd.

3. U slučaju revolucije u Hrvatskoj npr. dužnost je radnika i seljaka Srbije da se stave, pod vođstvom KPJ, na stranu hrvatskih masa i protiv vojno-fašističke diktature. Oni ne smeju pucati na hrvatske ustaše: oni ne smeju prevežati vojnike i municiju, oni moraju objaviti masovni politički štrajk itd.Ali onda je i samim tim već otpočeo i građanski rat u samoj Srbiji i konkretno postavljeno pitanje vlasti: ili vojno-fašistička diktatura ili proleterska diktatura u svazu sa radnim seljaštvom.Drugačije ne može srpski proleterijat - pri pravilnom rukovodstvu , od strane KPJ- da postavlja pitanje vlasti.On ne može (i ne sme) da čeka prvo na završenje nacionalne i agrarne revolucije u Hrvatskoj (i drugim krajevima) i tek posle zajedno sa pobedonosnim hrvatskim masama da pređe ka proleterskoj revoluciji, protiv vojno fašističke diktature.Naprotiv on mora da ujedini obadva pokreta u pokret za rušenje vojno -fašističke diktature i za uspostavu diktature prletreijata, tj, da pretvori nacionalnu revoluciju u Hrvatskoj (i ostalim krajevima) u proletersku revoluciju.Inače će revolucionarni ustanak masa u Hrvatskoj (i ostalim krajevima) biti ili posbno ugušen od strane vojno - fašističke diktature ili će stati na put talijanskog imperijalizma i Hortijeve Mađarske.U oba ova slučaja biti će revolucija ugašena.


Ovo je iz iz marksističkog časopisa "Klasna borba" organ KPJ, iz sekcije komunističke internacionale 1930-1934., knjiga 2.Priredili Ubavka Vujošević, Žarko Protić, izdacački centar Komunist 1984., str 815 - 816.

Napomena modertorima prije nego obrišu ovaj post...sagledati osnovno biće i strukturu NOPA bez osvrta na njene osnivače i ideologiju, nepotpuno je i ne ide u prilog relanom osvrtu na oružanu borbu i građanski rat u KJ od 1941 do 1945. Takođe ni slika o borbenim dejstvima NOVJ nije realna i potpuno shvatljiva bez ovakve intropsekcije stvari.

offline
  • Pridružio: 21 Maj 2008
  • Poruke: 11333

Jim Goose,

Замолио бих те, ради прегледности дискусије, да поред текстова које цитираш ставиш изворе. Овако је непрегледно и набацано.

СејлорЦГ,
какве везе има текст из 1929 године са НОВЈ?
Да ли је извучен цитат требало да представља паралелу са догађајима из НОБ-а?

На тему овог документа и претходно постављеног документа о Мартовским преговорима, да ли је током рата било:
- сарадње између партизана и усташа?
- напада партизана на западне савезнике?

offline
  • Pridružio: 07 Mar 2009
  • Poruke: 772
  • Gde živiš: Srbija, Beograd

Citat:какве везе има текст из 1929 године са НОВЈ?

Има везе тако што врло лепо осликава природу саме комунистичке идеологије односно показује колико су благонаклоно гледали да на друге националне покрете у Краљевини Југославији. Сам термин ''великосрпски'''је итекако познат и млађим поколењима а знамо колико он објективно осликава/о ствари на овим просторима.

Највећа небулаоза текста је у неким '''великосрпким финајским круговима'' па испада као да је Србија била Швајцарска.Негде сам прочитао податак да је однос фабрика и банака у Србији у односу са Хрватском и Словенијом био негде око 3 према 1 ако не и више...

offline
  • Pridružio: 22 Okt 2009
  • Poruke: 452
  • Gde živiš: Boka kotorska

vathra ::Jim Goose,

Замолио бих те, ради прегледности дискусије, да поред текстова које цитираш ставиш изворе. Овако је непрегледно и набацано.

СејлорЦГ,
какве везе има текст из 1929 године са НОВЈ?
Да ли је извучен цитат требало да представља паралелу са догађајима из НОБ-а?

На тему овог документа и претходно постављеног документа о Мартовским преговорима, да ли је током рата било:
- сарадње између партизана и усташа?
- напада партизана на западне савезнике?


Izvučeni citat je upravo paralela sa karakterom oruzanog ustanka ili revolucije kome kako drago, u ratu koji je vođen na teritoriji Jugoslavije i to što je nabitnije iz pera ideologa i pokretača partijske oruzane borbe.

Saradnja između partizana i ustaša je bila više nego dobra, posebno u jedinicama koje su popunjene iz ustaških redova, poslije Titvog dogovara sa Papom 1943. o prihvatu ustaških vojnika i njihovih "časnika" u jedinice NOVJ...primjera ima podosta.

O pokušaju dogovora partizana s Njemcima sam mislim citirao glavnog čovjeka njemačke tajne policije Waltera Schelenbrga koji je jasno naveo da je Tito pokušao da pruži usluge Švabama ako bi saveznici pokušali invaziju na našu obalu ali evo da postavim i sken te knjige pa ko hoće nek čita...njemački izvor.






Memoari tipa koji je mnogo znao... Wink




Evo pa vidite kako su bili dobri drugovi partizani i na šta su sve bili spremni u cilju uzimanja vlasti.

offline
  • Pridružio: 03 Apr 2008
  • Poruke: 5484

SailorCG ::Prjalo to nekome ili ne, činjenica i fakat je da je u građanskom ratu koji je vođen na teritoriji okupirane Kraljevine Jugoslavije, jedina legalna bila JuVO sa državotvornom idejom i legalnim oznakama, dok Englezi nijesu odlučili da priznaju Tita i njegove.


Prijalo to nekome ili ne, posle kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, na njenoj teritoriji nisu niti su mogle da postoje legalne formacije sa legalnim oznakama.

offline
  • Pridružio: 22 Okt 2009
  • Poruke: 452
  • Gde živiš: Boka kotorska

Trpe Grozni ::SailorCG ::Prjalo to nekome ili ne, činjenica i fakat je da je u građanskom ratu koji je vođen na teritoriji okupirane Kraljevine Jugoslavije, jedina legalna bila JuVO sa državotvornom idejom i legalnim oznakama, dok Englezi nijesu odlučili da priznaju Tita i njegove.


Prijalo to nekome ili ne, posle kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, na njenoj teritoriji nisu niti su mogle da postoje legalne formacije sa legalnim oznakama.


Griješi...četnici su poslije kapitualacije mogli i ostali jedina legalna formacija, koja po svojoj ratnoj upotrebi radi i djestvuje u neprijateljskoj pozadini. Ako treba mogu skenirati priručnik o četničkom ratovanju VKJ, pisan i štampan kao vojni priručnik prije rata, a oznake, šubare i sva ostala ikonografija nije izmišljena već su tako izgledali specijalci prijeratne jugoslovnske vojske.

Problem kod četnika je bio jedino u nedisciplini pojedinih komandanata koji nijesu bili pod komandom pukovnika Mihailovića , koji sa sebe nije skidao uniformu od 6.aprila 1941, niti je položio oružje i mijenjao državne oznake za partijske.

offline
  • Pridružio: 21 Maj 2008
  • Poruke: 11333

SailorCG ::Saradnja između partizana i ustaša je bila više nego dobra, posebno u jedinicama koje su popunjene iz ustaških redova, poslije Titvog dogovara sa Papom 1943. o prihvatu ustaških vojnika i njihovih "časnika" u jedinice NOVJ...primjera ima podosta.

O pokušaju dogovora partizana s Njemcima sam mislim citirao glavnog čovjeka njemačke tajne policije Waltera Schelenbrga koji je jasno naveo da je Tito pokušao da pruži usluge Švabama ako bi saveznici pokušali invaziju na našu obalu ali evo da postavim i sken te knjige pa ko hoće nek čita...njemački izvor.

Партизанске јединице попуњене из усташких редова и Титов споразум са Папом 1943?

По изворима ЈНА
Citat:od 1944 do kraja NOB preslo je u sastav NOVJ
1963 oficira iz domobranske vojske
215 oficira iz nemacke vojske
322 oficira iz bugarske vojske
124 oficira iz italijanske vojske
18 oficira iz madjarske vojske
4 oficira iz albanske vojske
727 oficira iz cetnickih jedinica
17 oficira iz vojske kraljevine Jugoslavije ( u Egiptu )

U 1945 po dolasku iz zarobljenistva uslo je 733 oficira bjv u JA, a 1946/1947 jos 1283 ( izmedju ostalog i 12 generala bjv )

Zainteresovani mogu jos vise naci u ediciji Razvoj OS SFRJ, knjiga 24

Ради се само о официрима - подофицира и војника је било још више.

Приметићете да нема официра усташа и Љотићеваца (Збор). Већина њих је наставила да се бори и после капитулације и покушала да се преда западним савезницима.

----

За питање о Мартовским преговорима, није спорно да су се десили, али они могу да се тумаче као:
- Титов покушај да се добије на времену током припреме за офанзиву
- Титова понуда да се са немцима бори против Западних савезника

Друго (што се намеће у претходном посту), је прилично невероватно из разлога што су Западни савезници у наведеном периоду све више нагињали ка партизанима (а не четницима), као и чињеници да кад су западни савезници и дошли до Јадрана, никакве борбе није било, него је уследило снабдевање знатним количинама наоружања - укључујући и авионе и тенкове.

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 669 korisnika na forumu :: 32 registrovanih, 2 sakrivenih i 635 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 2918 - dana 22 Nov 2019 07:48

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: A.R.Chafee.Jr., bojan313, Cobi026, d bos, Dipl.ing., Dorcolac, Dusko Nikolin, goxin, Kaplar2, Kubovac, KUZMAR, laki_bb, Marko1238, Milan.1976, MILO-VAN, milos.cbr, NenadG, nradukic, operniki, Panonsky, Pavlov A.A., Profica, Recce, Regrut Boskica, reidmihajilo, S-lash, Srna, stalker, t84dar, TITAN DUDIN JARAN, virked, zlaya011