NOVJ i JVUO 1941-1944

72

NOVJ i JVUO 1941-1944

offline
  • Kibo  Male
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 03 Okt 2007
  • Poruke: 7560
  • Gde živiš: gde i mnogi Srbi pre mene

Misaiv zar mislis da su oni pitali Tita? Ili mozda Kralja Petra II?



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • Pridružio: 06 Avg 2009
  • Poruke: 325

Samo pitam kada su Cercil i Staljin podelili interesne sfere?



offline
  • Kibo  Male
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 03 Okt 2007
  • Poruke: 7560
  • Gde živiš: gde i mnogi Srbi pre mene

Misaiv ne radi se ovde samo o Cercilu vec i o americkoj strani. Evropa je podeljena 1943 godine i kraj price.

offline
  • Pridružio: 06 Avg 2009
  • Poruke: 325

Podela interesnih svera na balkanu se desila tek u Jalti 45, i to pre svega gledajuci stanje na terenu. Cercil se jako zalagao za povratak Poljske vlade iz Londona, ali stanje na terenu je ucinilo svoje. Isto i sa Jugoslavijom podela iz Jalte je bila 50-50 ali se na kraju Tito pitao.

offline
  • Kibo  Male
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 03 Okt 2007
  • Poruke: 7560
  • Gde živiš: gde i mnogi Srbi pre mene

Misaiv da li ti mislis da je to stvarno bilo tako? Bebee Dol

offline
  • Pridružio: 08 Sep 2005
  • Poruke: 5663

Kibo ::Khaless shvatam ja tvoju logiku e sad shvati ti moju.

Kakve koristi bi imali zapadni saveznici od cetnika kada znaju da ce taj deo Balkana dobiti i ovako i onako Sovjeti jer su se sa njima tako dogovorili?

Shvati ti sad moju logiku.


Pa slažem se, apsolutno.
O tome se i radi, i Draža to niej mogao da shvati 1943 godine, amo a je prihvatio poziv kralja da se pripoji NOVJ, ne bi bio streljan, u najgorem slučaju bi otišao u emigraciju a to je najverovatnija solucija, psolali bi po njega avion i gotovo.

Dopuna: 02 Okt 2010 12:55

misaiv ::Podela interesnih svera na balkanu se desila tek u Jalti 45, i to pre svega gledajuci stanje na terenu. Cercil se jako zalagao za povratak Poljske vlade iz Londona, ali stanje na terenu je ucinilo svoje. Isto i sa Jugoslavijom podela iz Jalte je bila 50-50 ali se na kraju Tito pitao.

Imamo 3 perioda:

1941-43 Svako podržava svoje
1943-45 Podržavanje realne situacije
1945- podela na osnovu situacije na terenu.

Do 1943 Saveznici su bili naklonjeniji Mihajloviću medjutim posle toga kreću posle Sutjeske u realnu politiku podrške svakog ko može da im pomogne jer od te godine kreću velike operacije u Evropi.
Čak i posle 1943 Mihajlović je mogao da predje na pobedničku stranu, samo da je napravio neku savez sa Titom a poslednji voz je bio kraljev ukaz o priznanju NOVJ kada je Mihajlović još uvek mogao da pripoju JVUO NOVJ a sam ako ništa da zatraži avion da ga odveze u London.

Ta presudna 1943 godina je bila ta koja je partizane videla kao jedinu realnu AF silu na Balkanu, a Jalta je samo verifikovala de-facto stanje na terenu.
Da je Mihajlović od 1943 preuzeo inicijativu i ratovao protiv Nemaca, odnos na kraju rata u Jalti ne bi bio 50-50, to je sigurno.

Ali brate, ne možeš da budeš pobednik a da ne ratuješ!

offline
  • Pridružio: 09 Jan 2009
  • Poruke: 676

Zanimljivi povijesni rad u svezi odnosa Dinarske Četničke Divizije i NDH
prof. povijesti Domagoj Zovak je sakupio i iznio slijedeće u svome radu

Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske ustaško vodstvo poduzelo je sve mjere za njezino priznanje i utvrđivanje njezinih granica, zatim za ustrojstvo države i unutarnju organizaciju vlasti, za izgradnju oružanih postrojbi, za uređenje gospodarskih prilika i drugih sfera društvenog života, te za uređenje odnosa s Italijom i Njemačkom. Od dolaska na vlast ustaško vodstvo provodi politiku nacionalne i rasne isključivosti usmjerene posebice prema Srbima te Židovima i Romima koji postaju najveći neprijatelji hrvatskoga naroda i koje je neophodno ukloniti iz NDH sa krajnjim ciljem stvaranja «čisto hrvatskog životnog prostora». Isto tako vrši se i političko «prečišćavanje» Hrvata sa svrhom onemogućavanja i uklanjanja svih političkih protivnika ustaškog režima. Sve to prate brojni zakonodavni akti, zatim izvanredni i prijeki sudovi te sabirni, radni i koncentracijski logori, ali i brojni masovni zločini na terenu te masovna stradanja Srba, Židova i Roma, ali i Hrvata i Muslimana.

Stvarna je vlast u NDH bila u rukama Poglavnika dr. Ante Pavelića i Glavnog ustaškog stana (GUS) s Pavelićem na čelu, osnovanog 10. svibnja 1941.Pavelić je osobno imenovao i smjenjivao po svojoj volji sve više dužnosnike u NDH. Vlast je u mnogočemu funkcionirala po uzoru na fašističku Italiju i nacističku Njemačku pa je tako ubrzo nakon proglašenja NDH ustaški režim počeo čistku Srba, Židova i Roma iz vladinih službi, vojske, masovnih medija, gospodarstva i javnih službi. Dana 3. svibnja 1941. godine Pavelić je potpisao Zakonsku odredbu o prijelazu s jedne vjere na drugu, kao osnovu za prijelaze Srba na katoličanstvo (manje na islam), što su ustaše provodile uz prijetnju deportacije, oduzimanja imovine i smrti.

Do uhićenja Srba dolazi i na temelju «četničkih lista», te upućivanja u novoosnovane sabirne, iseljeničke, radne i koncentracijske logore (npr. Danica kod Koprivnice, Kerestinec, Jadovno kraj Gospića, Slana i Matejna na otoku Pagu, Bjelovar, Caprag kod Sisaka, Požega, Jasenovac, Stara Gradiška…) gdje su u nekima od njih bile izvršene masovne likvidacije zatočenika. Masovni pokolji su se događali i na terenu ponajviše na području Like, Korduna, Banije i sjeverne Dalmacije.

David Sinčić postavljen za župana Velike župe Bribir Sidraga

Ustaške vlasti su nastojale riješiti «srpsko pitanje» u NDH u dogovoru s Nijemcima, a nakon Pavelićeva posjeta Hitleru 6. VI. 1941., koji je ustaškoj radikalnoj politici po tom pitanju dao punu potporu, dogovoreno je da se dio Srba iz NDH iseli u Srbiju, a na njihova mjesta doselilo bi se isti broj Slovenaca iz od Nijemaca anektiranog dijela Slovenije. Tako je već 7. lipnja 1941. izdana zapovijed, kojom su pozvani svi Srbi «koji su se doselili u područje Nezavisne Države Hrvatske poslije 1. siječnja 1900., te njihovi potomci ma kojega zvanja oni bili» da se u roku 10 dana prijave ustaškim vlastima u mjestu svog boravišta. Onaj tko se u označenom roku ne odazove tom pozivu bio je smatran ratnim zarobljenikom. Cilj te akcije je bila izrada popisa srpskog stanovništva kako bi se iseljavanje što uspješnije provodilo. Tek mali dio Srba je iseljen preko iseljeničkih logora Bjelovar, Caprag i Požega, a Slovenaca uselio u NDH, a nakon izbijanja ustanka u srpnju 1941. akcija je obustavljena. Većina je Srba do tada izbjegla iz NDH u Srbiju, kamo Nijemci počinju na kratko upućivati i Slovence. Prosuđuje se da je tijekom ove akcije 1941. u Srbiju iselilo i izbjeglo oko 200.000 Srba. Nakon početnog brutalnog obračuna sa Srbima, vlasti NDH su prelazile na politiku smirivanja što se vidi i u Pavelićevoj odluci od 27. XI. 1941. kad je za velikog župana Velike župe Bribir i Sidraga sa sjedištem u Kninu imenovan David Sinčić. Na području te velike župe, kao i na području Druge talijanske zone u NDH vlast su imale talijanske okupacijske vlasti i ustanici.

Od početka Sinčić radi na smirivanju situacije u svojoj župi, pa tako 23. prosinca 1941. šalje izvještaj poglavniku u kojem napominje kako mu je potrebno omogućiti veće količine hrane i novca jer u župu svaki dan dolaze «grkoistočnjaci» koji traže pomoć. Isto tako podsjeća na svoj prijedlog o vraćanju činovnika srpske nacionalnosti na posao.

O dinamici kojom se realizira smirivanje na kojem inzistira, Sinčić piše u izvješću od 7. veljače 1942. i u njemu govori da od studenoga 1941. nije stigla hrana i novac koje je tražio, pa tako ponovno ističe koliko je bitno raditi na stabiliziranju situacije:
«Moramo grkoistočnjacima oduzeti iz ruke adut i razlog kojeg osobito pred Talijanima imaju i imali su tj. da su oni prisiljeni boriti se jer smo im tobože oduzeli sredstva i prava na život».

U izvješću Poglavniku Sinčić govori o situaciji u srpskim selima u svojoj župi u kojima vlast imaju «glavari grko-istočne vjere», te da oni priznaju hrvatsku vlast. Sinčić navodi da su ti ljudi na čelu seoskih straža koje čuvaju red i mir protiv komunista i pljačkaša. On tvrdi da je potrebnije na području II. zone držati vlast i pomoću Srba, nego tu vlast izgubiti u potpunosti, pa je stoga dao konkretne prijedloge za politiku smirivanja. Ovdje iznosim neke od njih:

* pravilno dijeliti hranu pučanstvu svih vjera;
* nastojati da sve Velike župe raspolažu dovoljnim količinama novca u povjerljive svrhe i u svrhu pomaganja najviše postradalih, opljačkanih, bez razlike na vjere, osobito onih u čijoj porodici je netko ubijen;
* preuzimati barem one niže činovnike, zvaničnike, podvornike grčko-istočne vjere, otpuštene iz državne službe, koji prave molbe i koje predlažu za prijem Veliki župani;
* nije dovoljno izvješćivati, da Talijani rade s četnicima. Treba uočiti i razumjeti uzroke, treba nešto uraditi, da se ti Talijani ili četnici pridobiju, razdvoje i sl.

Na ove prijedloge se mogu nadovezati i oni iz Sinčićevog izvješća od 27. lipnja 1942. u kojem on još predlaže da se isplaćuju mirovine udovicama pravoslavnih državnih službenika, koji su ubijeni od ustaša ili partizana, a isto tako bi, prema Sinčiću, trebalo obiteljima četnika koji poginu u borbi protiv partizana, plaćati potpore onako, kako se plaćaju za poginule katolike. Sinčić smatra da je potrebno povratiti i oduzetu imovinu («makar i ostatke») preživjelim pravoslavcima na čitavom području NDH. Potrebno je, prema Sinčiću, otpuštene oružnike pravoslavce hitno vratiti u državnu službu kao oružnike NDH jer su oni srž četničkih odreda i temelj četničke organizacije.

Što se tiče brojnog stanja četnika, Sinčić navodi da na području župe ima naoružanih oko 800 četnika kojima su glavne vođe: Branko Bogunović iz Bosanskog Grahova, pop Momčilo Đujić iz Strmice, koji vodi četnike sjevernih sela kninske okoline, Pajo Popović, koji vodi četnike južnog dijela kninske okoline. Za četničke vođe kaže kako imaju različit odnos prema hrvatskim vlastima, pa tako Đujić ne želi suradnju sa vlastima NDH, ali i ne potiče otvorenu borbu protiv Hrvata i Hrvatske, ali se djelotvorno bori protiv komunista. Bogunović je nepomirljiv prema ustašama, ali je sklon suradnji sa hrvatskim vlastima pa tako i sa Sinčićem, a aktivno se bori protiv komunista. Popović se ne bori protiv komunista i nepomirljiv je prema Hrvatima i hrvatskoj vlasti prema kojima traži svaku priliku za napad. Sinčić za Popovića i Bogunovića tvrdi da su priprosti ljudi, bez političkog iskustva i naobrazbe, dok Đujića smatra osobom koja se želi nametnuti za vođu, pa tako on radi «smišljenije s određenim ciljem i određenim vezama», pa zato želi uskladiti svoje djelovanje sa Dražom Mihailovićem i četničkom akcijom u Srbiji.
U ovome izvješću Sinčić napominje i dio razgovora koji je vodio sa generalom Mariom Roattom, zapovjednikom talijanske okupacijske Druge armije u NDH, a tiče se četnika. Tako Roatta hvali Đujića kao borca protiv komunista jer ih je istjerao iz Borićevaca i Suvaje. Sinčić na kraju ističe kako Đujića naoružavaju Talijani.

O odnosima Talijana i četnika piše dr. Mladen Lorković, ministar vanjskih poslova NDH, u redovitom dnevnom izvješću poglavniku od 5. svibnja 1942. godine. Tako navodi kako se suradnja četnika i talijanskih četa protiv partizana vidi sve jasnije na području Zrmanja-Drvar-Glamoč i u Hercegovini. Isto tako kaže kako četnici iz Medaka (Lika) izazivaju incidente na pruzi Knin-Gračac pregledom putovnica, «ćuškanjem» jednog domobrana i uperivanjem pušaka na jednog karabinjera. Zbog ove situacije je kod Talijana prosvjedovao Veliki župan Knina, na što mu je talijanski general odgovorio pravdajući četnike zbog teških borbi koje su vodili s partizanima. General je rekao županu i da su četnici odstranjeni s pruge, a da odluka o eventualnom prekidu suradnje ovisi o Drugoj armiji. Lorković na kraju ističe kako su četnici koji su napravili incidente pripadnici postrojbe popa Đujića («puk Dinara») i da su djelomično nepomirljivi prema hrvatski vlastima.
Vojvoda Mene Rokvić: «Jedini je spas u potpunoj suradnji četnika sa hrvatskim vlastima, a u prvom redu sa hrvatskom vojskom»

Podžupan župe Bribir i Sidraga, Ante Vatavuk, u izvješću od 18. svibnja 1942. govori o pregovorima i suradnji sa četničkim vođama. Tako se sastao 16. svibnja sa Manom Rokvićem, zapovjednikom svih četnika od Bos. Petrovca do Drvara. Rokvić mu je govorio o borbi sa komunistima od kojih prijeti opasnost da zavladaju prostorom na kojem djeluju i njegovi četnici. Zbog toga Rokvić smatra da je «jedini spas u potpunoj suradnji njih četnika sa hrvatskim vlastima, a u prvom redu sa hrvatskom vojskom», te predlaže da se u Bos. Petrovac upute jače snage hrvatske vojske (ali ne ustaške postrojbe) koje bi ga mogle držati, a potom u suradnji sa formacijama četnika krenuti u čišćenje čitavog kraja od komunista. Podžupan Vatavuk u izvješću smatra da treba prihvatiti ponuđenu suradnju, pa je u tom pravcu i poduzeo određene radnje jer je zapovjedio da se u Bos. Petrovac odmah uputi 5.000 kg kukuruza i 6.000 kg soli.
Ipak je Ministar Lorković podržao suradnju četnika Tromeđe i vlasti NDH i njoj je davao važan vojni i politički značaj jer:

* «smanjuje broj unutarnjih neprijatelja koje treba slomiti silom i olakšava (njihovom suradnjom) daljnje borbe;
* prebacuje pitanje tih pravoslavaca u unutarnju politiku Hrvatske tj. znači slom onaj dio Politike Dalmate i talijanske tendencije uopće, koje su u graničnoj zoni htjeli stvoriti element koji je za Italiju, ali protiv Hrvatske, a povezuje ipak u jakoj mjeri (tj. nakon oružane suradnje) taj element sa Hrvatskom i otežava mu za kasnije stav protiv Hrvatske, možda ga čak i onemogućuje;
* omogućuje u kratko vrijeme toliko potrebnu prirodnu djelatnost u velikom području, tj. izvoz drva i drugih sirovina, promet».

Lorković 26. svibnja 1942. depešom obavještava «vrhovništvo» Velike župe Bribir i Sidraga da se odobrava dogovor donačelnika općine Knin (Josipa Laće) sa četničkim zapovjednicima Knina, Zrmanje, Gračaca, Bosanskog Grahova i Drvara, pod uvjetom da se s istima ne sklapa nikakav pismeni dogovor jer je ta suradnja privremena. Depešom se daje i suglasnost da se Momčilu Đujiću, Mani Rokviću, Bogunoviću, Paji Popoviću i Paji Omčikusu dodijeli pomoć od milijun kuna, 200 pušaka i 10 strojnica. Isplata je obavljena početkom lipnja o čemu je Sinčić obavijestio Pavelića.

Pravac i rezultati suradnje sa četnicima vide se iz izvješća Davida Sinčića od 18. lipnja 1942. u kojem on podsjeća na izvješće od dan ranije gdje je konstatirao da je postignut sporazum između hrvatskih državnih vlasti (osim Sinčića razgovoru su prisustvovali i zapovjednik VII. operativne zone Knin i zapovjednik oružničkog krila) i predstavnika četnika s područja zapadne Bosne, Dalmacije i južne Like. Ta suradnja je utanačena osobito sa Manom Rokvićem (Drvar, Bos. Petrovac), Branom Bogunovićem (Bos. Grahovo), Stevom Rađenovićem (Srb) i popom Momčilom Đujićem, a oni su iskazali svoju želju za smirenjem i suradnjom i obećali da će sve učiniti da onemoguće kod pravoslavaca ispade i izraze mržnje prema Hrvatskoj državi i Hrvatima. U duhu te suradnje Sinčić ističe kako je na zamolbu četnika za hranom, oružjem i streljivom reagirao pozitivno, te je četnicima izručio skromnu količinu hrane, a vojno zapovjedništvo im je stavilo na raspolaganje 20.000 metaka, 100 pušaka i 10 dobrovoljaca (puškomitraljezaca s oružjem).

Sinčić je ujedno svjestan opasnosti koja vreba od četnika pa zato i napominje u izvješću poglavniku, od 27. lipnja 1942., da kad četnici već postoje i kada ih se ne može uništiti, kada ih Talijani pomažu, onda je bolje četnike neslužbeno priznati i imati ih uza sebe nego protiv.

U jesen 1942. u okviru Ministarstva unutarnjih poslova NDH osnovan je poseban četnički ured nazvan «Odsjek X» kojim je rukovodio dr. Vjekoslav Vrančić . Posao odsjeka je bio da se uspostavi direktna veza pomoću izaslanika na terenu s četnicima kako bi ih se pridobilo za suradnju. U jednoj od svojih prvih uputa, tj. u okružnici od 9. listopada 1942. dani su ovi naputci: «1. osnovni uvjet za uspješno sklapanje sporazuma s četnicima je da oni priznaju vrhovništvo NDH; 2. s četnicima, «nepomirljivim» protivnicima NDH ne treba pregovarati, već ih treba razoružati; 3. ne pregovarati sa «strancima», tj onima koji nisu rođeni na sadašnjem teritoriju NDH; 4. u pregovorima moraju sudjelovati i predstavnici vojnih snaga NDH, kojima četnički pregovarači treba da predaju popis ljudstva i naoružanja».

U listopadu i studenom 1942. opada intenzitet suradnje između četnika i hrvatskih vlasti, pa četnici verbalno izražavaju nezadovoljstvo. Tako je 4. studenog zapovjednik divizije «Sassari» general Berardi priredio u Kninu mimohod vojske koja je sudjelovala u borbi protiv partizana. U tu svrhu je general pozvao kninsku bojnu, kao i neke odrede četnika (njih 400). Mimohod je počeo i kada je prošla hrvatska vojska, a za njom talijanska, četnički zapovjednik je odbio «marširati hrvatskim stopama». Na to je talijanski general rekao da četnici nemaju ništa sa Hrvatima, jer su četnici došli odati njemu počast (generalu Berardiju), a ne hrvatskoj vojsci. Na to je zapovjednik četnika poveo svoje ljude i dao počast generalu, ali ne linijom kojom su prošli Talijani i Hrvati. O ovom događaju piše podžupan Vatavuk, pa tako navodi da su četnici isti taj dan, poslije mimohoda prolazeći ulicama Knina, u stroju pjevali: «Oj Hrvati mi ćemo vas klati, kad se Pero iz Londona vrati!».
Unatoč međusobnoj netrpeljivosti, političke su okolnosti na terenu prisilile četnike i hrvatsku vlast na suradnju, pa je zato bilo moguće i zajedničko nastupanje u oružanim akcijama.

U jednom se izvješću govori kako su partizani napali 3. travnja 1942. razna sela župe Bribir i Sidraga, ali je zajedničkim djelovanjem oružnika, domobrana, Talijana i četnika napad suzbijen. Prilikom napada partizana (oko 600) na selo Kijevo 27. srpnja 1943., ustašama, domobranima i oružnicima (ukupno oko 120 ljudi) u pomoć pristižu četnici iz sela Civljana (općina Vrlika) i napad se uspješno odbija. U izvješću se napominje kako je prilikom toga napada poginulo 7 ustaša, 1 domobran i 5 četnika, dok su partizani imali između 70 i 100 mrtvih i ranjenih.

U skladu sa prijašnjom suradnjom pod nadzorom i na inzistiranje Nijemaca Pavelić je u prosincu 1944., nakon Kninske operacije, odobrio Dinarskoj četničkoj diviziji neometan prolaz kroz teritorij koji su nadzirale vlasti NDH pri njezinom povlačenju u Sloveniji. Poglavnik je poslao zapovijed svim podčinjenim službama u sigurnosnom aparatu. Ova zapovijed je temeljena na sporazumu između hrvatske i njemačke vlade kojim se omogućava prolazak «četničke skupine popa Đujića, ukupne jakosti oko 6.000 ljudi iz područja južno Bihaća i južne Like, prema sjeveru u Njemačku. Vjerojatni smjerovi pokreta: Bihać-Bos. Novi-Kostajnica-Novska-DugoSelo-Zagreb-Granica, odnosno Gospić-Ogulin-Karlovac-Zagreb-Zaprešić-Granica».

Ostatak zapovijedi je glasio: «Da sve naše oružane postrojbe na označenim smjerovima bezuvjetno nesmetano propuste ovu četničku skupinu u svom prolazu. Tko se ogriješi ovoj zapovijedi stavit će se pred Ratni sud shodno okružnici Glavnog stana Poglavnika br. 124/taj. od 13. 12 .1944. Da četničku skupinu popa Đujića u pokretu prema sjeveru do njemačke granice prati popratna postrojba hrvatskih oružanih snaga, koja se u sporazumu s njemačkim zapovjedništvima ima brinuti za uredan i nesmetan prolaz skupine».
No, Dinarska četnička divizija nije vjerovala Paveliću, te se iz rajona Bihaća, uz odobrenje Nijemaca, preko Like i Hrvatskog primorja prebacila u Istru i na prostor Slovenije oko Ilirske Bistrice. Četnici su na tom putu počinili brojne pljačke i zločine nad Hrvatima.

offline
  • Pridružio: 08 Sep 2005
  • Poruke: 5663

Izuzetno zanimljivi podatci iz zvaničnog dokumenta:


После извршене демобилизације, пре свега ратног партизанског кадра, крајем 1947. армија, сада већ ЈНА, била је сведена на око 400.000 припадника, организованих у пет армијских области.

У том тренутку, међу официрима ЈНА били су и људи који су током рата, стицајем разних околности, били у некој од формација непријатељски супротстављених партизанској војсци.

Укупно је у активној служби у ЈНА било 3.533 таква официра.

Они су током рата припадали следећим формацијама: домобранима у НДХ (1.963), четницима Драже Михаиловића (727), формацијама Димитрија Љотића, Милана Недића и Косте Пећанца (142), Југословенској краљевској војсци у Африци (14), албанској фашистичкој војсци (4) и словеначким белогардејцима (1).

Тиме се списак не завршава, јер су се на служби у ЈНА налазили и официри који су у рату припадали окупационим снагама: бугарским (322), немачким (215), италијанским (124) и мађарским (1Cool формацијама.

Из царске руске војске у ЈНА је 1947. године било 5 официра.

http://www.politika.rs/rubrike/Drustvo/Vojna-tajna.....ci.sr.html

offline
  • Pridružio: 21 Maj 2008
  • Poruke: 11314

Khaless,

раније смо имали цитат из исте књиге са донекле истим бројевима

Citat:Pozdrav,
od 1944 do kraja NOB preslo je u sastav NOVJ
1963 oficira iz domobranske vojske
215 oficira iz nemacke vojske
322 oficira iz bugarske vojske
124 oficira iz italijanske vojske
18 oficira iz madjarske vojske
4 oficira iz albanske vojske
727 oficira iz cetnickih jedinica
17 oficira iz vojske kraljevine Jugoslavije ( u Egiptu )

U 1945 po dolasku iz zarobljenistva uslo je 733 oficira bjv u JA, a 1946/1947 jos 1283 ( izmedju ostalog i 12 generala bjv )

Zainteresovani mogu jos vise naci u ediciji Razvoj OS SFRJ, knjiga 24


Оно по чему се разликују је што аутор из Политике наводи и 142 официра из формација Љотића, Недића и Пећанца.

offline
  • Pridružio: 08 Sep 2005
  • Poruke: 5663

vathra ::Khaless,

раније смо имали цитат из исте књиге са донекле истим бројевима

Citat:Pozdrav,
od 1944 do kraja NOB preslo je u sastav NOVJ
1963 oficira iz domobranske vojske
215 oficira iz nemacke vojske
322 oficira iz bugarske vojske
124 oficira iz italijanske vojske
18 oficira iz madjarske vojske
4 oficira iz albanske vojske
727 oficira iz cetnickih jedinica
17 oficira iz vojske kraljevine Jugoslavije ( u Egiptu )

U 1945 po dolasku iz zarobljenistva uslo je 733 oficira bjv u JA, a 1946/1947 jos 1283 ( izmedju ostalog i 12 generala bjv )

Zainteresovani mogu jos vise naci u ediciji Razvoj OS SFRJ, knjiga 24


Оно по чему се разликују је што аутор из Политике наводи и 142 официра из формација Љотића, Недића и Пећанца.


To je ono što i mene čudi.
Iako sam i raniej našao podatak da je deo Pećančevih ljudi prešao u partizane, Nedićevi i Ljotićevi pogotovo me veoma čude i ne samo to nego je reč i o oficirima.

Dopuna: 06 Nov 2010 21:50

Interesantan izveštaj ne znam da li je vode već bio postiran ali pokazuje sliku donekle sličnu onoj mojoj teoriji da JVUO to jest četnici nikada nisu psotojali kao jedinstvena vojna formacija niti bi se mogli nazvati "vojskom".

Izveštaj majora JVUO Slavoljuba Vranješevića iz 1943 godine o stanju, jedinicama i komandantima četničkih jedinica u Bosni.

tu on daje opis svakog komandanta ponaosob, a kako ih opisuje ti četnički komandanti u velikoj meri nisu bili dostojni komandnog položaja:



...1942 g. ovaj je naziv promenjen u naziv »Komanda Bosanskih četničkih odreda«.

U ovoj komandi učlanjeni su sledeći odredi:
»Kočić«7, »Mišić«8, puk »Manjača«9, Trebavski, Ozrenski, a od 1 - X - 42 g. i Majevička Brigada.
Da bi situacija bila što jasnija, smatram za potrebno da iznesem, koju prostoriju zauzimaju pojedini odredi kao i osobine lica, koja tim odredima komanduju.
Teritorija pojedinih odreda:
Borjanski odred10, kao najveći, zauzima prostoriju između r. Save, r. Vrbasa do ušća r. Vrbanje (sem s. Slatine, Trapista i s. Turski Čelinac), r. Vrbanje, linije: izvorni deo Vrbanje—Pribinić— i r. Bosna do Dobo ja.
Komandant ovoga odreda je Radoslav Radić, seoski trgovac. Isti je i komandant Bosanskih četničkih odreda. Čovek star 52 godine, burne prošlosti. Bio kiridžija, pekar, preduzimač, liferant, pa na posletku seoski trgovac; nekoliko puta kao trgovac padao pod stečaj. Ima velikih mirnodopskih dugova (preko 100 tužbi kod sreskog suda u B. Luci). Prema podacima i mnogobrojnim tvrdnjama njegovih poznanika bio je 20 godina član komunističke partije. U svome radu upotrebljava komunističke metode (zakulisan i podmukao rad), ima svoju kliku koja izvršava sva njegova naređenja pa i najpodlija.
Komanduje narodski sa puno demagogije. Nepreza od sredstava da dođe do cilja. Oficire ne trpi i gleda na svaki način, da ih ukloni iz svoje jedinice i da ih na koji bilo način unizi, kao što rade i ostale komuniste. U borbi lično hrabar. Za vreme partizana, bio politički komesar borjanskog odreda.
Kada je došlo do razmimoilaženja između partizana i četnika, osetio je volju naroda i pristupio na stranu četnika.11 Jedan mu sin poginuo kao komunista, a drugi kao komunista odveden u logor Jasenovac. Veoma je ambiciozan i lukav.
Kao stariji austrijski podoficir sposoban je da komanduje jednim bataljonom.
Sa ovim čovekom mora se u radu biti veoma oprezan, ako ne želi da mu isti za najkraće vreme dođe glave.
Odred »Kočić« zauzima prostoriju između r. Sane uzvodno od Ključa, linije: pl. Klekovača—Glamoč—Šipovo*—r. Pljeva—r. Vrbas od Jajca do Crne Rijeke, drum: Crna Rijeka—Mrkonjić-grad—Čađavica—Ključ.
Komandant ovoga odreda je Uroš Drenović, učitelj i rezervni potporučnik. Covek 30-tih godina. Okretan, vredan i energičan, bolesno ambiciozan (želi da bude neka veličina) te se ne ustručava da zapliva u Nemačke i Hrvatske vode. Ova njegova osobina dovela je do propasti njegovog odreda. Naime, napustio je odred i sa porodicom preselio na stalno stanovanje u varoš Mrkonjić grad. Slao poklonstvenu deputaciju u ime Bosanske Krajine da izjavi lojalnost poglavniku i vladici Germogenu u Zagreb. Večito je sa Hrvatima i Nemcima u B. Luci.
Lično veoma hrabar, dobar borac, ali slab starešina, nema sposobnosti da komanduje većom jedinicom u borbi. Mnogo podložan uticaju žene, koja takoreći sa njime komanduje.

Od odreda ima svega oko 130 boraca i ako mu je odred brojao oko 900 boraca.
Puk »Manjača« zauzima prostoriju između r. Vrbasa (nizvodno od Crne Rijeke pa do Crne Luke12) — ž. pruga B. Luka
Prijedor, r. Sana (od Prijedora do Ključa) i druma: Ključ
Mrkonjić Grad — Crna Rijeka.
Komandant ovoga puka je aktivni poručnik Vukašin Marčetić13 (aktiviran kao rez. pešad. oficir 1939 godine), star 33 godine, labav, popustljiv, detinjast i neozbiljan, veoma ambiciozan, veoma plašljiv, sa jedinicom ne učestvuje u borbi, kao komandir sokolovačke čete, zbog nerada sa svojim ljudstvom, sva ova četa je sem jednog četnika, otišla u partizane, ženskaroš, sklon piću, veoima arogantan prema svakome, a naročito prema Hrvatima i Nemcima. Voli da sam sebe hvali, a naročito trpi samo one koji ga hvale. I on, kao i Drenović, želi da bude neka veličina i da se pomoću Nemaca i Hrvata dočepa nekog zavidnog položaja. Sa potčinjenima vodi stalnu borbu oko položaja, usled čega je došlo do cepanja ovoga puka u tri odreda. Blagodareći komandantima bataljona naredniku vodniku Jovanu Mišiću i redovu Milutinu Azariću, u odnosu na neprijatelja—partizane, istupaju zajednički kao jedna jedinica pod komandom narednika vodnika Jovana Mišića, u borbi. Ovaj puk do sada u borbi protiv partizana, pokazao je sjajne uspehe.
Vukašin Marčetić, kao komandant, samo onda bi bio dobar, kada bi imao nad sobom starešinu koji bi ga stalno kon-troliso i upućivao šta ima da radi. Kod ovoga puka komando-vanje je organizovano na vojničkoj osnovi.
Odred »Obilić«14 zauzima prostoriju između reka Vrbasa i Vrbanje, pa na jug do Vlašić planine.
Ovim odredom komanduje Lazar Tešanović, učitelj i rezervni pešadiski poručnik. Čovek 30 godina. Veoma hrabar, okretan, energičan, bistar, karaktera svetlog. Odred je organizovan na vojničkoj osnovi, odličan vojnik i starešina, u stalnoj je i uspešnoj borbi sa partizanima. Jedan od najboljih komandanata odreda učlanjenih u komandi bosanskih četničkih odreda.
Prema svome dosadanjem radu zaslužuje da bude unapređen i odlikovan primernim odlikovanjem.
Odred »Trebava« zauzima prostoriju između r. Bosne, r. Spreče (od ušća do s. Male Brijesnice), linije: Mala Brijesnica — Skipovac — Zelinja — Smiče, drum: Srnice — Gradačac i linija: Gradačac — Modrica.
Trebavskim odredom komanduje prota Savo Božić iz Trebave. Čovek šesdesetih godina. Veoma inteligentan, odličan diplomata, veoma svežeg (može se reći mladićskog) duha, suviše blag. Komandovanje kod ovoga odreda zasnovano je na široko parlamentarnoj osnovi. U sebi nema ničega vojničkog ni komandantskog, zbog čega je disciplina kod ovoga odreda veoma slaba.
Odred Ozrenski zauzima prostoriju planine Ozrena između r. Bosne, r. Spreče i sa juga r. Krivaje.
Komandant ovoga odreda je Cvijetin Todić, težak, star 35 godina. Veoma energičan, odlučan i istrajan. Vrlo hrabar (može se reći najhrabriji prema hrabrima); kod boraca voljen i poštovan, najogorčeniji borac protiv komunista i partizana. Kao komandant vrlo dobar. Pored odlikovanja koje je dobio za osvedočenu ličnu hrabrost, mislim da isti zaslužuje i unapređenje kao i odlikovanje za osvedočenu komandantsku hrabrost i sposobnost. Ovo je odličan komandant u svakom pogledu. Po činu je rez. bolničarski narednik.
Majevička brigada15 zauzima prostoriju pl. Majevice sa njenim padinama sem pojedinih mesta, koje drže Hrvati, kao npr. Ugljevik, s. Međeđa, s. Lopari itd.
Komandant ove brigade je vojvoda Radivoje Kerović, star 28 godina. Veoma hrabar, energičan i odlučan. Veliki protivnik komunista i partizana. Kod boraca popularan i voljen. Odličan starešina u svakom pogledu. Kada svi napuštaju, pa i najpozvaniji, položaje i vojsku, vojvoda Kerović ostaje, prikuplja snage i nastavlja borbu dalje. Ovaj čovek zaslužuje svaku preporuku i odlikovanje.
Zajednička osobina sviju komandanata jeste: da ljubomorno čuvaju svoje položaje, te zbog toga nerado primaju oficire u svoju sredinu.
Istina, neradom primanju oficira u pojedine odrede uzrok je još i taj, što su se mnogi oficiri bilo na koji način domogli punomoć ja raznih prestavnika naše vrhovne komande u Otadžbini, kompromitovali se u odredima i morali iz istih da beže. Na taj način stvoreno je veliko nepoverenje prema oficirima i podoficirma, koji nisu iz ovih krajeva.
U ovome pogledu imamo dosta primera, kao:
Kapetan Dušan Janjić, koji je došao sa punomoćijem u ime Gospodina Ministra izdato mu od strane kapetana Dragoslava Račića sa zadatkom da ide u Slavoniju (Pakrac). Ovaj to nije učinio, nego je ostao u Borjanskom odredu, gde je proveo vreme od septembra do danas u neradu.16
Na Majevici pojavljuje se kapetan Žarko Milurović,17 sa ovlaštenjem dobijenim od majora Žarka Todorovića.18 Po dolasku na Majevicu saopštava, da je došao na Majevicu da komanduje, a ne da se bori, posle čega bude sa Majevice proteran.
Sa ovlaštenjem i štambiljima došao je rezervni potporučnik Dušan Dukić, koji ne izvršava naređenje gospodina Ministra i ne odlazi u Krajinu, gde je upućen,19 nego odlazi u Motajicu, gde posle zajedno sa komunistima vrši napad na Prnjavor ovih dana i pomaže sve u zauzimanju istog.20
Dolazi neki kapetan Mijatović, sa ovlašćenjem nekog inspektora Đure Plećaša, za vezu glavnog bosanskog štaba, sa komandom operativnih jedinica Istočne Bosne. Ovaj, boraveći nezaposlen kod glavnog štaba, odlazi u Motajicu, gde je ostao sve do poslednjeg dolaska komunista tamo, kada mu se je za sada izgubio trag.
Ovih dana dolazi neki samozvani poručnik Milovčević sa jednom ženskom, koji je poslat iz Kalinovika za Krajinu, pa i on odlazi u Motajicu, gde se i sada nalazi.
Od strane .potpukovnika g. Pavlovića21 poslat je kao neka vrsta njegovog delegata — kurira narednik Mišić,22 sa ovlašćenjem i naređenjima za prikupljanje podataka o svim odredima. Međutim, ovaj čovek nije dorastao za izvršenje ovog zadatka.
Prema ovome molim, da se izboru oficira, koji se upućuju ovamo, obrati najveća pažnja i da se u opšte ne upućuju pre nego što se stvori mogućnost za reorganizaciju po uputstvu broj pet.

http://www.znaci.net/00001/4_14_2_27.htm

Dopuna: 06 Nov 2010 22:00

Jedan pasus izveštaja daje neverovatnu sliku stvari:

Citat:Kod nas su se nalazile dve radiostanice: jedna za Majevicu, a druga, data Dušanu Dukiću, za Krajinu. Kada smo bili na večeri, Račić upada sa naoružanim ljudstvom u kuću i saopštava: »Čiča je naredio da oduzmem stanice od Stevana Botića«. Kada se je Stevan Botić počeo sa njim objašnjavati, naredio je, da se kuća pretrese i radiostanice pronađu i oduzmu. Skrenuo sam pažnju Račiću da stanice nisu stanice Stevana Botića, već Majevice i Krajine, ali on se na ovo nije ni obraćao.
Na ovaj način i Majevica i Krajina ostale su bez radio-stanica sve do danas. A ovo je jedan od najkrupnijih razloga današnjeg stanja ovih odreda, jer vrhovna komanda nije znala niti joj se moglo staviti do znanja ma šta o ovim krajevima.


Dakle vidi se da je neverovatno, ali istinito- jedina veza gotovo cele severne Bosne sa Dražom Mihajlovićem bija jedna radio-stanica koje- nije bilo kad je trebalo. Draža mihajlović je slao naredjenja preko radio stanice i primao podatke preko iste te zvuči necerovatnod a je jedan ozbiljan oficir kao Draža mogao sebi da dopusti luksuz da jednostavno nema pregled situacije ogromnog dela "svojih" jedinica.

Ono što zaključujem iz ovog je:

1. Mihajlović niej bio stvarni komandant jedinica JVUO u Bosni
2. jedinstvena JVUO niej ni psotojala
3. Jedinice četniak u bosni bile su medjusobno nezavisne i potpuno faktički odvojene od Draže Mihajlovića
4. Niej postojala nikakva efikansa komanda i kontrola nad jedinicama JVUO u Bosni a moguće ni u ostalim krajevima

Izvaći se pitanje- Šta je Draža u opšte i kontrolisao?

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 808 korisnika na forumu :: 53 registrovanih, 7 sakrivenih i 748 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 2918 - dana 22 Nov 2019 07:48

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: _Petar, _Sale, A.R.Chafee.Jr., Aleksandar Tomić, amaterSRB, amir3045, axa, baza, Botovac, celik, Cobi026, Dannyboy, darkstar101, Dorcolac, dragisa dragisa, Dusan Medojevic, El-Komadante, erzi.janjos, Faki-Valjevo, Futurama, GreenMan, hyla, jimi_agf, kalens021, kolateralnasteta, Krusarac, Kubovac, kvcali, Libertas, LUDI, mgaji21, milan.tatanac1, milimoj, MILO-VAN, Neo BetOnBit, pein, powSrb, proka89, Recce, rovac, ruger357, saputnik plavetnila, stegonosa, stringer bell, theNedjeljko, Toni, vespa nikola, vladancekicsrb, voja64, VP3987, vrag81, Zikka, zlaya011