offline
- Republikanac
- Super građanin
- Pridružio: 29 Dec 2011
- Poruke: 1478
- Gde živiš: Usce dve Morave u jednu veliku
|
Napisano: 06 Feb 2014 10:17
“TITO JE NAŠ, MI SMO TITOVI”
Ali ta vihorna reč “Tito je naš – mi smo Titovi!” od koje, kad je u hiljaditom horu kličemo, suze zaklinjanja naviru na oko, krije ispod tog svog emotivnog dejstva jednako duboku racionalnost, onu promišljenost i smišljenost iz kojih se, kroz vekove, izgrađuje narodna mudrost, i doista, ona je suštastveno poslovički mudra. Ako je mudrost saznanje i znanje stečeno iskustvom, filozofija proverena životom, onda je ova reč, izlivena u onom jednostavnom obliku u kome je narod misli svoje mudrosti nekad u kamen urezivao, zaista najsadržajnija poslovica ovog vremena, najistinitija formula njegove suštine.
Jer, što ona kazuje i kad je nastala, koji je odnos između trenutka kad se rodila i dubokog smisla koji sadrži? Kad se prvi put javlja reč “Tito je naš – mi smo Titovi!” danas bi bilo vrlo teško tačno utvrditi. Prirodno bi bilo pretpostaviti da je ona ponikla još onog trenutka kad se Tito, iz tajnosti i ilegalnosti, pojavio na beli dan pred narodnom množinom i u njoj počeo da zrači oslobodilačkom i revolucionarnom idejom i voljom, kad je ona sama počela osećati da je to njen čovek, a on da je privlači k sebi, da je organizuje za borbu i revoluciju, da je u borbu i revoluciju vodi i sa njom u njima da pobeđuje. To duboko srodništvo se tada već moralo ukoreniti i kao takvo naći izraza u narodnoj reči. Ali ta je reč tada još bila samo konstatacija jednog saznanja, potvrda jednog neporecivo međusobnog usvojenja.
Ona je danas nešto mnogo dublje. Od trenutka kad je Tito ovome narodu počeo da biva osporavan, klevetan i ružen, a narod pozivan da se od njega odvoji i njemu suprotstavi, ova reč se pretvorila u izraz sveopšteg saznanja naroda da bi takav raspon značio uništenje svih njegovih revolucionarno stečenih sloboda i zapretio smrću i njemu samome, i tako je ova reč upravo tada postala sinteza mudrosti narodne u razumevanju istorije, i u ovome trenutku i za dalja vremena.
Milan Bogdanović
MAGIJSKA FORMULA KOJA DIŽE NAROD,
ULIVA VERU I OTVARA SRCA
To ime od četiri slova postalo je već davno legendarno, postalo je gotovo magijska formula koja diže narod u borbu, uliva mu veru i snagu otvara srca i put ka pobedi. Njegov ozbiljni, pametni, i strogi i dobri lik, izbrazdan velikim brigama a ozaren vedrinom sagledanog cilja, gleda nas sa mnogih stranica naših listova, sa transparenata, sa zidova manje-više spretno crtan, manje-više nespretno idealizovan ili dobronamerno deformisan, ali uvek sa ljubavlju rađen. Tito – to je narodnooslobodilačka borba koja je našu namučenu zemlju digla na visinu odakle je celi svet vidi, Tito – to je želja naših naroda za slobodom koja je borbom već sagledana, Tito – to je naša herojska i svesna omladina, Tito – to su naše žene koje su se kroz borbu izdigle do ponosnog borca i ravnopravnog čoveka, Tito – to je naša Komunistička partija, koja se od nesređene partije jedne ne mnogo značajne zemlje digla do najslavnije komunističke partije u Evropi (…) A u tom plemenitom liku Tita (…) najplemenitije težnje naših naroda nalaze puni i verni izraz.
Jovan Popović
OTVORIO NAM JE PUT KA SLOBODI
“Nie Makedoncite Tito si go sakame … ” – ovim rečima makedonski narod izražava svoju ljubav prema drugu Titu. One uvek mogu da se čuju kad se na mitinzima ili masovnim zborovima pomene njegovo ime. Jednostavne i jasne su te reči kao što je jasna i sama ljubav naroda koji ih izgovara. One su snažne i ubedljive jer dolaze upravo iz srca naših ljudi.
Nikada narod u Makedoniji nije imao tako dobre reči koje bi uputio jednom čoveku, jednoj ličnosti. Decenijama već on čuva u sebi svetlu i neizbrisivu uspomenu i borbeni zavet svojih nacionalnih velikana: Goce Delčeva i Jana Sandanskog. Ali, on je tek u najnovije vreme našao čoveka koji potpuno zaslužuje njegovu neograničenu ljubav, priznanje i odanost. Ovo je bez sumnje zbog toga što je Tito našem narodu ne samo široko otvorio svetle stranice njegove herojske prošlosti, dajući još više života njegovim ilindenskim tradicijama, već što mu je otvorio put ka slobodi, uistinu, nezavisnom životu i životu u izgradnji socijalizma.
(1949) Dimitar Mitrev
PUT U MEĐUNARODNU I MEĐUKONTINENTALNU HISTORIJU
Naći se godine tisuću devet stotina četrdeset i osme na udaru uragana, kakav se bio oborio na Tita i na čitav CK KPJ, i odoljeti onoj oluji dostojanstveno i ponosno i smiono, nije bila mala stvar. Možda bi bilo preterano reći, da bi se stvar razvila sasvim drugim pravcem da nije bilo Tita, jer on je u onom dramatskom i sudbonosnom trenutku bio okružen falangom svojih lojalnih i odanih suradnika, nošen jednodušnom simpatijom čitave Partije i svih naših naroda, ali je izvan sumnje da su pojave, destaljinizacije, koegzistencije, međunarodne čovjekoljubive borbe za svjetski mir, politike vanblokovskih zemalja i tako dalje vezane o njegovu ličnu inicijativu upravo tako, kao što je o njegovu ličnu inicijativu bila vezana revolucija zagrebačke Mjesne Partijske Organizacije februara 1928., koja u historiji našeg društva predstavlja historijski datum i prekretnicu. Od toga dana Tito se zaputio svojom stazom, a njegov put pretvorio se u pojavu, u međunarodnim i međukontinentalnim omjerima historijsku.
(1952) Miroslav Krleža
PO CRTI SVOG MORALNOG UVJERENJA
Kada neko može da kaže: borio sam se po crti svog moralnog uvjerenja, vidio sam mnoge zemlje i gradove, vojske i ratove i civilizacije, društvene sisteme i revolucije, proživio sam život zarađujući hljeb svojim vlastitim rukama, bio sam robijaš i ratnik, političar i organizator velikog masovnog pokreta za oslobođenje proletarijata, digao sam ustanak protiv slijepe stihije, očistio sam zemlju od tuđinaca u teškom i krvavom ratu, vratio sam svojoj domovini oteto more, njene otoke i njene gradove, oslobodio sam svoj narod od klasnog izrabljivanja, položio sam temelje socijalizmu i danas dižem zemlju iz njene zaostalosti u red civiliziranih naroda, onda takav čovjek može s punim pravom da kaže: izvršio sam svoju ljudsku i građansku dužnost…
(1952) Miroslav Krleža
TITO DANAS I TITO SUTRA
Tito danas i Tito sutra… Događa se pokatkad. Obično noću. Dok čitam ili katkad pišem. Ćutanje, ispunjeno smislom. Skladno, i kad je prožeto nemirom i sumnjom. To su uslovi našeg života. Pa ipak, kao da čovek u magnovenju otplovi na neko drugo, plišanije more, plavo, bez bora, bez brige svakidašnje, i odjednom se trgnem. Pitam sebe: gde sam? Uznemirim se. Priđem prozoru, otvorim ga širom. Tišina. Mirne zvezde. Ili tiho sneg veje. Ili naše košave brišu pustu ulicu. Itd. Svejedno. Neka su samo: tišina zaspalog grada i mirne zvezde. Preda mnom benu aveti naše prošlosti. Oluje naših godina. Patnje i borbe. Ta tišina može da vara. Mirne zvezde nekad varaju. Isto je tako i tiho i mirno nebo između 5. i 6. aprila 1941. godine. Iznad granja već olistalog drveća, u Poenkarevoj ulici, mesec je nemo jezdio. Među nama koračali su i Lola, i Vesa, i Jurica. Njih, kažu, više nema. A oni su u našim temeljima. Oni koračaju našim srcima. Naša ova današnjica iščauravala se među nama. A negde, preko granica naših, već su brektali dizel-motori Hitlerovih “štuka” što će se obrušavati tog nedeljnog jutra nad našim gradom (zato se, možda, uvek trgne mesečina, kad je svet uzburkan). U sličnim čarobnim noćima rušili su se nad gradovima i famozni smrtonosni “tepisi” … A svet u kome živimo opet je pun opasnosti, ljudska srca zebnje. Ko da otkrije Šta krije taj mirni sjaj zvezda? Tamne volje zlih volšebnika ne gledaju taj sjaj. One imaju samo svoje krvave obračune. Onda se setim i nečujno u sebi izgovorim ime: Tito. I topli, ljudski sjaj zatreperi tad pod hladnim sjajem noći. Smirim se. Zatvorim prozor. Spokojan, čitam dalje, ili kapljem i kopnim nad rečima: to mi je posao. Udno svesti mi bdi, kao verni stražar, jedna jednostavna rečenica (rečenica? ne, sama je to stvarnost): Dobro je – mi imamo Tita.
Jer Tito je naša svakidašnjica, naša čovečnost, živa straža naše, slobode, naše NE svakoj ubistvenoj dogmi, “naše patnje i naše muke”, kao što je pre neki dan rekao u Slavonskom Brodu, naše, svetu upućeno, “ipak se kreće” socijalizam.
Tito danas i Tito sutra …
Možda nikad ne bih ovako glasno izgovorio ono što sam sad rekao. Ima velikih stvari života o kojima se ćuti. Jer reči su katkad zavodnice. Oni koji barataju s njima znaju kako lako one mogu da iskrive našu misao, da lažno zazvuče, kad jednostavno treba da kažu ono što kažu. A velike čini života traže od nas da budemo tačni i da im budemo verni. (…)
(1953) Dušan Matić
TITOVSKA SPASONOSNA FORMULA
Iskustvo iz prošlosti naših naroda, teško i bez predaha, kroz stoleća kaljeno neumornim i surovim životom na jednoj od međa sveta – to je iskustvo, crpući svoju vitalnu snagu iz najplemenitijih narodnih htenja, oplodilo Titovu misao, njegovu volju, njegov san, njegovo delo. Tito je došao kao čovek koji je smelo iz naših vekovnih stremljenja, iz ognja zgarišta robovanja i pokolja, izvukao spasonosnu formulu koja je, sjedinjena sa formulom naučnog revolucionarnog rešenja i primenjena u našem životu od 1937. do naših dana, pokazala svoju nedvosmislenu životnost i životvornost, svoju čovečnu dušu, svoj duboko logični um, svoju delotvornost. I Tito je postao živa straža naše samostalnosti i slobode, naš optimizam, naše dostojanstvo, naša antizaostalost, pobeda naša nad ukletim srednjovekovljem.
Titovska formula, njena izuzetna efikasnost, morala je svojom svetlošću da privuče pažnju i drugih naroda, a posebno onih ljudi koji svoj život shvataju i kao dug koji treba vratiti narodu iz koga su ponikli. I tako je naše, Titovo blago, neusitnjeno i nepotamnelo u uskim međuuporedničkim prostorima, počelo da napaja i druge narode, izvan sedam naših granica, na sve četiri strane sveta. Ideja nezavisnosti, ravnopravnosti, slobode, nerazdvojna je od našeg, Titovog imena, ali ona nije ostala samo naša, samo Njegova misao – ona ima vrednost sveopšte potrebe, snagu univerzalne želje, volje i sna, privlačnost velikog cilja, ostvarenje punijeg, čovečnijeg čoveka u ravnopravnoj, mirnoj, ospokojenoj zajednici naroda. Značaj te ideje pretpostavljaju i osećaju prijateljski, bliski i daleki, koji su, prateći naš put, izvesni da ne prate samo put jedne male zemlje.
Spomenuću još jednu odliku naših naroda koja ispunjava Tita: način kako se ide ka tom velikom cilju. Upornost, hrabrost, borbenost, postojanost, koje ne umeju da pokleknu, ne znaju za pogađanja i popuštanja pred još uvek velikim zlom današnjeg sveta – beskompromisnost koja je uvek znala za pobedu, koja nas je uvek vodila pobedi. I kao što je On, u srcu protutnjalih oluja, oličavao vekovne težnje naše za ponosnom nezavisnošću i slobodom, tako i danas oličava svu našu gordu hrabrost i nepokolebljivost sa kojom tu težnju održavamo, negujemo, pronosimo kroz vreme i ostvarujemo u prostoru. Zato nije fraza kada kažemo da naše narode, da Tita ništa neće odvratiti od puta koji smo izabrali – da naši narodi, da Tito, ne znaju za stranputice i vraćanje unazad …
(22. maja 1955) Aleksandar Vučo
TITO JE POLUSTIH OD ČETIRI SLOVA
(Formula specijalne teorije relativiteta
koja kazuje identitet mase i energije)
Hiljadama i hiljadama puta skandiran iz hiljada i hiljada grla, kao iz jednog jedinog, taj usklik, deo jedne parole koja je čitav jedan politički program, to je ponosno, samosvesno osvedočenje nacionalne i revolucionarne savesti jedne milionske narodne zajednice, to je, sigurno u sebe, potvrda jednog tvrđenja, odgovor na jedan odgovor iza koga ne stoji više nikakvo pitanje. To je jedan zahtev i jedan zavet u isti mah, obećanje koje se daje i koje se prima, sva pouzdanost, sva radost jedne činjenice jedne pobede, jednog odgovora na najteža pitanja u istoriji naših naroda, na čitav niz, jedan završen i preteći splet nemilosrdnih pitanja koja tim narodima istorija nije prestala da postavlja, da je izgledalo da im je odgovora nemogućno naći, ni u misli ni u krvi. To je taj odgovor, taj polustih od četiri sloga samo, i on sadrži, kao ona sasvim mala i sasvim jednostavna formula specijalne teorije relativiteta koja kazuje identitet mase i energije, on uključuje i sintetiše tolike odgovore na tolika pitanja da nam je dovoljno jemstvo da se ta pitanja neće više moći javiti, nikada više, da ta pitanja neće više moći, kao do sada, da nas načine plenom iznutra i spolja na, nas ustremljene grdobe i nasilja. U maloj Einsteinovoj formuli ležala je sakrivena četrdeset godina razrešena tajna eksplozije u Hirošimi, ali u njoj, samim tim što nam otkriva da su masa i energija u suštini jedno isto, leži, rešena, isto tako, i tajna izgradnje bezbrojnih, svetlih i monumentalnih Hirošima budućnosti, tajna gospodarenja čoveka nad prirodom preko upoznavanja njenih zakona, tajna materijalnih uslova jedne buduće sreće koju nisu umeli i nisu smeli ni najsmeliji sanjari ni da zamisle. Četiri sloga, jedan kratak, odsečen, skoro prkosan, svetu na znanje i sebi na radovanje uvek iznova, hiljadama i hiljadama puta kao prvi put bačen uzvik, uvek isti i uvek nov, to je formula kojom možemo, kojom hoćemo svaki dan, i svaki dan iznova, kao da se tek toga dana rodila, da potvrdimo, da obelodanimo i svoje rešenje krvave zagonetke naše istorije, i svoju rešenost, i svoju radost da smo to rešenje našli. Mi time potvrđujemo, tim odgovorom na jednu dobrovoljnu obavezu vernosti da su iza nas u jednom sasvim drugom smislu, u našem smislu, jugoslovenskom, i u našem proleterskom smislu, internacionalističkom, socijalističkom, besklasnom, mi time svaki put iznova kličemo da su, zaista, iza nas, i kroz nas, masa i energija pokazale da su samo različiti izrazi za istu stvar, da je to naša istina, da smo to mi. Na pitanje šta, i ko smo, i kako ćemo opstati tu (tu gde je ova plodna i kršna, ova šumovita i valovita, i ravna i čudna, ova surova i mila zemlja, jedina koju možemo i hoćemo, na čitavoj ovoj zakovitlanoj planeti SVOJOM zvati), i kako ćemo se odupreti, da ostanemo svoji na svojoj zemlji, uprkos svim olujama koje su kroz vekove brisale ovaj naš prostor, koji je ogromna raskrsnica doba i snaga, stecište navala i prodora, na pitanje kako ćemo se održati i kako napredovati, da nas više ne steže beda, da nas više ne izažima razdor, da nas više ne ispija nepravda, da nas više ne troši nesvest, na pitanje šta smo i čiji smo, i čiji možemo i hoćemo da budemo da bismo i u potpunosti postali SVOJI, odgovorili smo, spontanim krikom radosne obaveze, da smo Titovi!
Marko Ristić
NA TITOVIM CEDULJICAMA PRIPREMANA JE NAŠA ISTORIJA
I tada, u maju 1941. na toj terasi u Beogradu, ispred koje su u zagušivoj buci prolazile nemačke kolone, promatrao sam ga kako mirno, bez žurbe i bez nervoze – kao da radi sasvim nevažan posao, kao da se zabavlja – prelistava kurirska pisma i sistematski pali jedno za drugim ona koja su postala nepotrebna i kako na tankim listićima papira širokim potezima pera ispisuje svoje savete i poruke koje će drugi kuriri nositi širom okupirane i raskomadane zemlje.
Tim ceduljicama koje sam tada, ne sluteći im sam značaj, gledao kako se bele na suncu, pripremana je savremena naša istorija.
Vladislav Ribnikar
TITOVI RATNICI SPREMNI DA JURIŠAJU NA NEBO
Počela je smotra jedinica. Nailazio je Tito! Ne govorim o svemu što se u tom trenutku zbivalo. U sećanje prizivam samo znana lica koja sam u tim trenucima posmatrao. Menjala su se brzo, kao kad se menja livada na sunčanom danu posle prolaska nekog oblaka, po postaje sjajnija, zelenija, blistavija. Više se ne raspoznaju detalji, jer sada je sve isto, u nekoj novoj svetlosti. To više nisu ona lica koja sam ranije znao ni ona drukčija koja sam ovih dana posmatrao. Opet su nova. Nešto ih je promenilo i učinilo sličnim. Ja ih još razlikujem, ali me iz njihovog stroja preplavljuje (čak i fizički to osećam) nešto što je isto i jedino. Titovi ratnici pred svojim Vrhovnim komandantom. Ne oni sa poznatih fotografija i uljanih slika koje su me nekad uzbuđivale. Ovo, za mene, još nije, naslikano…
Nekoliko godina docnije, na proslavi 20-godišnjice ustanka, u Titovom Užicu 1961. godine, a ispred mene, u prvim redovima, bili su opet oni, meni znani ljudi. (Ovde nije bilo ničega što bi onako pritiskivalo sećanjima kao pre nekoliko godina na Tjentištu, a i dan je bio sunčan.) Bili su vedri. Dok je Tito govorio, gledao sam, opet su se menjali i ta se vedrina opet uliva u nešto isto, u jednu jedinu ponosnu radost i činilo se da se više ništa ne može dogoditi. A onda je Vrhovni komandant sišao sa govornice i pošao ispred svojih ratnika pozdravljajući ih. Oni su ispružili ruke, i njihova lica, ne, to jedno lice brigade, koje je izgledalo kao da je nemoguće još nešto iz njega izvući, sada je opet bilo novo, zračeći, kao neka dotad neviđena svetlost, jednu radosnu rešenost i radosnu neuništivu snagu onih koji su (kako neko reče) spremni da jurišaju na nebo…
Slavko Vukosavljević
OD KUMROVCA DO PLEMENA U PUSTINJI
I ovdje su lijepi ne samo bregovi, brda i polja, nego i mala rasturena zagorska sela – među kojima je Kumrovec i lijep i znamenit – jer se u njemu rodio čovjek za kojega danas zna cio svijet: Azija, Afrika, Amerika; gradovi i sela; rudari i mornari cijeloga svijeta – jer je gotovo nemoguće, da čak i plemena u pustinjama, nisu čula za Tita!
Ćamil Sijarić
ZATOČNIK MIRA
Kao većina mojih sunarodnika i ja u Predsedniku naše Republike vidim izrazitog zatočnika mira i borca protiv rata i nasilja.
On je to bio u legendarnoj borbi kad je, sjedinivši narode Jugoslavije, digao i vodio oružani ustanak protiv fašističkih zavojevača i okupatora i tako oslobodio svoju zemlju; to je bio i onda kad je svoju oslobođenu i ponovo ujedinjenu zemlju poveo putem međunarodne miroljubive saradnje a protiv svih vrsta nasilja, mržnje i diskriminacije.
Borba za mir bila je i ostala u osnovi svih njegovih nastojanja.
Oslobođenoj Jugoslaviji pošlo je za rukom da za kratko vreme uspostavi dobre ili normalne odnose na svima svojim granicama pa i sa onima od kojih su je dotle delile razne opreke; ona je našla mogućnosti da postane aktivan član i iskren branilac Ujedinjenih nacija, kao i da odigra važnu ulogu u organizovanju nesvrstanih zemalja. U isto vreme ona je, opet pod rukovodstvom predsednika Tita, rešavala jedno za drugim pitanja svoga unutrašnjeg uređenja, nalazeći pravednija i savremenija rešenja za sve svoje narode i narodnosti, a na svima područjima zajedničkog života.
Ukratko, i oružana borba protiv nadmoćnog zavojevača, i stvaralački rad na unutrašnjem uređenju zemlje, i ostvarenje miroljubive saradnje sa svima državama sveta, bez obzira na njihovo unutrašnje uređenje – sve su te aktivnosti nove Jugoslavije imale za cilj mir i slobodu čoveka, a njihov inicijator i rukovodilac bio je predsednik Josip Broz Tito.
Opštepoznata je neumorna aktivnost koju je predsednik Tito razvio u međunarodnom životu posleratnog sveta. Ona je obuhvatila sve kontinente i predsedniku Titu i njegovoj zemlji pribavila znatan ugled jer je po opštem mišljenju vođena u duhu mira i čovečnijih odnosa među ljudima i narodima.
Ivo Andrić
NI LEGENDA, NI ENIGMA, NI HIJEROGLIF
Tito nije legenda za narode Jugoslavije. Ni enigma, hijeroglif. On je dio jugoslovenske stvarnosti, tako prirodan i potreban kao vazduh ili voda. I ako neko, iznenada, upita nekog malog Jugoslovena, dječaka ili djevojčicu, ko je to Tito, on sigurno, u velikom broju slučajeva, neće reći da je Tito predsjednik SFRJ, već će malo zbunjeno i sasvim jednostavno kazati:
– Pa, Tito je … Tito, naš drug Tito!
Kad se Tito poslije godina provedenih u ruskom zarobljeništvu i Oktobarskoj revoluciji vratio u svoju zemlju njegov životni put bio je odlučen. Njegova ličnost bila je oformljena. Nije se jedino znala njegova sudbina.
* * *
Tito je veliki čovjek naše epohe. Ličnost koja, htjela to ona intimno ili ne, simboliše sudbinu jedne zemlje u jednom od najkritičnijih razdoblja njene istorije. Ličnost koja obilježava razmeđe između perioda kada je u Jugoslaviji prošlost određivala sadašnjost, kada su drugi kovali sudbinu miliona ljudi i ere kad su ljudi uzeli svoju sadašnjost i svoju budućnost u sopstvene ruke.
Vilko Vinterhalter
JEDINSTVEN SPOJ REČI I DELA
Ono što mene najviše impresionira je što Tito već u svojoj pojavi nosi inkarnaciju Revolucije, Partije, njenih ideja, njene istorije i njene etike. Taj utisak izaziva nešto vrlo stameno, vrlo temeljito u njegovoj pojavi – monumentalna ozbiljnost i osećanje sklada unutrašnjih snaga u njemu, iz njega prosto zrači velika moć ubeđenja, jasnost pogleda, čvrstina odluke, jedinstven spoj reči i dela.
Velibor Gligorić
UČIO NAS JE SLOBODI I NADI
Jedan veliki dan odbio je da se razlikuje od ostalih dana.
Taj dan je praznik jednog imena, jedne reči i svega što ona znači.
TITO.
Dovoljno je izgovoriti to ime pa čuti u sebi sve ono što nam je on bezbroj puta ponovio. Ni on sam ne može reći više od onog što znači ta jednostavna reč – Tito. Ona je postala sinonim slobode, nade i mira. To više i nije ime jednog čoveka, to je ime celog jednog naroda, svih nas.
To ime krije u sebi sve čemu nas je on naučio.
A učio nas je slobodi.
Naučio nas je kako da se njome koristimo, kako da budemo dostojni nje. Ukazivao je prstom na one koji ne znaju da upravljaju svojom slobodom, koji je koriste protiv drugih izneveravajući njenu suštinu. Shvatili smo da sloboda obavezuje. Shvatili smo da onaj ko je zloupotrebi toga trenutka postaje iznutra neslobodan. Shvatili smo da je u prirodi slobode da se ne može zloupotrebiti.
I slobodu je učio njenim dužnostima.
Zadatak slobode je jedan jedini: da ne spava. Pitanje slobode je pitanje svesti. Biti slobodan znači biti svoj.
Učio nas je nadi.
Naučio nas je da istinska nada nije ona koju rađa strah i očajanje. Nada je budnost čoveka u čoveku. Prava nada je razboritost koja usmerava ljudsku delatnost. Naučivši nas pravoj nadi, on nas je naučio da stvaramo budućnost od onoga što nam je pri ruci.
(22. maja 1960) Branko Miljković
LEGENDARNI HRASTOV IZDANAK
Ko zna, u istoriji, još jednog revolucionara čija bi ličnost tako skladno rasla? Podseća na onaj legendarni hrastov izdanak koji je već u vitkoj svojoj mladosti izdržao olujine i gromove, u njima ojačao, uprkos gubarima i parazitima, te sve čvršće i dublje zahvatao žilama u svoje masno i stenovito tle. Taj ne stari, nezaustavno, po zakonima majke prirode, mirno i postepeno uzdiže se i prostire. Svoj okolini pruža zaštitu svojim moćnim granama, zamršeni, neprohodni čestar svoje dubrave iz godine u godinu oplemenjuje sve obimnijim, sve slađim i hranljivijim plodom. Mrku i ljutu prašinu pretvara u cvetni gaj i raspevani sad.
I što više vreme prolazi, s proleća sve jedriji, s jeseni podatniji. Iz velikih daljina i s mora i s planinskih visova i s nepreglednih stepa, razaznaje se njihova zdrava lepota i bodra snaga.
Revolucionari su odreda sinovi eksplozivnih trenutaka u životu naroda. Njihovo je obično, da sagore u ruševinama staroga sveta koji su zapalili, da tek pripreme zemljište za novu izgradnju.
Naš Maršal je jedinstvena ličnost: savršena, potpuna, revolucionarna, graditelj narodne budućnosti. Njegovo lično delo u našem preporodu vidi svako, ni istorijski materijalizam neće ga hteti svesti na manju količinu. Takvu ulogu može da vrši samo onaj čovek koji, pored studija raspolaže najtananijim aparatom zapažanja, i za pojedinosti i za celinu, najsvežijom kombinatorikom, i, sposobnošću da odmeri, u sekundu, kada treba intervenisati u komešanju društvenih sila i, najzad, koji raspolaže i nepopustljivo zapetom voljom da se odmah, u isti mig, i interveniše, da se misao i odluka u isti čas obretu u delo.
Figura tajanstvenog ilegalca, reorganizatora Partije, organizatora, vođe i stratega NOB-e, trijumfalnog Maršala Jugoslavije može se reći, više uzbuđuje maštu i našem čoveku i drugim narodima; ali, figura zasnivača i organizatora narodnih vlasti već za vreme ustanka i posle oslobođenja, figura sprovodioca našeg privrednog preobražaja, našeg sigurnog i silnog narodnog krmara kroz opasne vrtloge evroazijske i evroameričke, figura našeg druga Maršala koji ostvaruje socijalistički demokratizam, osvojiće danas svim slobodoljubivim ljudima u svetu i umove i srca.
Veljko Petrović
POD TITOVIM VOĐSTVOM JUNAŠTVU NAŠEM KRAJA NEMA
Među mnogim pjesmama o Titu, što ih narod pjeva, neke čedne i skromne, kazuju mnogo čovjeku, naših dana.
Možda zato što nijesu sastavljene za nekim stolom, pod nekom lampom, po pravilima gramatičkim i metričkim, na prostirci od hartije kao mnoge druge. Možda zato što su nastale teških dana u tišini varničavih praskozorja pred bitkama i u crvena slobodarska predvečerja.
Velike i drage stvari kazane su tamo s malo riječi – da misli mogu širiti krila, da slikama ostane širok prostor, da svako za svoju ljudsku slutnju nađe mjesta i izraza.
I u najprostijim od njih zablista zrak i zatreperi zvuk što veže, sa mađijskim carstvom poezije – u krajiškim, u moravskim i dalmatinskim, ili u dva priprosta stiha bosanskih mladića i djevojaka, što su ih, silazeći sa bregova, donijeli:
Druže Tito, primi naške
U redove partizanske …
Tu je mnogo više nego što izgleda da može stati u dva stiha – jedna smijerna molba i jedno sigurno obećanje, vjekovna tuga prošlosti i čvrsta nada u budućnost zbližene su i slivene, sjedinjene melodijom i rojevima svijetlih slika što kao pčele oblijeću oko sočnog grozda pjesme. Kao da tom pjesmom kažu:
Dolazimo iz zbjegova u planini, iz pokolja i požara; noževi ustaški i kame četničke reže za nama, prijete nam njemački logori i masakri talijanski i smrt gladna, a mi smo tako slabi i neuki, nedorasli i nemoćni; gladni smo odavno, obuća nam je pocijepana i haljina već nemamo, lica su nam potamnjela, ljepota s njih se izgubila, izgled naš više odbija no što privlači – primi nas Ti koji si riječ Drug stavio iznad svih naslova, Ti jedina zaštito progonjenih!
Dolazimo iz zbjegova u planini, za nama su sela popaljena i lješevi pod gredama izgorjelim, primi nas u redove partizanske, među ljude, među najhrabrije da branimo malu djecu razbjeglu po pećinama, da ne damo lijepu našu zemlju i ljude! Primi nas tamo gdje je čvrsta hrabrost, taj jedini izvor nade u ove dane ubitačne, a tada: sve će biti riješeno i sve slavno. Živote ne žalimo, na smrt ne mislimo, straha biti neće. Pod tvojim vodstvom junaštvu našem kraja nema do pobjede…
Takve su te pjesme što su ih hiljade prihvatile i preko gromada tuge i nesreće prenijeli – iz carstva nužnosti prema svijetlim prostorima slobode. Skovala ih je ljuta borba, nosila ih je hrabra vojska, vile su se nad borcima kao zastave – mraznih noći, i u proljeće, i kad je rujno lišće opadalo po krvavim puto- vima.
U njima se moglo govoriti samo o najljepšoj ljudskoj želji i najvećim junaštvima.
Mihailo Lalić
SRCE NARODA, KAD PROGOVORI, UVEK KAŽE SVE
Dovoljna je samo jedna reč: Tito!
Ona obuhvata u sebi sve: i ljubav za slobodom, i mržnju na neprijatelja, i vedar osmeh, i mračan izraz. Ona govori o prošlosti koju gazimo, ona zbori o budućnosti kojoj stremimo, ona svedoči o borbi koju vodimo.
Tito!
To ime uliva snagu klonulim, vedri sumorne, uspokojava zabrinute. Ono jača slabe, diže poklekle, od smrtnih stvara heroje, od nepismenih prosvećene, od neukih svesne.
Gde god se srećemo sa lepotom, snagom i veličinom danas, tu je ispisano ime Tita.
- – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – -
Mladost ga izgovara vedro, i ono otkriva njen polet; starost ga naglašava ozbiljno, i ono ispoljava njenu trezvenost.
- – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – -
O Titu zbore devojačke popevke, junački deseterac i stari i moderni stih. O njemu govori priprosta reč naroda i razvijena misao učenih: Naš!
- – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – -
Iznikao iz naroda, izrastao u borbi, postao je vrhovni izraz narodne borbe, njen najpopularniji, najrečitiji živi simbol. U njemu su se objedinili snaga tradicije, stremljenje sadašnjosti i lepota budućnosti; moć i veličina istorije!
- – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – - – -
Srce naroda, kad progovori, uvek kaže sve!
(1961) Eli Finci
NOVA GENERACIJA TITOVE ŠKOLE PRAKTIČNE MUDROSTI
Moja generacija nije neposredno učestvovala u narodnooslobodilačkom ratu i oružanoj revoluciji. Ali, neke smo posledice morali da snosimo, i u isti mah neke plodove mogli smo da uživamo. Došli smo, dakle, u dvojakom smislu na gotovo. Još dečaci i devojčice, malo smo sve oko sebe gledali sopstvenim očima, malo više slušali i upijali dramatične priče o njemu, i svakojaki nahvatani strahovi ubrzo su bili zatrpani, romantičnim naletom prvih dana slobode.
Posle 1948, tačnije, početkom pedesetih godina, na novoj prekretnoj tački jugoslovenske društvene i kulturne revolucije, ukazala se toj mojoj – ipak mirnodopskoj, redovno školovanoj – generaciji izuzetna prilika, koju je ona, tada na ulasku u zrelost, smatrala s pravom i svojom prilikom:
da najbolju školu, koja je dotle nedostajala, životnu školu dijalektike, Titovu školu praktične mudrosti, izuči na delu, u jednom od njenih zenita, doprinoseći ponešto i sama sudbonosnoj borbi Jugoslavije protiv dogmatizma, a za otvoren horizont na kome se krči sopstveni put.
U Titovoj školi, koja se sve više razgranjavala i bogatila, mogla je moja generacija svakodnevno da uči, nastupajući samoinicijativno, popravljajući i usavršavajući ono što je ostvareno i postignuto.
Koje su odlike te jedinstvene škole mišljenja i delanja? Kakve pouke se u njoj radom stiču? Mnoge i značajne, a među njima i ove:
– kritičnost je valjana jedino ako ide zajedno sa samokritičnošću;
– nema poricanja nečega bez potvrđivanja nečeg drugog, novog;
– ali to potvrđivanje i utvrđivanje podrazumeva da se uspostavi kontinuet;
– kontinuiet, pak ne znači da se automatski preuzimaju stare vrednosti;
– stvaralački zaključci se ne izvlače tek onda kad su svi dokazi na gomili, mehaničkom indukcijom;
– odluke za akciju rađaju se i preskokom, prekršajem, rizikom voljom, istrajnošću;
– istorijska praksa im daje za pravo, osnažuje ih, osporava ili koriguje;
– sva pitanja i odgovori, koji su vezani za autentično praktično iskustvo, predstavljaju vidove svetskih, opštih i univerzalnih pitanja i odgovora.
i tako dalje, i tako dalje …
A što je veoma izraženo kod Tita – nikakve prazne deklaracije, odsustvo retorike, isključivanje svega što je prigodno i kićeno. O književnosti i umetnosti – retko izjašnjavanje, bez normativnih i programskih reči. Ostaje primer, lični Titov primer i, neprekidno pred očima društveno i kulturno uzdizanje, preobražaj Jugoslavije od 1941. i 1945. do danas.
Ali baš zato je stvaralačka obaveza, obaveza naše stvaralačke slobode ogromna baš kao i Titova šansa, koja se ukazala mojoj generaciji i ne prestaje da se ukazuje svim generacijama današnjih jugoslovenskih stvaralaca.
Sveta Lukić
PJESNIK PARTIJE I REVOLUCIJE
Druga Tita zatekli smo u živoj diskusiji sa Đurom Đakovićem.
Čim sam ugledao druga Tita, podsjetio sam ga da sam ga nekoliko puta video u Savezu metalaca u Beogradu. Iznio sam mu kako se na kursu tretiraju pitanja jedinstva Partije i frakcijskih borbi. Taj razgovor ostavio je na mene neobično jak dojam. Osjetio sam u njegovim riječima toliko topline i brige, kako za jedinstvo Partije tako i za budućnost radničke klase naše zemlje, budućnosti radnog čovjeka. Dok je odlučno govorio o savladavanju tadašnjih organizacionih i političkih slabosti, sticao sam dojam da tako stvarno mora biti. Tito je govorio sa zanosom i uvjerenjem. To svoje uvjerenje prenosio je i na mene. Ono što je uzimao od ljudi u razgovorima i diskusijama, ako se tako može reći, vraćao je pročišćeno, razjašnjeno, izbrušeno. Najviše me je impresioniralo to, što je veoma krupne i složene stvari drug Tito umio da nam objasni najjednostavnijim riječima.
Sjećam se njegovog oduševljenog lijepog lica i odlučnih modrih očiju, uznemirenih kao more pred buru. Mislio sam da slušam pjesnika Partije i revolucije. On je bio glasnik partijskog jedinstva. Treba stvoriti lenjinsku partiju za tako divnu radničku klasu ove borbene zemlje, bremenite klasnim i oslobodilačkim pokretima masa – govorio je on više sebi nego nama.
Osjećao sam da drug Tito ne spada u onu gardu partijskih funkcionera s kojima sam dolazio u doticaj. Drug Tito je vidio daleko. On je već tada bio kovač, majstor – graditelj budućeg revolucionarnog preobražaja naše Partije i čitavog radničkog pokreta zemlje.
Josip Cazi
TITOVO DRUGOVANJE SA ROMANOM,
PRIPOVJETKOM I POEZIJOM
Htio sam ovom prilikom da kažem nešto iz svakidašnjeg života druga Tita. Njegova veličina često kao da nam smeta da ga vidimo izbliza, da vidimo koliko je on bio jednostavan, običan čovjek.
Vjerovao sam da drug Tito nema vremena da prati savremenu literaturu. Nekoliko puta pružila mi se prilika da razgovaram s njim o našoj poslijeratnoj književnosti. Smatrao sam da bih mu tu mogao biti ravnopravan sugovornik. Prevario sam se. Sve do tada, do tih razgovora, nisam vjerovao da on toliko druguje sa romanom, pripovjetkom i poezijom. Pomenuli smo dosta književnika i dosta knjiga. Sve knjige koje sam ja bio pročitao bio je pročitao i on. Ali, vjerujte, ne pretjerujem, da ja nisam bio pročitao ni trećinu onih za koje me on pitao. Našao sam se u neobranom grožđu. Naročito kad me je pitao za jedan roman, što mislim o njemu. Ja ga još nisam pročitao – bio je tek izišao, ali čitao sam kritike o njemu.
Ipak sam se zapetljao. Na lijep način rekao mi je da je to knjiga koju treba pročitati.
Iznenađen stalno prisutnim Titovim interesom i za najskorija djela, pitao sam ga kad mu uspijeva da pročita tolike knjige. Odgovorio je da najviše čita kad legne, tada ima vremena, do dva, do tri sata po ponoći i da mu je to pravi odmor. Veoma je bio zahvalan piscima, veoma obradovan njihovom pažnjom kad bi se sjetili da mu pošalju knjigu sa potpisom. Sigurno je mnogo njih iz skromnosti propustilo da mu pričine tu radost. Kad bi je, međutim dobio, smatrao je gotovo za svoju obavezu da je odmah pročita.
Veljko Kovačević
ŽIVJETI I DATI DRUGIMA DA ŽIVE
Znameniti francuski pisac Anatol Frans napisao je da su revolucije motor povijesti, ali da je ljepše živjeti stotinu godina nakon njih. U toj je misli, ako prizovemo u sjećanje ono što znamo o povijesti, dosta istine. Ali Josip Broz Tito je – ne riječima već djelima – obezvrijedio ovu upravo citiranu mudrost. Njegova i naša revolucija – to možemo danas, kada je prošlo već toliko godina, utvrditi sa svojom samosviješću – bila je takva da je bilo lijepo živjeti već i za vrijeme nje. Da, čak onda kad je golim rukama utirala put, i kasnije, kad se rasplamsala i kad se za nju stao zanimati cijeli svijet. Zanimati upravo zato jer je bila drukčija nego što su bile revolucije prije nje.
U čemu je bila drukčija? Zar nismo i mi morali ubijati naše neprijatelje? A ubijanje, makar ubijao pravdu i slobodu, uvijek je strašna stvar. Zar nismo i mi morali ograničavati slobodu, da bismo slobodu sačuvali? A ograničavanje slobode uvijek je strašna stvar. Zar nismo i mi pobjedom revolucije izgubili djelić onoga što nas je tjeralo u nju – zanesenost za čovjeka i čovječnost? Zar nismo i mi često izdavali zakone da bismo ih zatim sami izdali? A izdati zakone uvijek je strašna stvar.
Sve je to istina. A tko je bio onaj koji nas je prvi upozoravao na sve to? Nije li to bio Josip Broz Tito?
I ne samo upozoravao – već se i pobrinuo da bude što manje prilika za gore nabrojene i nenabrojene grijehe koji se protive duhu revolucije koja treba da služi čovjeku. Zar nije baš iz tog razloga nastupio protiv prevelike moći političke policije koja se u politici i narodu popela navrh glave i zagrijao se za uvođenje samoupravljanja? Zar nije upravo sa samoupravljanjem što je svakako jedan od njegovih najhrabrijih, ali i riskantnih koraka – želio postići a i postigao zaštitu čovjeka pred samovoljom vlasti? Zar nije otvorio granice Jugoslavije na sve strane i omogućio našem čovjeku da upozna svijet ili da tamo potraži bolji komad kruha ako mu se domaći učinio preslabim i pretankim? Titovo geslo: živjeti i dati drugima da žive – koje je često ponavljao – beskrajno je daleko od onog što su ponegdje učinili od revolucije, iako je rođena iz istih i sličnih idejnih ishodišta kao i u nas.
Živjeti i dati živjeti. Ljudima i narodima cijelog svijeta. Živjeti pun, djelatan, smjeli život, koji zna kamo želi i što želi, te bodriti da takav život žive i ostali. To je mislio Josip Broz Tito.
A mi? Jesmo li dobro razumjeli njegove riječi? Ako i jesmo, nismo se uvijek ravnali po njima. A bilo je dobro da smo se ravnali i da se ravnamo – osobito u budućim danima kada Tita više neće biti među nama.
Matej Bor
U PANTEONU ŽIVLJENJA
Stari je običaj da se uz smrt velikih ljudi napiše da su njome prešli u Panteon povijesti. To za Tita ne vrijedi, jer ostaje u Panteonu življenja. Njegov put nije nikako okončan, već se nastavlja na drugi način, Jer je svojim djelom i svime što je u životu ostvario – bilo kao revolucionar, bilo kao vojnik – strateg, partizan, političar, teoretičar, a posebice kao državnik u poratnom razdoblju – čvrsto usidren ne samo u povijest već i u svijest svih jugoslavenskih naroda u sadašnjosti i budućnosti. Josip Broz Tito iznikao je iz jednostavne seljačke kuće i mislim da nije nevažno, kada govorim o prvom počasnom članu Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, istaći da ga je rodila slovenska majka. Zbog toga mi Slovenci možemo biti posebno ponosni na njega.
Rođen je u kraju što je u blizini puntarskih krajeva koji su godine 1572-73. dali Matiju Gupca i Iliju Gregorića. Te dvije ličnosti iz naših seljačkih buna Tito je sjedinio u sebi kao veliki narodni govornik i političar, a ujedno i genijalni strateg, jer je Ilija Gregorić bio vojskovođa seljačkih puntara, a Gubec njihov narodni tribun i političar. To što je Tito iznikao iz jednostavne seljačke kuće i što je kasnije kao radnik zarađivao kruh u poduzećima i tvornicama, te na sebi samome iskusio nedaće i stradanja radničke klase, bit je njegove ukorijenjene ljudskosti, koju nikad nije izgubio; bio je po svojoj svijesti čvrsto povezan sa svojim narodom, s radničkom klasom i radnom inteligencijom.
Bivši priprosti seljački pastir tamo uz Sutlu, a kasnije radnik-metalac, cijelog je života cijenio knjigu, bila ona Marxova, Engelsova ili Lenjinova, cijenio je lijepu književnost, strasno se prosvjećivao i izrastao u takvog narodnog samoniklog političara-intelektualca kakav je bio na području umjetnosti na svoj način Maksim Gorki.
Bratko Kreft
TITOV SLUH ZA NARODNE POTREBE I BRIGE
Slušao sam splitski govor druga Tita te majske nedjelje šećući se ksaverskim dijelom ulice Moše Pijade. Od svih gradskih direktnih prilaza Medvjednici ovaj mi je najdraži: nijansama bogato zelenilo širokog boulevarda postepeno prelazi u pozadinske plavetnilo šumovite gore koja kao da ovdje, osobito u proljeće, svježa i gizdava silazi u grad tragom presvođenog Medvješčaka, koji se rodio u njenom dubokom hladu. Svi prozori kuća od podruma do tavana bijahu otvoreni majskom suncu, koje je obijesno igralo s vunastim bijelim oblacima prastaru djetinju igru skrivača: Sada me vidiš, sada me ne vidiš! Iz svih prozora snagom otvorenih radio-zvučnika orile su se Titove riječi na relativno tihu ulicu, riječi uzbudljive, teške, ozbiljne, nošene fascinantnom, ličnom temperaturom govornika. Mislim da nije bilo uha koje nije u njima osjetilo ozbiljnost trenutka. Tako govori kapetan, svjestan snage i otpornosti broda kojim upravlja, svojoj momčadi u kritičnim časovima, momčadi koja odgojena u njegovoj školi može da podnese i gorku istinu. Dvije karakterne osobine, koje rese samo iznimne političare od historijskog formata, Tito nesumnjivo ima: sluh za narodne potrebe i brige, i revolucionarno-smionu, svakom politikanstvu stranu istinoljubivost. Dok je Stjepan Radić, kao jedini naš političar prvih decenija ovog stoljeća, posjedovavši prvu osobinu, bio čitavom svojom pažnjom okrenut prema konzervativnoj našoj jučerašnjici, Tito je sav u našem vremenu s kristalno jasnom vizijom budućnosti, za koju današnjica gradi temelje. Očito svjestan odgovornosti pred budućnošću, taj smioni arhitekt njenih temelja, temelja jednog novog svijeta, taj kapetan koji se našao na komandantskom mostu broda balkanski dotrajalog i rastrovanog, da ga ulogom svoga čitavog bića i svoje neiscrpive energije u kratko vrijeme osposobi za revolucionarnu plovidbu prema kolumbovskim otkrićima novih vrijednosti, taj banhnbrecher u nietzscheanskom smislu tog pojma, nikada se nije bojao istine i njenih posljedica.
Splitski njegov govor ovoga maja bijaše inspirirano nošen subjektivnom temperaturom obih njegovih karakternih osobina: prve rečenice na novoj stranici kronike našeg južnoslavenskog socijalističkog razvoja su izrečene. Rečenice koje izazivaju niz revolucionarnih odluka i djela.
Zbunio je taj govor mnoge inostrane, brzoplete komentatore navodeći ih na potpuno krive zaključke, zbunio i zaplašio mnoge naše sugrađane. Eh, da je to bio samo govor koji se može odslušati i otpljeskati – pa nikome ništa – da on ne najavljuje neka djela, sve bi bilo dobro! Malo bismo se poškropili autokritikom, profesionalno bismo se malo zabrinuli, u nekim postupcima bili bismo mjesec-dva malo oprezniji – i jovonanovo, briga moja pređi na drugoga, baš me briga… Budući da je veoma brzo postalo opće poznato da bašmebriga-sistem ne vodi nikamo, da nojevsko guranje glave u pijesak predstavlja veoma slabu obranu za strah koji je hiperdimenzionirao i riječ krizu, pretvorivši preko noći niz brbljavaca u samodopadne stručnjake o krizi naše vanjske trgovine, naše poljoprivrede, naše industrije – počela je naglo da cvjeta hipokrizija, stalna pratilica svih panikaških kriza u revolucionarnim vremenima, da buja u grotesknim oblicima kao podivljala otrovna pečurka, jalova za neumitni hod historije, zahvalni materijal za pero satiričara.
Marijan Matković
O KORISNOST BORBE MIŠLJENJA
Kada je saznao da su se kineski književnici interesovali o borbi mišljenja, drug Tito je tim povodom izneo još jedno svoje gledanje. “Mislim” – rekao je – “da je borba mišljenja kod nas veoma korisna, pokatkad je ona, možda, samo malo pretjerana, tako da prijeti da pređe na lični teren; ali je pozitivna i iz nje može da proiziđe samo bolji kvalitet literature”.
Kineski književnici koji su, sa svoje strane, uglavnom uzdržijivi i konvencionalno govorili o svojim stvaralačkim ciljevima, a bili su očigledno pod velikim utiskom posle ovog razgovora s drugom Titom. A i za nas, jugoslovenske pisce koji smo imali prilike da ga čujemo, bio je to izvanredan događaj …
Aleksandar Vučo
NA POSTOLJIMA ZAHVALNOSTI
U OPŠTEČOVEČANSKOM PANTEONU
Takvi “muževi” stoje na postoljima zahvalnosti i divljenja u opšte-čovečanskom Panteonu u Valhali heroja: oni su oličenje svojih naroda, delovi čovečanstva, onih nacionalnih skupina koje su se poistovetile s celovitom prirodom svojih postojbina. Ti muževi su više od narodnih heroja. Ti muževi su osnivači, preci, kao ono starozavetnici, vidoviti praoci ispred plamena i rodova koji su gledali obetovane zemlje, gdje se hleb nasušni bratski podjednako krši i pruža i gde su bistri izvori slobode i pravde.
Veljko Petrović
MI NISMO FETIŠISTI
Mi nismo fetišisti. Da smo bili to, mi ne bismo imali snage da se odupremo fetišu kakvog poslije papa i Cezara nije poznavala istorija. Ali mi poznajemo i volimo velike ličnosti progresa. Mi ih priznajemo i volimo zato što shvaćamo njihovu ulogu u istoriji, zato što se danomice uvjeravamo u veličinu nji- hovog djela, čiji je smisao u stalnom poboljšavanju i uljepšavanju našeg života, u srećnijem životu onih koji će doći poslije nas. I zato se običan čovjek krvno povezuje sa takvim ličnostima i hoće zajedno s njima da izgrađuje samo jedno jedinstveno djelo. Naša istorija, koja je, u stvari, istorija neprekidnih zavojevanja na nas, istorija vjekovne tlake nad našim čovjekom, morala je jednom roditi, i rodila je čovjeka koji je okupivši oko sebe naše snage napretka promijenio njen lik i hod. To je, eto, naš Tito. Iz korijena takve spoznaje struji u našim dušama jednostavna prirodna ljubav prema tom čovjeku. Iz tih korijena struje i oni sokovi energije u nama koji nam daju snage da se dalje borimo svaki na svom radnom mjestu, za onaj dan kada će nama i budućim pokoljenjima svi dosadašnji napori, sve naše žrtve, sva naša grčenja, biti dostojno naplaćeni željenim ljepotama života.
Skender Kulenović
POSTOJANA LENJINSKA VJERA U VIŠI
MORALNI POTENCIJAL REVOLUCIJE
Orijentirati se u orkanima koji vitlaju trulim carstvima i društvenim sistemima kao prestrašenim ptičjim jatom, gledati događajima u oči smiono, procjenjujući vlastite snage kritički trijezno, sve je to tražilo izoštrenu nadarenost za promatranje stvarnosti, smionost i postojanu snagu uvjerenja.
Postojana lenjinska vjera u viši moralni potencijal revolucionarnog ogorčenja, kao najčistija inspiracija političke svijesti, glavna je oznaka Tita kao čovjeka, kao stratega i kao političara.
Ta je politika omogućila da naša zemlja sačuva svoju ugroženu nezavisnost da se odlučno i neopozivo odupre diktatima sa strane i da slijedeći njegove direktive postane jedan od glavnih protagonista u zastupanju načela neuplitanja u tuđe poslove, pune ravnopravnosti među narodima i mirne koegzistencije među državama. On je naročito jakim akcentom podvukao da se dosljednom politikom mogu osujetiti, spriječiti i izolirati sve one pojave koje usmjeravaju svoju sveljubivu politiku spram rata kao jedinog sredstva da bi postigle svoje mračne ciljeve.
(1976) Miroslav Krleža
SIMBOL POKOLENJA – ZNAMEN NAD ZVEZDANIM BARJACIMA NAŠE SUVREMENE POLITIČKE SVIJESTI
Ime Titovo postalo je danas dramatskim simbolom pokoljenja svih naših naroda, otkad se piše historija krvlju i mesom naših naroda. U brodolomu, koji je od svih naših brodoloma bio najbeznadniji, pojavio se on sa lenjinskom buktinjom u mraku, i njegov put od Kumrovca i Jajca, do Beograda i do Zagreba, put je naših naroda, da bi od sredovječnog, zaostalog čovjeka postao građaninom budućih sretnijih stoljeća: to je pokret za našom vlastitom civilizacijom pod svaku cijenu. To je naša historijska volja koja se objavljivala u mnogobrojnim naporima kroz vijekove, i ako se može tako reći, to je volja za preobraženjem i oslobođenjem u višim društvenim oblicima. Tito, to je uspravan i smion stav pred velikim, stranim silama čitavog svijeta, na temelju iskustava iz prvog i drugog svjetskog rata i teške političke borbe, koja je trajala decenijima i stajala bezbrojno mnogo života. Tito, to je slavoluk između mrkih i krvavih zidina naše sredovječne prošlosti ! put do civilizacije, koja neće više da bude robovanje tuđim bankama, tuđim neistinama i predrasudama. To je karteča koja se kroz dim i maglu naše zaostalosti probila kao usijan! znamen nad zvjezdanim barjacima naše suvremene političke svijesti.
U igri opasnih političkih sila koje poremećuju ravnotežu trajnim ugrožavanjima svjetskog mira, on se nepokolebljivo i dosljedno kreće na magnetskom polju čovjekoljubive ideje skladnih i koncilijantih međunarodnih odnosa. Njegova vjera u moralno neoborivu konstantu pacifičke misli trajnog mira među narodima, bila je i ostala jedina smjernica njegove diplomatske politike.
(1976) Miroslav Krleža
KNJIŽEVNICI JUGOSLAVIJE SLEDIĆE NEPOKOLEBLJIVO
TITOV VIZIONARSKI PUT
Književnici svih naših naroda i narodnosti, okupljeni na Komemorativnoj sednici Predsedništva Saveza književnika Jugoslavije koja je posvećena delu i ličnosti druga Tita, s bolom i ponosom odaju poštu najvećem sinu Jugoslavije, revolucionaru, heroju, državniku, humanisti, i neimaru života u samoupravnom socijalističkom društvu.
Titovo delo ostaje zauvek svetionik za sve ljude ove zemlje, za sve buduće graditelje slobodnog života, za sve stvaraoce novog i progresivnog.
Književnici Jugoslavije slediće nepokolebljivo Titov vizionarski put koji je našu zemlju uveo u svetske prostore slobode i socijalizma.
Predsedništvo Saveza književnika Jugoslavije
ODE TITO PREKO ROMANIJE
(Napustio nas je idealni barjaktar Kantovske zamisli svjetskog mira)
Kada je riječ o Titovoj smrti treba reći da nema takve posmrtne počasti koja bi znala odraziti simbolično značenje njegove pojave među nama .
Bio je sretan čovek. Ni jednog trenutka nije posumnjao u svoje ideale, a ostvario ih je više od svega o čemu su pokoljenja naših pjesnika, političara, vladara i vojskovođa maštale vjekovima.
Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko Romanije. Ode on na daleke nedogledne poljane narodne pjesme, odakle kao da je i stigao.
Nije naš svijet toliko neuk te ne bi umio razlikovati, vulkanski slijepu i surovu stvarnost kojom smo okruženi od vlastitog toplog krova nad glavom. Da je taj naš krov Titovo djelo, to se objasnilo svima, te nije, bilo čovjeka koji u mislima nije probdio noći i noći za njegove ljubljanske agonije.
Prigodom Titove šezdesetogodišnjice (1952), rečeno je sve što se može reći o životu jednog čovjeka koji se s ponosom može osvrnuti na svoj životni put:
– Kada netko sa svojih šezdeset godina može da kaže: borio sam se po crti svog moralnog uvjerenja četrdeset punih godina, vidio sam mnoge zemlje i gradove, vojske i ratove i civilizacije, društvene sisteme i revolucije, proživio sam život, zarađujući hljeb svojim vlastitim rukama, bio sam robijaš i ratnik, političar i organizator masovnog pokreta za oslobođenje proleterijata, digao sam ustanak protiv slijepe stihije, očistio sam zemlju od tuđinaca u teškom i krvavom ratu, vratio sam svojoj domovini oteto more, njene otoke i njene gradove, oslobodio sam svoj narod od klasnog izrabljivanja, položio sam temelje socijalizmu i danas dižem zemlju iz njene zaostalosti u red civiliziranih naroda, onda takav čovjek može s punim pravom da kaže: izvršio sam svoju ljudsku i građansku dužnost…
Od onda pa do dana današnjeg, za punih dvadeset osam godina, on je na planetarnoj pozornici razvio djelatnost historijskih razmjera. Kao organizator međunarodnog pokreta nesvrstanosti on je svojom nesalomljivom voljom izvojštio priznanje čitavog svijeta – da nas je napustio – idealni barjaktar kantovske zamisli Svjetskog Mira.
Miroslav Krleža
MAGIČNA SPREGA REČI, EMOCIJA, SNOVA I MAŠTANJA
Kada neko kao Tito nikne iz naroda i poistoveti se s njim u najtragičnijim trenucima njegove istorije, onda nije nikakvo čudo što su pesnici i pisci, ljudi koji svoje viđenje svega izražavaju na poseban način, magičnom spregom reči, emocija, slobodom snova i maštanja, dograđivanja stvarnosti i oplemenjivanja budućnosti, našli svoju reč i misao za čoveka koji je jedinstvo stvarnosti i legende i sa kojim smo zajedno počeli u stvarnost da pretvaramo svoje snove, sakupljene, prečišćene i oplemenjene zajedničkom borbom.
Nije ni čudo što su toliki pisci pošli u NOB i što je mnoge ova borba inspirisala i kasnije, u slobodi.
Kada smo Branko Ćopić i ja, u tek oslobođenom Beogradu (dok se još vodila bitka u Sremu), poveli delegaciju dece i omladine Titu, on im je rekao: “Tu su vaši pisci. Molite ih da vam pišu lepe knjige”.
Nije čudo ni što je svet uvek poistovećivao jugoslovenske pisce sa Titom. To sam osetila i onda kada me na omladinskoj pruzi tada mladi vijetnamski pisac To Hoai, nestrpljiv da vidi Tita, pitao o njemu i grozničavo beležio stihove narodne poezije o Titu koje sam mu na brzinu prevodila na francuski. Tako se kasnije dogodilo da je naša pesma “Druže, tvoja kuća gori”, postala vijetnamska narodna pesma i kao takva nam se vratila u Antologiji vijetnamske poezije.
Sećam se dana kada su naši prijatelji Francuzi, Kasu, Manuel, Verkor, Dornanah, Avlin, Lefevr i toliki drugi, pozdravljali po nama Tita kada smo se vraćali u Jugoslaviju, kao da ćemo ga odmah po dolasku sresti na ulici, i imali su pravo. Mi smo te poruke odmah isporučivali.
Pre dve godine Žanis Grpva, veliki latvijski pisac, komandant čete u internacionalnoj brigadi u Španiji, kojom je komandovao naš Marko Krsmanović, jednostavno je rekao: “Pozdravite mi Tita”. A pre dosta godina gradonačelnik Firence, Latira, čiju je nagradu naš Tito nedavno primio, poželeo je da se sretne u bolnici s nekoliko jugoslovenska pisaca: kada nas je ispratio pogledom, dodao je: “Pozdravite Tita i recite mu da ga neobično cenim”.
Ovakve pozdrave prenosili smo i od običnih ljudi iz sveta: ja sam ih prenela s Bajkala, iz Indije, iz Alžira, a evo juče dobih telegrame iz Francuske i Norveške, a danas iz Alžira, od pisaca koji preko mene izjavljuju saučešće našim književnicima.
Oduvek mi se činilo da je svet svakog od nas Jugoslovena poistovećen sa Titom i njegovom Jugoslavijom, a danas, u ovim za nas najtužnijim trenucima, s nama se poistovećuje ćeli svet.
Mira Alečković
NAROD JE IŠAO ZA NJIM KAO ZA OSNIVAČIMA RELIGIJA
Žao mi je našeg Tita kako ga sad žale u krajevima gde je uz narod ratovao, gde mu je poklonjena ljubav i vera. Ni o jednom vojskovođi i državniku, nijednom velikom čoveku, otkako je sveta, nije toliko pesama ispevano kao o drugu Titu. Opevao je i narod i niz naših pesnika njegovu dobrotu, hrabrost i mudrost. Osobito su pesme ispevane u narodu nežne, pune ljubavi i divljenja. A niko bolje od naroda ne može da oseti vrednost nekog čoveka i nekog podviga. Narod je za njim, u vreme naše borbe za oslobođenje, pošao listom kao što se u drevna vremena išlo za osnivačima religija. Pored naroda i pesnika, deca i omladina osećaju sad najiskreniji, najdublji bol – kud ćeš veće slave i većeg priznanja.
Desanka Maksimović
MLADI I DECA ĆE ZA NJIM NAJBOLNIJE ZAPLAKATI
– Još mi je nemoguće verovati da nemamo više svoga velikog savremenika kome je sav naš narod, pa i sav svet, želeo zdravlja i života. Još ne verujem da je zauvek otišao dobri prijatelj naše dece pod čijim su okriljem mirno rasla. Znam jutros će svaka mati sa zebnjom svom detetu saopštiti ovu tužnu vest. Jutros će mladi i deca za Titom najbolnije zaplakati i ponovo mu zadati časnu reč da neće zaboraviti obećanja koja su mu dana, da će i dalje pevati pesme o njemu koje mu je narod u borbi za slobodu ispevao.
Desanka Maksimović
“SA OVOGA MJESTA”
NA VRELU OTVORENE JEDNOSTAVNOSTI
Video sam sinoć u autobusu, vraćajući se kući, čoveka koji plače i ne krije svoje suze. Znao sam da je umro Tito: on nas je naučio da ništa ne krijemo. On je učitelj otvorenosti. Za njim, čovek plače bez stida. Sa njim, čovek je na samom vrelu otvorene jednostavnosti.
Ko je, stvarno, govorio kao on jednostavno i smireno, i u najsloženijoj situaciji, kao da ne želi ni za jedan jedincati stepen suvišne rečitosti i intenzivnijega tona da se odvoji od stvarnosti? Patetičnoj retorici, tako čestoj u ovoj epohi u kojoj su luđaci pokušavali da nam, od naše sopstvene kože, skroje kapu, on je suprotstavljao neizmerne sile jednostavnosti. Ko se ne seća kako je voleo da kaže, i to upravo u tim najtežim časovima, u vreme sukoba sa Staljinom: “Sa ovoga mjesta”, kao da hoće da se utvrdi, svakom svojom rečenicom, u samo mesto te stvarnosti?
Svakako, “ovo mjesto” je stvarnost ove zemlje; ali to je i svet, jer biti “na ovome mjestu” znači biti stvarno ili univerzalno, i akcija i misao imaju univerzalno značenje ako su stvarni. Stvarnost je eksplozivna, ili nije stvarnost; ona jeste na “ovome mjestu” samo ako apsolutno stvarno jeste: samo ako je apsolutno, ili univerzalno. Titov univerzalizam jeste marksistički, zato što je “sa ovoga mjesta”, i on je fundamentalno hegelovski upravo zbog toga: jedna hegelovska istorijska lekcija, u živoj marksističkoj praksi, koja zna da je svako udaljavanje od ovoga iskustva jedinstva stvarnog i univerzalnog, posebnog i opšteg, neposredno-egzistencijalnog i pojmovnog, udaljavanja od marksističkog internacionalizma.
Nije li Titov sukob sa Staljinom dosegao svetsko-istorijski nivo, postajući prekretnički univerzalan, upravo zato što je “sa ovoga mjesta”? Titovo Ne Staljinu, u stvari je NE koje stvarnost “sa ovoga mjesta” kaže apstrahujućim tendencijama sile. Uvek je sila (svaka sila) ona koja bi egzistencijalno da nas apstrahuje. Sila bi da nas pretvori u simbole.
Tito je staljinizmu suprotstavio stvarnost, i on ne prestaje da suprotstavlja stvarnost svakom dogmatizmu, ali ne stvarnost statičnoga empirizma, nego živu i otvorenu stvarnost: stvarnost kao radnika koji je stvaran jer je ličnost: koji je tvorac, jer sam odlučuje o svome radu. On suprotstavlja dogmatizmu (onome pseudo-levom, i onome “klasično” desnom – nacionalističkom) ovu otvorenu stvarnost kao stvarnost socijalističke demokratije. “Sa ovoga mjesta” stvar- nosti, jeste “sa ovoga mjesta”; ove žive stvarnosti: ove stvarne demokratije, ili ovoga kritičkog, i autokritičkog, socijalizma.
Titov socijalizam jeste kritički i autokritički socijalizam stvarno pravo zato što je stvarna obaveza, data samom suštinom njegove otvorenosti. Ona je neotuđiva komponenta metodologije svakidašnjice. Ona čuva veru u socijalizam, vraćajući nas dostojanstvu, tačno u onoj meri u kojoj nas vraća otvorenosti.
Taj smisao za otvorenost, “sa ovoga mjesta”, i za samopouzdanje u njoj, to je naša jedina istorijska šansa: to je Tito. To je ono što, dugujući sebi, “sa ovoga mjesta”, dugujemo svetu. To je otvorenost u ekspanziji, nezaustavljivoj, i na svakoj ravni: otvorenost u radu, otvorenost u mišljenju, ali i otvorenost tako veličanstveno otelotvorena u onome čoveku, sinoć, u autobusu, koji plače i ne krije svoje suze, i koga sad pozdravljam: plači samo, čoveče, svaka tvoja suza je dragocena kap u sjaju slobode, sve veće, za tebe samoga: za Tita. Plači i gledaj nas. Mi te gledamo. Mi se vidimo: mi smo zajedno.
Radomir Konstantinović
TITOVSKO DJELO ĆE ŽIVJETI DOK TRAJE ČOVJEK NA ZEMLJI
Treptimo od tuge i bola za Titom, velikim čovjekom koji nam je svima najdraži drug i najveći prijatelj, brižni dobri mudri otac domovine.
Suze nam naviru i ponos nas uspravlja. Tita su uvijek pratile naše suze radosnice. Sad ga prate naše suze žalosnice. Ali, i u radosti i u tuzi, Tito nas je uvijek uspravljao.
Prije svega bio je čovjek. Zračio je hrabrošću, pouzdanjem, odlučnošću, humanošću. Osluškivao je bilo čovjeka i naroda, izražavao radnikove misli, ukazivao puteve, pokretao mase. Bio je uspravan i slobodan, neumoran i nadahnut. Nikad nije ustukao pred silnicima, srce mu je bilo plamno i plemenito. Gradio je mostove među ljudima i narodima, rušio granice otuđenosti, afirmirao ljudsku dimenziju revolucije, uzajamnost, bratstvo i jedinstvo, ravnopravnost naroda i narodnosti u Jugoslaviji, zidao međunarodne odnose na dostojan i dostojanstven način. Riječ mu je bila zanosna, duboka i topla i odlučna, nikla u dubini narodne duše, klijala, u vjekovnim borbama za čovječnošću, nošena vizijom života i rada, mira i slobode. Titovska sinteza označavala je i označavat će ne samo revolucionarnu epohu u prevladavanju materijalne i kulturne bijede nego i ljudsko upisivanje u povijest svijeta.
Tito je bio i ostat će pojam neprekinute revolucionarne epohe jugoslavenskih naroda i narodnosti. Tito je bio i ostat će drag i ponosan simbol, riječ i djelo. Tito je bio i ostat će oličenje ljudskih ideala, stremljenja i stvaralačke moći. Tito je bio i ostat će socijalistička samoupravna demokratska nesvrstana Jugoslavija. Tito je bio i ostat će bedem naše slobode i nezavisnosti, svjetionik mira i miroljubivog čovječanstva.
Vodeća ličnost, vođa revolucije, građanin svijeta. Tito je u svojoj punoj revolucionarnoj i ljudskoj mjeri zadržao u žiži svoje ljubavi i privrženosti čovjeka, radnika, narod. A oni su u svojoj duši, u svojoj svijesti, u svom najdubljem osjećanju prigrlili Tita, okružili ga povjerenjem i ljubavlju.
Ranjen u ratu, Tito nije gledao svoju ranu nego opću ranjenost oko sebe. Sretan, u pobjedi, on je zario radi opće radosti oko njega. Umro je Ponosan na titovsku snagu koja je osvojila naše ljude i miroljubivo čovječanstvo. U tom uzajamnom tkanju isprela se i rasti će legenda o drugu ‘’tu, legenda koja izvire iz povijesti i uvire u budućnost ljudsku kao vječna poruka održavanja i nade. Tito je umro, titovsko djelo će živjeti. Dok mi živimo, dok traje čovjek na zemlji.
Mirko Božić
TITOVA RIJEČ KAO SAM ŽIVOT
“Život je čudo, a smrt – apsurdna činjenica, nešto poput izvanjske granice slobode. Sreo sam Tita u dva navrata. Sačinio sam i antologiju jugoslovenskog pjesništva “Tito u poeziji”. Rekao je da mu je to bio najdraži poklon za osamdeseti rođendan. Uvijek iznova pronalazio je pravu riječ za konkretnu društveno-historijsku situaciju. Titova riječ je nešto kao sam život, gotovo čudo. Ona je u svjetskim omjerima veoma značajan dio našeg i njegovog revolucionarnog nasljeđa. Od 4. maja 1980. godine naša zbilja će, u danima koji pridolaze, biti određena i saznanjem da je baš to rekao Tito”.
Husein Tahmiščić
UZORAO DUBOKU BRAZDA U SVJETSKOJ ISTORIJI
Umro je jedan od izuzetnih i velikih revolucionara i državnika savremenog svijeta, koji je uzorao duboku brazdu svojih aktivnosti ne samo na njivi naše nego i svjetske savremene istorije: boreći se neumorno za dostojanstvo čovjeka, za njegovu slobodu i trajnu i srećnu egzistenciju …
Književnici Jugoslavije imaju razloga da budu trajno zahvalni Titu što im je svojom širokom kulturom i razumijevanjem omogućio da njihov stvaralački rad bude slobodan i da se nesmetano i stimulativno razvija u kontekstu naših savremenih stremljenja.
Sait Orahovac
POSTOJE LJUDI NAČINJENI OD SVETLOSTI
TITO JE MUDROST BRATSTVA I LEPOTA JEDINSTVA
Postoje ljudi načinjeni od svetlosti. Oni su tu, među nama, dišu i misle, a ipak sjedinjuju u sebi i prošlost i sadašnjost i budućnost… Teško je imati dostojanstveniju reč, teško je naći muškiju, bolju i humaniju reč, u ovom stoleću, u jeziku bilo kog naroda ove kugle zemaljske, nego što su ta četiri jednostavna i zlatna slova: Tito.
Tito je mudrost bratstva i lepota jedinstva.
Miroslav Antić
IMAO SE RAŠTA I RODITI
– Prepišite u istoriju celu biografiju druga Tita i, videćete – nijedno slovo neće biti suvišno.
Od svega što je on stvorio za svog veka, moglo bi nekoliko naraštaja proživeti tako časno i delotvorno da im pesnik prizna: ima li se rasta i roditi.
Takvog slobodara i takvog neimara smrt ne odnosi ni u zaborav ni u jubilarne uspomene. Za života se on uzneo do legendarnog simbola pobede nad smrću – da nas nadahnjuje i bodri u večnoj borbi za slobodu i dostojanstvo svih naroda i svakog čoveka.
Vladimir Jovičić
POVERENJE U LJUDE I DOLAZEĆI ŽIVOT
– Tito, to kratko ime od samo dva sloga, sadrži u sebi ogromno prostranstvo čvrstine, odlučnosti, volje, potkrepe i poverenja u ljude. Video sam u njegovom pogledu i poverenje u dolazeći život i odavno sam razumeo da je ovaj veliki čovek jednako zagledan u budućnost. Sve što u nama raspaljuje strast za slobodom i stvaralaštvom ima trajnog oslonca u njegovoj pojavi.
Milan Đurčinov
POČINAK U RUŽIČNJAKU ODGAJANOM VLASTITIM RUKAMA
Dani oskudni suncem, ne proljetnji. Tuga. Bol. Muk.
Strepnja se ugnjezdila s prvom viješću da je Josip Broz podvrgnut intenzivnom liječenju, lako svjesni trošnosti ljudskog organizma razređivali smo strahovanja nadanjima koja smo s njima njivili. Zapravo željom da savlada i tu bolest kao što je prebolio smrtonosni ubod kozačkog koplja, te ranu zadobijenu u Petoj ofanzivi. Priželjkivali smo čudo od njega navikavani da ostvarujemo i ono što je novo avangarde. Borbe su bile duge, krvave i – pobjedonosne. “Još za života legenda, Tito sada prelazi u legendu historije, među njene vrhove” – reče Bakarić. Legenda u koju su upredene i mnoge njegovih brojnih saboraca. Saboraca, kažem, ne misleći samo na učesnike Oslobodilačkog rata. Šta su obnova i izgradnja zemlje, socijalističko samoupravljanje, ako ne borba, i to ona neprestana. Ratnici su odložili oružje – doduše na dohvat ruke – i prihvatili se oruđa za rad radeći kao da će mir biti vječan. Ne hoteći vladati u ime klase predali su, prvo, fabrike na upravljanje radnicima. Upravljajući svojim radom radnici su već ostvarenim tekovinama svoje revolucionarne borbe dodali i pravo na samoupravljanje koje pripada svima koji rade. Ostvarujući to pravo – koje nije upisano ni u jednom do sada poznatom ustavu osim u Ustavu SFR Jugoslavije – radni ljudi konstituišu socijalističko samoupravljanje kao sistem odnosa, način vlastitog življenja i djelovanja da parola od svakog prema sposobnostima – svima prema radu – ne ostane propagandističkom frazom. Doprinos radom postaje mjerilo vrijednosti djelatnog čovjeka.
Čovjek koji nije priznao buržoaski sud i odbio da prizna fašističku okupaciju nije mogao da prihvati osude Staljinove porote poznate pod imenom Informbiro. Ostao je dosljedan svojoj izreki da priznaje samo sud KPJ. Partiju je učio da svoj učinak mjeri ostvarivanjem interesa svog naroda. Sa svojom partijom i klasom smogao je snage da krene novim i neprokrčenim putevima i označi početak kraja zatečenih shvatanja o izgradnji socijalizma. Nije to teško napisati danas kada je istorija potvrdila ispravnost izgradnje socijalizma putem samoupravljanja. Snagom kojom smo istrajali na tom putu opovrgli smo osude koje su izricane i razbijali pokušaje da se trajanje naše revolucije svede na jugoslovenski eksperimenat. Krčeći ga vlastitim snagama i energijom radničke klase i inicijative učinili smo ga putem ostvarivanja interesa naših naroda i narodnosti. Ti interesi su nalagali da se Jugoslavija ne priklanja nijednom bloku. Ako kažemo da je socijalističko samoupravljanje postalo alternativom njime zatečenih shvatanja razvoja socijalizma mi samo konstatujemo činjenicu da ga takvim smatra sve veći broj partija i pokreta koji se bore za socijalizam. Nesvrstavanje je prihvaćeno kao alternativa blokovskom dijeljenju svijeta. Tim alternativama označene su dimenzije Titovog djela.
Mnogi su mnogo rekli u ovim danima ovog sumornog maja. Pamtimo riječi dječaka iz Makedonije koji reče da je veliki drug počinuo. Tito je za taj svoj počinak izabrao ružičnjak odgajan vlastitim rukama, i u tome je ostao dosljedan sebi – da bude svoj na svome. Počinuo je Josip Broz. Kolika bi tek praznina bila u nama i oko nas da nije ostalo njegovo i naše djelo čiji je naziv Tito.
Vukašin Mićunović
PLEDOAJE ZA PRAVO UMETNIKA I OTVOREN,
SLOBODAN KONCEPT KULTURE
– Godinu dana posle otvaranja Muzeja savremene umetnosti u Beogradu, 1966. godine posetio ga je drug Tito u pratnji svojih saradnike. Kao upravnik pokazao sam mu sve izložbene sale, tumačio stalnu izložbu Muzeja i dao podatke o njegovom programu i radu.
Drug Tito je bio ljubazan i pažljiv. Rekao je, na primer, kako je čuo glasove da zgrada Muzeja nije lepa i da je mala, ali da on misli drugačije – da je u svemu veoma uspela. Imao sam, moram priznati, izvesnu tremu pri pomisli da ću sa Predsednikom proći kroz panoramu jugoslovenske umetnosti XX veka, odnosno kroz sazvežđe toliko različitih poetika i često divergentnih stavova koji ne moraju uvek biti bliski. Drug Tito je, međutim, odmah nametnuo jedan ljudski, prirodni i neusiljen kontakt, komentarisao je dela koja mu se sviđaju, dok je pred drugima bio pažljiv posmatrač. Takvo njegovo ponašanje u meni je neposredno potvrdilo ono što svi znamo: da je drug Tito kao tvorac demokratskog samoupravnog socijalizma smatrao prirodnim pluralistički otvoren, slobodan koncept kulture: da je, drugim rečima, poštovao pravo umetnika da stvara prema sopstvenoj savesti, osećanju i shvatanju.
Miodrag B. Protić
HEROJ U RATU, GRADITELJ U MIRU
“Budućnost je tu, samo je treba prepoznati i izdvojiti” – rekao je pesnik, kao nepogrešivi tumač vremena. A to vreme obeležio je Tito – “heroj u ratu, graditelj u miru”, kako to kaže svima nama poznata spontano sročena parola koja – prepoznajemo to u ovom trenutku – ima jednostavnu veličinu antičkih epitafa. Heroj u velikom ratu što je počeo kada je čovek svesno zaželeo da postane ono što Marks naziva celovitim čovekom. Graditelj u jednom ugroženom miru, sa jasnom vizijom jedne pravednije, ljudskije organizovane planete. U istom kontekstu, prvi heroj naše revolucije, heroj beskompromisnog otpora svim pretnjama koje bi mogle da ugroze naš put, Titov put, i prvi graditelj našeg samoupravnog socijalizma. Ali i graditelj, arhitekt naše revolucije, i heroj izgradnje jednog društvenog sistema koji zrači u razmerama što se već određuju merdijanima i paralelama.
Reč je, međutim, o budućnosti. Tito je jedna suma naše istorije, bitna dimenzija naše sadašnjosti, ali i naša budućnost, koju je zasejao putokazima, uvjerljivim i nedvosmislenim. Evo jednog od tih putokaza u vremenu, po kojima se krećemo – reči upućene nama piscima pre skoro trideset pet godina: “Književnost treba da ima punu slobodu razvijanja”. Graditi budućnost naše socijalističke zajednice znači dakle istrajati na jednom istorijskom putu, što ga je Tito zamislio i trasirao po meri oslobođenog čoveka.
Tito: istorija, sadašnjost, budućnost. A znamo da budućnost ne umire. Zato mi u ovom trenutku naviru na usne stihovi drugog jednog pesnika, našeg druga, Jure Kaštelana: “U ovoj zemlji živi čovjek i drug i vođa Josip Broz Tito.”
Ivan V. Lalić
NEKA ŽIVI TITOVO DJELO!
ALI TAKVOG ČOVJEKA VIŠE NEMA MEĐU NAMA
Otišao je drug Tito. Suviše se naglo to desilo da bismo mogli da razaberemo šta se zapravo dogodilo, šta je zadesilo naše narode i našu zemlju. Mogao bih da nabrajam njegova velika djela od borbe predratne Komunističke partije za opstanak protiv neljudskog terora nekadašnje Jugoslavije, od oslobodilačkih bitaka naših naroda pod njegovom komandom, pa do njegovog gesla o bratstvu i jedinstvu i njegove realizacije, do čitavog unutrašnjeg puta njegove Jugoslavije, od Kominforma do samoupravljanja – što je sve bilo posvećeno čovjeku – pa ipak ne bih o njemu rekao sve ono što je Tito bio kao mjerodavna politička i ljudska misao i što je bio kao srce za naše narode i narodnosti. Bio je osnivač naše sadašnje države. Ali, za nas nije izborio samo slobodu već je čitavo vrijeme pokušavao da toj slobodi da viši i ljudski sadržaj. To je osjećao svaki naš čovjek i iz tog osjećaja i svijesti sama se po sebi razvila sasvim neponovljiva ljubav naših ljudi prema Titu. Bio je njihov čuvar i njihov junak.
S takvom svojom ličnošću bio je uvažavan i u čitavom svijetu i to do takve mjere da na našoj planeti nije bilo popularnijeg i narodima bliskijeg imena od njegovog, što se tako potresno uočavalo za vrijeme njegove bolesti kada ga je svijet i to ne samo naš – prosto zasipao izrazima poštovanja, ljubavi, brige i najboljim željama. Kao takav upravo je on mogao ne samo da zamisli, već i da stvori pokret nesvrstanosti i da za njega ostvari ugled i uticaj koji uživa.
Takvog čovjeka više nema među nama. Bol zbog tog gubitka ne može se izraziti. Bez njega bi mnogima izgledalo da je naša egzistencija ugrožena. Ali nije. Žaliti je prirodno, a očajavati nikako. To nije u skladu sa duhom u kojem nas je odgajao Tito. Istina je, njega više nema, ali nam je ostavio veliko i bogato nasleđe, bogato nasleđe svoga duha, svoje misli i svoje hrabrosti. U skladu s njegovim genijem i to nasleđe moramo preuzeti s punom odgovornošću i poštovanjem i razvijati u pravcu u kojem nam je on pokazivao put.
Naša žalost, pa i ovako velika, mora da bude onakva kakvo je bilo sve što smo od njega dobili i što je bilo u vezi s njim. Mora biti stvaralačka. To neka bude naša svijest u ovim teškim danima koje možemo i moramo preboljeti u duhu njegove junačke životne energije koja nam govori iz čitavog njegovog djela. Neka živi Titovo djelo!
Josip Vidmar
SMIONI ARHIKTEKTA KRISTALNO JASNE VIZIJE BUDUĆNOSTI
U posljednjem broju prvoga godišta časopisa “Forum”, godine 1962. u povodu Titovog splitskog govora, među ostalim sam napisao: “… Tito je sav u našem vremenu s kristalno jasnom vizijom budućnosti, za koju današnjica gradi temelje. Očito svjestan odgovornosti pred budućnošću, taj smioni arhitekt njenih temelja, temelja jednog novog svijeta, taj kapetan koji se našao na komandnom mostu broda balkanski dotrajalog i rastrovanog, da ga ulogom svoga čitavog bića i svoje neiscrpive energije u kratko vrijeme osposobi za revolucionarnu plovidbu prema kolumbovskim otkrićima novih vrijednosti, taj ban- breher u ničeanskom smislu toga pojma, nikada se nije bojao istine i njenih posljedica” – a danas – svi smo mi suočeni s istinom da nam je smrt ugrabila komandanta. No, zaista, ne bismo bili dostojni Titove epohe, kada ne bismo znali nastaviti putem što nam ga je on trasirao. To smo dužni povijesti, našoj i svjetskoj, svim ljudskim vrijednostima, pjesmama još nedopjevanim – to smo dužni Titu.
Marijan Matković
DETELINA SA ČETIRI LISTA REČE: “I UVEK ŽIV BIĆE”
U detinjstvu, čim su bitke prestale, bio je legenda. Što se još u revoluciji njihala, kao trave u proleće, ovoga četvrtog maja, kao muzika, što neprekidno u talasima dolazi, sve jača, moćnija, pa počinje da obuzima, i da izrasta, kao i trave, odozdo, i biva najednom glasovita, pa se čuje, širom zemlje, sve uzdignutija, ponositija, kao na krilima, zahvata i plamen nosi, daleko, visoko. Započet u grču, zatrajao u bolu, pa munjevito “kliknuo” uvis. Ljudi se sreću, pogleduju, ćute. Pogledi se kao plameni uzdižu. U tome snopu, kao nekada, kao i uvek, revolucija. Glase se himne, zatim, uhiljadostručava: “da sa tvoga puta ne skrenemo”. Licem prema zemlji i ljudima – njegov se lik, u snopu munja, poistovećuje sa glasovima pesme. To je, ponovo, kao i juče, kao i sutra, jedno isto. Zajedno sloboda.
Mladi stoje u stavu mirno, a oko fotografije crna traka. Na stolu je knjiga žalosti. Hoću ove rečenice, ovaj glas pesme i legende, da zapišem u tu knjigu. Iza mene su drugovi, narod – svedoči. Pišem, kratko: “Glasovi uzdrhtaše, ali na licima i iza suza – sviće. Pa, on je živ, šapnu dečak. A detelina sa četiri lista, koju ubra devojčica, reče: “i uvek živ biće”.
Rade Vojvodić
KAD ISKAZI POJEDINCA BIVAJU ISKAZI MNOŠTVA
– Tito nije bio čovek stilskih obrta, nego čovek činjenica. Njegovi iskazi nisu iznenađivali, ni zadivljavali kao što je slučaj sa formulacijama oratora. Naprotiv, imali ste utisak da su ti iskazi već poznati, viđeni, čuti. Ali to je uvek bio samo prvi utisak. Kasnije kada biste se nad tim iskazima zamislili, shvatili biste da oni zato izgledaju i zvuče tako poznato, čak obično, jer se oslanjaju na činjenice koje ste svesno ili nesvesno već doživeli. Na taj način ti iskazi pojedinca bivali su iskazi mnoštva i mnoštvo ih je upravo zato usvajalo kao svoje sopstvene.
Aleksandar Tišma
GRADITELJ BUDUĆNOSTI ČOVEKA I SVETA
Smrću duga Tita odlazi najznačajnija ličnost istorije jugoslovenskih naroda i narodnosti. Veliki je bol kojim smo svi obuzeti u ovom trenutku. Međutim, ostaju sa nama njegove misli, njegovo delo, zrači u nama njegov lik. Čovek koji je umeo da tako odlučno savlada mrak prošlosti, da iznad njegove tame uzdigne visoko lik čoveka, brigu o njemu, njegove lepote i vrednosti, taj mislilac i borac, postao je veliki graditelj budućnosti, naše i sveta u kojem živimo. Vizionar novog društva, učitelj novog morala, graditelj sveta budućnosti, u kome će čovek kroz mir i socijalizam u potpunosti afirmisati i svoje pravo na slobodu i svoje neograničene stvaralačke mogućnosti, čovek koji je stvorio sadašnjost socijalističke Jugoslavije i istinski graditelj mira i ljudskosti u ovom nemir- nom svetu, Tito je izrastao u one retke velikane istorije koji grade budućnost, on je prava ličnost budućnosti, naše i budućnosti čoveka i sveta.
Mateja Matevski
ČOVEK KOJI JE HRANIO SVOJIM BIĆEM
I PO KOJEM ĆE SE RAČUNATI VREME
4. maja 1980. godine završilo se Titovo dugo putovanje kroz život. Nije putovao sam. Nikada. Putovali su radnici, seljaci, studenti, železničari i slikari, visoko pismeni i nepismeni, putovali su na raznim jezicima ljudi s ritom, putovali su i pevali borbene pesme, putovali su i umirali, putovali su i padali od umora i zime da bi se opet digli, jer je Tito putovao dalje. Pa i mi dalje s njim, pa makar i gladni, pa makar i smrznutih nogu, putovali su i putovali smo, makar i u neizvesnost, ako se Tito tamo uputio, putovali smo opkoljeni od početka tvrđavom zaostalosti, putovali smo kroz žice neslobode, iz mraka, spašavajući se od mržnje, od zla. Straha je nestajalo što je dalje odmicalo Titovo putovanje kroz život. Sve je više bilo nasmejane dece, sigurnih žena, odvažnih ljudi. Nastalo je vreme sigurnosti. Predah, radost, ljubav među ljudima. Svi su se razumeti odjednom. Ako su ih i rastavljale prepreke različitih jezika, ljudi su se preko njih dovikivali: “Tito”. Da bi se sa druge strane čuo odgovor: “Tito”. I svi su osetili veliku zahvalnost: najlepše je kad te drugi razume, i ponavljali su ljudi u sebi: “Tito”.
Da ima sile koja može da naređuje svima na ovoj planeti rekla bih joj: učini da se kalendar promeni. S Titom je otišla Titova epoha. Odsad ćemo ovako računati vreme: Prvi dan bez Tita. Drugi dan bez Tita, i tako godinama, decenijama, stotinama i hiljadama ljudskih godina.
Ne možemo da se spalimo na lomači zajedno sa Titom, svi mi, koji u sebi nosimo kraj Titove epohe. Ne možemo jer su kraj nas, koji smo njegovi saborci, milioni novih putnika kroz život, putnika koji su se Titu priključili, mladi, a mnogi još nejaki, trčali su za Titom, koračali s njim i za njim, grabili istoriju iz njegovih reči, iz njegovih pokreta, iz njegovih očiju, iz njegovog osmeha. Oni, mlađi od nas i oni sasvim mlađi, oni su takođe Titova epoha, i oni će je izneti na svojim mladim plećima iz crne tuge koja nas je sve u očaj bacila, tako da smo gotovo u njoj iznemogli … Da, neće biti dana bez Tita, mladi će ga nositi u sebi. Neće biti meseca ni godina bez Tita, ne damo mi da budu dani bez Tita, neka se menjaju vekovi i mileniji, Titova epoha traje, mora da traje i trajaće dok ima ljudi na ovome svetu!
Jednog dana će stanovnici ove planete kazati: “Odavno, pre hiljadu godina, živeo je i na današnji dan, 4. maja, umro jedan neobičan čovek koji je umeo da nahrani svojim bićem stotine hiljada živih ljudi. Bio je to Josip Broz Tito, iz Jugoslavije.
Jara Ribnikar
SUSRET SA EPSKIM DIVOM
Spadam u generaciju za koju je Tito bio legenda. Kao mladić nisam verovao da živ čovek može da se sretne sa epskim divom. Sticajem za mene veoma srećnih okolnosti desilo se da sam u posljednjih petnaest godina dosta često smeo da radim u Njegovoj blizini, za Njega. Da vidim kako On radi, kakav je. Ostao je za mene neuporediv sa bilo kojim velikim istorijskim likom. Ali istovremeno i tako jednostavan čovek pun životne radosti. Da nije bio baš takav, mislim da ni njegovo delo ne bi naraslo tako veliko i jedinstveno.
Ivan Ivanji
POLIFONIČNA KOMPOZICIJA DUHA
U KREATIVNOSTI JEDNOG ČOVEKA
Retki su takvi stvaraoci istorije čija je polifonična kompozicija duha bila sjedinjena u kreativnost jednog čoveka, koja bi preko akcije živela uvek u sadašnjosti. Baš takva je Titova ličnost. On je prisutan u eri dvadesetog veka sa svežinom ideja vanrednog mislioca, sa profinjenim osjećajem za velikog državnika, sa sposobnostima retkog vojskovođe, koji u prvom vremenu povlači pravi potez, sa neenigmatskim vizijama, za postojano očuvanje čoveka – svojstvenim velikim humanistima, i ni jedna od njegovih pomenutih osobina nije omeđena jedna drugom već se jedna u drugu preliva. I nijedna dobijena bitka nije značila kraj, već početak novih poduhvata da bi se postiglo nedostižno …
Vlado Maleski
TAKVI LJUDI NE UMIRU
Svima nam je u sećanju poslednja fotografija Tita sa sinovima, koja je 24. januara obišla celi svet. Takvog ga vidimo i danas, i takav će za nas ostati zauvek: pun snage, vedrine, i neuništivog samopouzdanja. Svojim životom i delom uleva ih i nama, a ulevaće i svima budućim naraštajima socijalističke Jugoslavije.
Takvi ljudi ne umiru.
Mladen Leskovac
SPONA NAŠE KOLEKTIVNE SVESTI
I NEIMAR LEPŠE BUDUĆNOSTI
U svesti građana naše zemlje lik predsednika Tita urezan je s takvim intenzitetom da predstavlja značajnu sponu naše kolektivne svesti. Ljudi koji rade u oblasti nauke i umetnosti dobro znaju koliko je njegova ličnost pridonela stvaranju nužne klime za stvaralačku delatnost u našoj zajednici.
Više od trenutne potrebe da podsetimo na to što je za nas jedan čovek i jedno delo, i više od potrebe da izrazimo naše poštovanje, neka nam misli u ovom trenutku pokreće živo osećanje za to da taj čovek i njegovo delo zrače trajnom porukom u istorijskoj svesti, naroda koji sačinjavaju našu zajednicu.
“Današnja narodnooslobodilačka borba i nacionalno pitanje u Jugoslaviji nerazdvojno su povezani” – pisao je Tito još 1942. godine u članku “Nacionalno pitanje u Jugoslaviji u svjetlosti narodnooslobodilačke borbe”. “Naša narodnooslobodilačka borba ne bi bila tako uporna i tako uspješna kada narodi Jugoslavije, u njoj ne bi vidjeli, osim pobjede nad fašizmom, i pobjedu nad onima koji su ugnjetavali i koji teže daljem ugnjetavanju naroda Jugoslavije”.
Tito je mogao tada s pravom konstatovati da rat protiv okupatora “ne vode razni generali, ministri itd … već sam narod bez i protiv volje tih generala, oficira i ostale izdajničke gospode”.
U samoj intonaciji ovih reči izražava se Titov odnos prema širokim narodnim masama i vera u njihovu konstruktivnu akciju. To je gledište koje, daleko od toga da u narodu vidi samo objekt za političke kombinacije, u njemu traži one impulse koji ga čine graditeljem lepše budućnosti. Svakako ćemo biti u pravu ako ovo gledište odredimo kao jednu od najhitnijih crta Titovog lika revolucionara i političara.
Blaže Koneski
BESMRTAN PRED TITOSLOVENIMA
Neko je rekao da je Titova smrt jedina bitka u kojoj je poražen. Ali pogledajte ove beskrajne kolone građana koji već treći dan strpljivo čekaju da bi prošli kraj njegova odra. Sav taj svet koji u Beogradu ide od Zelenog Venca do Skupštine i od Pravnog fakulteta do Skupštine, nije li to dokaz da Tito ne može da umre, da on stoji, pred svim Titoslovenima i svim ljudima koji vole čoveka, slobodu, demokratiju, ravnopravnost, koji su spremni da se za vrhunske ideale socijalizma bore do kraja pobede.
Oskar Davičo
KADA PADNE GOLEMI HRAST, JEČI SVA ŠUMA
Ne znam govoriti o smrti. Smrt je dio života, samo dio, jer je život neuništiv. U smrti nestaje trošni, smrtni dio čovjeka, a duh, ideja, misao, djelo ljudsko živi i djeluje. Zar Sokratova misao i danas ne živi?
Zar može umrijeti Titova vizija koja je na povijesnoj prekretnici podigla našu zemlju, svakog čovjeka, protiv smrti, protiv rata i razaranja? Kao preplašena jata ptica spopadaju me ta pitanja sada dok slušam jednostavnu, ljudsku, neumitnu činjenicu: Umro je drug Tito.
Teška je spoznaja da više nikada nećemo čuti njegov živi glas. Da više ni jedno slovo neće napisati. Ali zar poruka njegova razuma nije još jača u našoj svijesti? Zar ikada više može mračni nagon staviti bratoubilačku oštricu u ruku čovjeka? Zar se slobodni narodi mogu okovati i vezati lancima nasilja i osvajanja? Zar može nestati čovjek koji je otkrio putove razuma, pravde, i mira?
Ne znam govoriti o smrti.
Kada pada golemi hrast, ječi sva šuma. Kad nestaju stvari, ostaju slike. Vrtlozi slika. Oluje. Tišine. Gube se granice vremena. U mome sjećanju sada kruže trenuci života. Isprepliće se prošlo i sadašnje. Evo, preda mnom umire moj drug … ako preživiš … ako vidiš … pozdravi … Samo slike … slike … Upalili smo vatru u planini… grijemo se… Iz daljine koraci i Pjesma: Tito, slobodo … Sve glasnija pjesma. Tito, slobodo … Čini mi se da te riječi rastu i šume kao veliko more, kao silni ocean koji me nosi.
Zaista, ima riječi velikih kao ocean, nemirnih i tihih kao more. Tito, slobodo… I slušajući jeku šume i nemirnu tišinu mora govorim s Titom i slobodom, i oni govore iz svake stope ove zemlje, iz svake zrake sunčana. Tito, slobodo.
Jure Kaštelan
ŽIV MEĐU LJUDIMA, BIT ĆE TITO DOVIJEKA
Rodio se samo jednom. Ali zauvijek, i rađao se cijeloga života iz srca naroda, iz uma klase. Na kumrovečkim brežuljcima, pred bijedom i nepravdom koju je rano spoznao, pred pobunama. Rađao se iz sebe samoga, iz vlastitih vizija, iz lenjinskoga svjetla koje ga je obasjalo već u sibirskom zarobljeništvu. U Zagrebu svoje mladosti, osmišljene borbom protiv tmine i zaostalosti. Pred sudom koji nije priznavao, pred licem zemlje koju je otkrivao sebe i njoj samoj. U zatvorima i kazamatima kraljevskim. Na čelu potlačenih, svjesnih, na čelu naroda koji se bore i za ravnopravnost i bratstvo ljudi. U Dubravi na Petoj zemaljskoj. U otporima uspravnih. U oblikovanju Partije koja ga je rađala i koju je spremao i titovski spremio za ustanak, i bio je u trenucima velikih odluka. Kad je rastao zajedno sa svojim suborcima i suradnicima. Tito koji se rodio i koji će se rađati uvijek i zauvijek. S nama i u nama svuda širom svijeta, i bit će Tito dovijeka. U trajanju i rastu. Kao što je bio. Jer se rodio zauvijek. Za svoje narode, i za svijet mira i slobode. Živ među ljudima. Koji jest i koji će biti Tito. Jer Tito je Tito.
Marin Franičević
NJEGOV BROD PLOVI SMJEROM KOJIM GA JE ON
ZAPUTIO KROZ OLUJE VREMENA
Svoj život i djelo Tito je uzidao u sva dostignuća ove zemlje, u njene gorčine i pobjede, u njenu vjeru i nadanja. Iz njedara puka izrastao, besmrtan kao i zemlja koja ga je rodila, poveo nas je iz mračnog grotla povijesne kobi i izdigao do svijetlih prostora slobode. Na svakoj stopi ove zemlje ostavio je neizbrisivi trag, obasjanu putanju što osvjetljava puteve kojima smo stigli do današnjih razina, značenja i zračenja, ali isto tako i puteve kojima krećemo dalje, ne mijenjajući smjer našega hoda budući da to jeste i naše htijenje i naš dug Titu.
Titovo djelo ne može umrijeti. Snagom svoga genija, neizmjernom ljubavlju prema zemlji i čovjeku, nepokolebljivošću revolucionara, Tito je dao trajno obilježje ovom dramatičnom stoljeću, rastvarajući vidike života budućim pokoljenjima. Neprekidno zagledan u lice života i u prostore sna, bio je stalno u žarištima i virovima suvremene historije, ne samo naših naroda i narodnosti već i čitavog svijeta.
Prestalo je kucati veliko toplo srce dragog nam druga i čovjeka. Ali, on kao da je i dalje tu, kao zrak što ga dišemo, kao svjetlost, kao dašak zmorca i razvigorca, kao kruh i pitka voda, kao ovo more sinje i visovi rodnih planina, kao da je tu u žamoru ulica, u buci tvorničkih hala nagnut nad strojem ili nad mladim životom, negdje tu na straži slobode bdi kormilar naše revolucije, a negdje brod plovi i plovit će smijerom kojim ga je on zaputio kroz oluje vremena.
Znamo da je smrt neumitna, ali znamo i to da čovjekovo djelo ostaje živo u životu što traje, i ma šta da izrekli u ovom trenutku, ostaje nam jedna jedina riječ, u kojoj je zgusnuto više od mogućnosti našeg izričaja, riječ naša, domaća, draga, topla i ljudska riječ: Tito!
Tito – koji izabra revoluciju kao smisao svog življenja i kojega revolucija izabra za sav život… i za život!
Tito u našem jučer, Tito u našem danas i Tito u našem sutra.
Jure Franičević Pločar
TITOV LIK NA PLAKATU KUKASTO-KRSTAŠKIH OSVAJAČA
Lik druga Tita vidio sam prvi put na plakatu nemačkih kukasto-krstastih osvajača koji su ucenili njegovu glavu. Bilo je to u mesecu julu 1943, na teretnoj stanici u Bečkereku. U grupi interniraca gradio sam besmislene, džinovske kocke od istovarenih dasaka.
Policajac – folksdojčer poslao me na peron da donesem sa pumpe kantu vode. Vrativši se, šapnuo sam drugu, pored kojeg sam radio: Video sam našeg Komandanta. Šapat je otišao dalje, od usta do usta. Nikada nisu internirci bili tako žedni kao tog zlatnog julskog dana. Svi su želeli da vide Tita. Uveče u logoru morali smo da odgovaramo drugovima na pljusak pitanja. Lep li je? Šta govori iz njegovih očiju? Ima li zvezdu na celu?
Godinu dana posle ovog sanolikog viđenja, imao sam sreću da u oslobođenom, rodnom Vršcu, oktobra 1944, na ulici sretnem živog vođu naše revolucije. Kasnije sam Tita više puta viđao. Jednom sam izmenio s njim nekoliko reči.
Kroz sve ove godine nosio sam u sebi, i mislim da ću nositi do kraja svog života Titov lik iz Bečkereka. Odlučan, plemenit lik čoveka zagledanog nekud u nedostižnu-dostižnu daljinu. Ta daljina je meni i ratnom pokoljenju kome pripadam, bliska. Kao da je na dohvat ruke. Mi zovemo tu rumenu daljinu: Komunizam.
Vasko Popa
LUČONOŠA REVOLUCIJE I SAVEST EPOHE
Svojom revolucionarnom mišlju i delom drug Tito je bio lučonoša u svim etapama naše revolucije i socijalističke izgradnje. Otvoren za sve novo i revolucionarno antejski vezan za zemlju i realistički uvek okrenut čoveku, drug Tito je bio ujedno i vizionar i graditelj, koji je celog sebe ugradio u svaku poru naše socijalističke zajednice. U njegovom imenu i u njegovoj svestranoj ličnosti prelama se naša prošlost, sadašnjost i budućnost, u njegovom životnom i revolucionarnom putu savladana su vekovna rastojanja. Titovo ime oličava revoluciju i slobodu, nacionalni ponos i koegzistenciju, otpor svakom nečoveštvu, jer Tito je bio savest ove epohe!
Vasa Milinčević
STRATEG KOJI JE RAZBUKTAO ISKRU SAMOUPRAVLJANJA
Drug Tito je idejni i politički strateg oživotvorenja samoupravljanja, inicijator stvaralačke primene marksizma u razvitku našeg društva, a i savremenog sveta. Iskra samoupravljanja, koja je zasvetlila u Pariskoj komuni, razbuktala se u našoj praksi u neugasiv plamen.
Nandor Major
NEIZBRISIVI MILJOKAZI JEDNE ETIČKE POLITIKE
Tito je umro u svetskom trenutku velike neizvesnosti. Da li će se moći decenijama izgrađene nade sačuvanja mira među narodima održati?
Ono što je Tito izgradio – jednakost i ravnopravnost naroda i narodnosti Jugoslavije i samoupravljanje radnog naroda kao ekonomskog i humanog rešenja otuđenja rada – to je velika baština koja se mora sačuvati i razvijati.
Postoji jedinstvo odlaženja i ostajanja. Tuga je velika i svi će biti u bolu: ne samo kod nas, mnogi će plakati i u svetu. Ali je više od suza potrebno nastaviti razgovor sa Titom. Bezuslovna vernost osnovnim njegovim postavkama koje obeležavaju Titovu epohu.
Oto Bihalji-Merin
VELIKI ČOVEK U SVEMU
Jednostavno rečeno, Tito je u svemu bio i ostao veliki čovek. U njegovoj ličnosti su se stekle retke osobine: neizmerno ljudsko poštenje, lična hrabrost i neiscrpna volja, kao i sposobnost da predviđa događaje, da ih vidi realno i da njima vlada. Kao retko ko, bio je sposoban da u prelomnim trenucima istorije duboko oseti težnje naroda i radničke klase, što ga je učinilo jednim od najvećih ljudi savremenog čovečanstva.
Risto Tošović
ČOVEK ŽIVI ONOLIKO KOLIKO ŽIVI NJEGOVO DELO
“Umro je čovek koji je uvek gajio nadu u život. Ugasio se Titov glas, koji je izvirao iz najdubljih osećanja naroda da bi imenovao istinu o čoveku, smisao života, revolucije, ljudske slobode. Prihvatamo istinu, najbolniju, svesni da je čovekova smrt zakon prirode. Ali, rečeno je ko zna koliko puta, čovek živi onoliko koliko živi njegovo delo. Smrt je tuga – delo je pobeda. Ono ne priznaje smrt i ostaje da živi u ime života, u ime istine”.
Rahman Dedaj
NEPRESUŠAN IZVOR INSPIRACIJE
– Titova smrt za makedonski narod predstavlja posebno težak gubitak jer je pod njegovim rukovodstvom u dugotrajnim bitkama ostvario nacionalnu i socijalnu slobodu i svoju državnost. Tito je ceo svoj život posvetio borbi za prava radničke klase, za slobodu svih porobljenih naroda. Ova njegova borba inspiracija je ideje o pokretu nesvrstanih, pokretu koji je postao važan činilac u međunarodnoj politici.
Titova dela imaju trajnu vrednost za ceo svet i nepresušan su izvor inspiracije u traženju novih rešenja.
Mihajlo Apostolski
TUGA NJEGOVOG BORCA
Vijest o Titovoj smrti doživio sam kao jedan od boraca koji su se 1941. godine nalazili pred njim u stroju Prve proleterske u Rudom. Kao jedan od onih koji su se borili i pod njegovim rukovodstvom doživjeli najljepše i najteže časove u svojoj mladosti, pa i one za koje se samo i vrijedilo roditi. Doživio sam pobjedu nad fašizmom. Doživio sam polet poslijeratne izgradnje. Doživio sam sa njime u mislima sve što jedan život čini istinskim životom. To je tuga njegovog borca, i to je više od riječi i trajanja od ovog trenutka. To je čitav jedan život na istom putu.
Radonja Vešović
VELIKANI NE NAPUŠTAJU SVET, ONI PRELAZE
IZ VEKA U VEKOVE
Titova staza života je neprekidno kretanje ka visini. Ta staza, granajući se u bezbroj staza, kao da je ovu zemlju povezivala sa ostalim svetom, sa svim njegovim teškoćama i iskušenjima, u isto vreme i sa svim živim barikadama za otpor zlu.
Ta moguća slika o čoveku, koga je samo stoleće svrstalo među najveće, nije se menjala ni kada bih bio u njegovoj blizini.
Susreta je bilo nekoliko. Obično ljudi, ovde, u Makedoniji, prilazili su mu sa uzbuđenjem. Ali do promene je dolazilo brzo: neposrednošću, rečima nekim prisnim i blagim, oslobađao je sagovornika. Pažljivo je slušao, iako se moglo naslutiti da nije voleo pripremljene izvještaje. Omogućavao je ljudski razgovor.
U jednoj prilici mutavo možda, pokušao sam da i pred Titom, ne bez uzbuđenja, objasnim svoje gledište o nemogućem ili teško mogućem, kako sam mislio, povratku pečalbara iz Australije i Amerike. Rekao sam, čak, da je Toronto, iza Skoplja, možda drugi grad u svetu po broju Makedonaca. Dok sam to govorio, ošinula me misao: kakve sam se to teme dokopao i zašto, kao pisac, nisam pričao o prvoj i velikoj slobodi ove Makedonije? I kao da drukčije i nije moglo da bude, Tito me je slušao i, između ostalog, vratio se i temi o pečalbarstvu. Objašnjavao je uzroke iseljavanja i odlaska na privremeni rad, i što sve bi moglo da se učini da se to ublaži. Tito je želeo i voleo da ljudi, ne ulepšavajući stvari i stanja, govore o onome što ih muči – nije poznavao i nije priznavao poraze. Bio je prijatelj čoveka i čovečanstva, života i slobode.
Susreti s Titom bili su uvek obični i ljudski, da bi posle svega ostalo saznanje: u sva praskozorja, puna lepote i teškoća na dlanovima Njegovim ležala su i leže dva sunca – sadašnjost i sutrašnjica. Iza nas, iz školskih klupa, dolaze vičniji, možda i jači. Titovi savremenici bili smo mi. Kao što će biti i oni u sutrašnjici. Velikani ne napuštaju svet, oni samo prelaze iz veka u vekove.
Slavko Janevski
JEDINSTVEN I LEP KAO RAĐANJE DANA
Tita je nemoguće porediti. On je jedinstven.
On je lep kao rađanje dana i svega čega se dotakne postaje simbol koji neguje misli.
Želje ponosnog naroda progorele su i osvetljavaju njegovu krasnu ličnost.
Jer, sve dobro na zemlji u kojoj živimo, desilo se nesebičnim naporima koje je uložio Tito.
Slobodan Marković
VEŠT KRMAROŠ ZA KORMILOM DRŽAVE
NA PREDSTRAŽI MIRA
Svi mi koji smo živeli u Titovoj epohi, u razdoblju mira, saradnje među narodima i slobode stvaralaštva, znamo da su trajne tekovine hiljade boraca izginulih za iste ideale – slobodu, bratstvo, jedinstvo, mir za sve.
U susretima s Titom uvek je dominirala njegova jednostavna, prijatna, vedra i snažna ličnost. Njegova prisnost s ljudima delovala je tako da su zaboravljali da on stoji za kormilom države. A on bio je vest krmanoš: proveo je brod naše Jugoslavije kroz mnoge Scile i Haridbe da bi ga danas svrstao među one vodeće zemlje u svetu koje su na predstraži mira. Tako je Jugoslavija postala i čuvar mira i simbol nezavisnosti.
Peđa Milosavljević
ZALOG I PUTOKAZ NAŠE BUDUĆNOSTI
Ime i delo Titovo – to je dugi zalog naše budućnosti. Ujedinjujući nas, narode i narodnosti Jugoslavije, u borbi za našu sadašnjost, koja nam je izborila mesto među slobodnim narodima vođenim istorijskim interesom radničke klase, Tito nam je i putokaz u budućnost sveta, onu u kojoj svako treba da bude svoj i istovremeno odgovoran za sudbinu čoveka na svim merdijanima. Tito nas je učinio svesnim u svetu, s tim što smo prvo postali svesni sebe, kroz bitke u kojima nas je predvodio.
Dimitar Solev
ZIDAO JE DVORE ČOVJEČANSTVA I ŠIRIO OBZORJA
PREKO SVIH MERIDIJANA
Noseći u uhu svih ovih dana posmrtne marševe i tužne napjeve posmrtnih počasti, javlja se, u kontrapunktu, prkosno, svečani motiv “Visokih jablana”, “ljudi svojih djela” iznad ove tu ništavne prolaznosti i smrti:
“Oni imaju visoka čela, vijore kose, široke grudi;
od gromova njina glasa šuma i more se budi,
a kad rukom mahnu, obzori svijeta se šire …”
Doista, “Njegova desna neprestano je zidala dvore čovječanstva”, širila svjetska obzorja preko svih merdijana …
Svakom narodu bila bi velika čast imati takvog čovjeka u svojoj povijesti.
Ranko Marinković
POĐIMO ZA GLASOM KOJI ĆE PRELETATI VEKOVE
U ovom času velike tišine ove smrti čuje se u nama i u svetu Titov glas koji je i koji će još, kako kaže Župančič preletati vekove. Ovaj glas čujemo i treba nam snage, uz volju koju imamo, da idemo za njim.
Tone Pavček
TITOV NAUK NAS IZBAVLJA IZ SAMOĆE
Kad umre velik čovek, stamni se vek, i svakom od nas ponaosob učini se da je ostao sam. Iz duboke samoće u koju nas je bacila Titova smrt, upravo Titov živi nauk svakog od nas i izbavlja: zver je sama, a čovek je zajednica i bratstvo, i vrhovna, najljudskija je njegova misija da živi i za drugoga čoveka, i da takav, i kad je naizgled sam, sav bude zajednica, i da se druži sa svetom ljudske naravi i namere.
Boško Ivkov
PRIMER NEPONOVLJIVOG ŽIVOTA
Ostalo nam je ćutanje i razmišljanje. Naše delovanje će biti obuhvatnije i hrabrije ako se oslanjamo na primer tog neponovljivog života, oličenog u imenu Tito, koji je bio i deo našeg života. Ako nam je upotpunjavao život, mi sada treba da se založimo da upotpunimo prazninu koja je ostala iza njega.
Pavle Ugrinov
TITOV ŽIVOT KAO ČISTA ENERGIJA,
NEPRESUŠNOG ZRAČENJA
Titov život ostaje za mene čudo. Neverovatno obuhvatan i razuđen, a istovremeno krajnje zgusnut u svakom trenutku, kao čista energija, dobra energija, nepresušnog zračenja. Ne shvatam kako je toliko života stalo u jedan život.
Judita Šalgo
TITOVA BORBA JE NAJSLAVNIJA PESMA ISPEVANA
IZ GLAVE CELOG NARODA
Tito je najvoljeniji voljeni lik u našoj poeziji. On je od prvih dana ustanka neiscrpna inspiracija pesnika – jer njegova borba je najslavnija pesma, i najlepša pesma, ispevana iz glave celog naroda. Tito – to je naš život, budućnost.
Božidar Šujica
IZ MRAKA NESLOBODE TITO NAS JE UVEO
U CARSTVO SLOBODE
Iz mraka neslobode Tito nas je uveo u carstvo slobode i otkrio nam da je sloboda naš dvojnik, naše unutrašnje preosvetljeno lice, naše pravo JA. Našu tvrdoglavu zaljubljenost u slobodu, koja nam je u krvi od pamtiveka, uspeo je, prvi put u našoj dugoj istoriji, da umiri i da joj da stamenost i vitalnost praktičnosti. On je prvi od svih naših vođa, koji su u prošlosti tukli bitke za slobodu, shvatio da nije dovoljno samo izboriti slobodu. On je prvi saznao da je ona potonja bitka još žešća, ona koja se nameće posle osvajanja slobode! Zadržati je i oplemeniti, dati joj ljudsko lice, učiniti je sastavnim delom ljudskog bića, navići svakog pojedinca da sraste sa slobodom – i to je njegovo uzvišeno delo! I, konačno, uputio nas je za sva vremena kako da slobodu, a s njom bratstvo i zlatno jedinstvo, učinimo našim prvim i istinskim domaćinstvom, večno ga svečano držeći u vrhu JUGOSLOVENSKE sofre.
Božidar Timotijević
TITO JE ŽIVEO, TITO JE ŽIV I ŽIV ĆE TITO BITI
Stara antička poruka kaže: narodi koji vjeruju u ljude, rađaju heroje. Naši narodi, naše narodnosti, bili su dostojni te antičke vere i svoga heroja Josipa Broza Tita.
Tito je bio pastir i šegrt, metalac i izgnanik, oktobarski ustanik, ilegalac u pokretu, nepomirljiv do samoće, masovik do miliona, glava zagrebačke komune, čelik Kompartije, revolucionar čelične volje i očima plavim kao Sredozemlje, svenarodni ratnik, najveći Hitlerov neprijatelj, najodlučniji strateg gerile i moderne armije, odsjaj uma i srca pred Staljinovom kvadrigom, prvi čovek obnove i izgradnje, državnik naših decenija, rukotvorac radničkog samoupravljanja, svegrađanin sveta, zajedničko ime poginulih boraca i sve mlađih junaka “koji rade kao da će petstotina godina biti mira, a spremaju se kao da će sutra buknuti rat”.
Tito je radio za sve nas, i sa svima nama. Radio je do praskozorja, pošto je čitavu našu zemlju učinio bezmernom radionicom za račun radnika kao najvišeg ljudskog bića. Darovit, rođeni, nesebični revolucionar, on je bio na čelu i začelju svake naše bitke, svake odvažne borbe u kojoj je zračio simbolima bratstva i jedinstva, čojstva i junaštva, čovečnosti i čovečanstva. Ostajući dostojan antičke izreke, Josip Broz Tito, zauvek s nama i među nama, dostojan je i lenjinske parafraze: Tito je živeo, Tito je živ, i živ će Tito biti!
Milosav Mirković
METEOR KOJI JE OGREJAO MAPU ČOVEČANSTVA
Tito je besmrtno sunce našeg bratstva, napretka, snage, hrabrosti i prepoznatljivosti u svetu. On je najsvetliji Meteor koji je ogrejao Mapu čovečanstva. Tito je trajna Kuća mira koja ima svoje milionske sledbenike. On je ispružena Ruka ljubavi svima koji su bez zla. Tito je Srce koje peva, Usta koja izgovaraju najprihvatljivije reči za Napredak ljudi i čovečnosti. On je podupro XX vek i naučio ljude svih boja da šire i neguju tu veliku reč Nesvrstanost. Tito je najsavesnije i najdraže Ime naše epohe, moja Otadžbina i pravo moje da viorno trajem u budućim jutrima!
Milorad R. Blečić
TITOVOM DELU NIJE POTREBAN TUMAČ
Hegel je govorio da delo postaje veliko tek kada ga narod usvoji i kada mu za njegovo čitanje nije potreban tumač – posrednik. Titovom delu nije potreban tumač – posrednik, ono je postalo deo naroda.
Radoslav Bratić
TITOVE DUBOKE BRAZDE U KOJIMA ĆE SE
I UBUDUĆE SEJATI
Delo Josipa Broza potvrđuje neprolaznost i nezamenljivost izvesnih čvornih tačaka na kojima se zasniva moderno ljudsko društvo. Nezavisnost, sloboda, ljudska pravda i dostojanstvo, spremnost da se brani ono što je postignuto i osvaja ono što je, koliko do juče, bilo nemoguće, jesu duboke brazde u kojima će se i ubuduće sejati. Godina 1941. ili 1948. ili neke druge, ostaće kao svetli praznici svih slobodoljubivih naroda sveta.
Josip Broz je znao da bitka sa istorijom mora da se vodi žestoko i neprestano, da se uvek iznova moraju tražiti bogatiji, drukčiji odgovori ne samo na nova pitanja, nego i ona na koja smo ranije odgovorili. Stvaralaštvo nastalo u našem vremenu i na našem prostoru, oslobođeno sivila i stega raznih dogmi, mnogim je nitima povezano s Titovim delom.
Simon Simonović
TVORAC ISTORIJE IZMAŠTANE RUKAMA
I KRVLJU NAŠIH NARODA I NARODNOSTI
Tito je velikan istorije, istorije koju je stvarao sa najprogresivnijim snagama jednog vremena u svojoj zemlji i u svetu. Jer, kad je Tito u pitanju, istorija nije mogla sa svojim potencijama biti sila čijem smo šlepom diktatu prepušteni na milost i nemilost, tek kao hrana kojom ona zadovoljava sopstvene apetite. Apetiti ovakve istorije, apetiti su metafizike koja inauguriše jednu nehumanističku konstelaciju, jer čoveka, naciju, klasu – jednom reči smisao ljudskog prebivanja u svetu – svodi na goli instrument himeričke i transistorijske volje koja radi svoje. Tito je takvu logiku, koja je računala s nama bez nas, revolucionarnim delom doveo u pitanje. On je ispostavio i praktikovao revolucionarnu praksu koja je računala, pre svega, sa čovekom kao subjektom istorije, istorije sa punim smislom, koja se, kao takva, po prvi put odvijala u našim prostorima, izmaštana rukama i krvlju naših naroda i narodnosti.
Veličina Titovog dela je u tome što je on bio na čelu revolucije, koja se dešavala i dešava se mimo svih onih logika što su zahtevale da naš put i naša autentična borba budu tek odblesak jednog scenarija stvorenog za sve i za sva vremena od jednog i jedinog neporecivog uma okruženoga mitološkom aurom večnosti. Tito nije verovao u takve mitove, jer on nije došao iz mita, on je došao iz sveta, iz jedne zemlje koja je do sopstvene slobode, do prava da odlučuje o sebi – da izgrađuje bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti, da bude na istorijskom putu emancipacije radničke klase, da stvara uslove za sreću svih svojih sinova – došla kroz sudbinske potrese i kataklizme, i kroz koje su mnogi prošli dajući više od života. I zato Tito i njegovo delo ne mogu živeti u mitu, ne mogu biti sažeti u priči, jer onaj koji je na tako odgovoran i vizionarski način gradio novi svet, ostaje da živi u svetu.
Jovan Zivlak
LIČNOST O KOJOJ ĆE GOVORITI STOLEĆA
Proći kroz pakao drugog svjetskog rata, razbiti njegov mrak u svjetlost, podići zastave slobode za sve naše narode i narodnosti, biti pobjednik u najkrvavijim bitkama, nastaviti osvajati slobodu i razgorijevati njenu vatru za svakog čovjeka na kugli zemaljskoj i u miru – to je mogao samo Josip Broz Tito… Zato on i jeste ona ličnost o kojoj će govoriti stoljeća koja su pred nama, s istim poštovanjem ka što o njoj govori stoljeće u kojem je živjela, obilježivši ga za sva vremena svjetlošću svog uma, vatrom svog velikog srca, pravednošću, hrabrošću, istinoljubivošću.
Mirko Marjanović
PRODUŽITI TITOVU EPOHU DO POSLEDNJEG ČOVEKA
Sve dobro, sve veliko po čemu će se ovaj vek pamtiti i pominjati vezano je za Tita; čega nije bilo, stvoreno je; što se nesvršeno zametnulo, usavršio je! Životno delo mu je sažeto kao reč, duboko kao misao, široko kao život; sloboda i ljudska sreća. Pripadati Titovoj epohi koju će ovaj narod umeti da produži do poslednjeg daha, do poslednjeg kamena, do poslednjeg čoveka…
Milenko Vučetić
ON ĆE KAO SUNCE VEČITO SVETLETI
Tito je u naš narod ušao kao legenda i on će kao Sunce večito svetleti, na ponos svih Jugoslovena. Vođeni njegovim idejama, započeli smo veliku borbu slobode i stvaralaštva i stigli u predele mira i ljudske dostojanstvenosti, tamo gde mogu samo hrabri i smeli narodi. Titove reči, kao najčistiji zraci, trajno će obasjavati put našim budućim pokolenjima, kao i celom progresivnom čovečanstvu. Titov je put, put svih Jugoslovena, pretvoren u veliki hod revolucije i ljudske svetlosti.
Manojle Gavrilović
TITO JE IDEJA KOJA ĆE TRAJATI
Ni mi ni svet Tita nismo izgubili. Tito je ideja koja će trajati. Možemo biti ponosni što smo uz njega i u njemu živeli i što nam je bio drug. Mi mu svojim bolom ljudskim, jugoslovenskim, samo uzvraćamo ljubav kojom nas je naučio.
Pero Zubac
ČOVEK = NAROD
U pisanoj istoriji čovečanstva nije zabeleženo da se jedan narod toliko poistovetio s jednim čovekom i jedan čovek postao čitav jedan Narod, kao što je to slučaj s Jugoslavijom i Titom.
Miodrag Jurišević
ZLATNO DOBA HELADE SE ZVALO PO PERIKLU
– ISTORIJA SE KATKAD I PONOVI –
Za sve intelektualce sveta Tito će ostati sinonim hrabrog i doslednog diplomate. Plašim se da će svet, na putu kojim danas hrli, duboko osetiti nedostatak jednog takvog čoveka. Što se umetnosti tiče, znam da se zlatno doba Helade zvalo po jednom vojskovođi: Periklu. Možemo posvedočiti da se istorija katkad i ponovi.
Raša Livada
NEUSTRAŠIVI DIV IZ BAJKE
Tito je neustrašivi div koji je došao iz narodne bajke, izvršio besmrtno delo oslobođenja i ponovo se vratio u bajku.
Branko Ćopić
FRANKLIN RUZVELT predsjednik SAD, 1944.
Titova odluka da se bori protiv nacista prekretnica je u istoriji drugog svjetskog rata.
ŠARL DE GOL
Tito je borac koji je u prkos najtežim okolnostima iznio pobjedu. Tito je legendarni junak.
ŽAN POL SARTR, književnik i filozof,
Pariz, 1961.
Neangažovanje znači aktivnu borbu protiv blokova. O tome je govorio
predsjednik Tito. U tom pogledu njegov govor je od izvanrednog značaja.
Bio sam sre ćan da vidim tako snažno formulisane zahtjeve za mir, za
razoru žanje, za ukidanje atomskih eksperimenata, za uklanjanje vojnih
baza sa tu đih teritorija. Nije to ekvidistanca, nego zajednička volja
koja pokreće u borbu za mir ili likvidaciju imperijalizma i
kolonijalizma. Pitam se nisu li Sjedinjene Američke Države i Sovjetski
Savez o čekivali upravo ovu nicijativu, ovu poruku da će početi
razgovore.
LOPES MATEOS, predsjednik Meksik 1965.
Meksiko poštuje borce, hrabre, mudre i vidovite ljude. Stoga Tito uživa
poštovanje u Meksiku, on je drag Meksikancima. On sjedinjuje u sebi one
divne vrline koje su posjedovali vođe u borbi za nezavisnost Meksika -
vidovitost utemeljitelja Hidalge i Morelosa, hrabrost jednog Zapate,
mudrost i odlu čnost Franciska Madere, Ventusijana Karanze.
ROBER KENEDI, demokratski senator SAD, Njujork, 1965.
Predsjednik Džon Kenedi je visoko ocijenio predsjednika Tita i bio
duboko privržen razvijanju prijateljstva između SAD i Jugoslavije.
Predsjednik Kenedi je imao veliko divljenje za sve ono što je
predsjednik Tito u činio za Jugoslaviju. Mada dvije zemlje imaju razli
čite poglede i politiku, predsjednik Kenedi je priznao da je
jugoslovenski narod, pod predsjedništvom Tita, postigao veoma mnogo.
ALBERT LEJTONER, američki naučnik Njujork, 1967.
Tito i nije samo otac nacije poput Vašingtona, Garibaldija i Bizmarka,
duhovni vođa naroda poput Martina Lutera ili Đuzepea Macinija, već i
najveći državnik dostojan Perikla, Petra Velikog ili Abrahama Linkolna.
ŽAN TUŽA, predsjednik republikanskih boraca Francuske, 1969.
Moji unuci, gospodine Predsjedniče, smatraju da ste Vi simbol nade za generaciju mladih.
MARTIN LUTER KING, vođa američkih crnaca 1969.
Tito je danas, nema sumnje, državnik svijeta koji svojim snagama, umom
i srcem, bez rezerve i sasvim iskreno, brani prava svih naroda da sami
biraju svoj "sopstveni put" - oblik državnog upravljanja, društveno
uređenje i nezavisnost u spoljnoj politici. I upravo zbog toga, možemo
bez straha na prigovor o našoj pristrasnosti, tvrditi da je on
odjednako borac za nezavisnost svih zemalja svijeta, a ne samo
Jugoslavije. Sjetite se Titove borbe 1941, 1948, 1950, 1960... Branio
je pravo na slobodu drugih dovodeći sebe i Jugoslaviju, ponekad, u
težak položaj.
NIL AMSTRONG koji je prvi stupio na mjesec sa ostavljenom porukom
"Došli smo ovamo u miru, u ime čitavog čovječanstva"- 1968. godine u
Belom dvoru u Beogradu je nazdravio: "Dižem ovu čašu za zdravlje
čovjeka koji je razaranje i rat pretvorio u stvaranje i mir, u zdravlje
predsjednika Tita"
Nadam se da ce mi @Sajkaca biti zahvalan. Ovim "prilozima" sam mu uvelicao temu, vise sam kopirao nego sto je on "istrazivao" po drugim forumima, a dao sam mu i neka relevantna imena ljudske civilizacije poput Nila Armstronga, Desanke Maksimovic, Miroslava Krleze itd. Valjda njihova rec ima vecu tezinu od nesretnog Samardzica i @Sajkace, koji jos kubure sa elementarnom pismenoscu. Fenomen titoizma je mnogo slozeniji od njegovog veoma efikasnog obracuna sa monarhistima. Kada bi se pravila lista svih onih kojima je Tito "stao na rep" ili oni njemu, mislim da kralj Petar II i monarhisti ne bi mogli da udju ni medju prvih 20. Sta da radi kralj Petar II u drustvu Staljina, Trumana, Lera, Litersa, DJilasa, Rankovica, Koce Popovica, Envera Hodze, Izraela, srpskih liberala i "hrvatskih proljecara", Hebranga?
Dopuna: 06 Feb 2014 10:22
Ovim je moje ucesce u ovoj temi okoncano. Moj "zivotinjski insekt" mi kaze da ce ovde da rade i metla, i "brajci i katanci", pa da se ja lepo sklonim, a vi slobodno nastavite da hvalite druga Titu ili da kukate za propalom monarhijom. Ionako ce vise to biti izlivi emocija, nego hladni sudovi. Ja napisah ko se divio Titu i ko ga je hvalio. Oni sto ga pljuju (ne govorim o onima sto ga kritikuju, mislim da bih izneo nekoliko opaski na njegov lik i delo prema kojima ostrina ovih monarhistickih "zaoka" ne bi bila nista) sami svaki dan pisu o sebi i svom nepoznavanju istorijskih i socijalnih procesa.
Jos jednom, na ovoj temi toliko od mene!
|
